Zakašnjela terapija

Diskriminacija u liječenju: Učinkoviti i skupi lijekovi pacijentima se daju – prekasno

Barbara Čalušić

Neadekvatno liječenje dugoročno dovode do znatno uvećanih troškova za zdravstvo / Foto iSTOCK

Neadekvatno liječenje dugoročno dovode do znatno uvećanih troškova za zdravstvo / Foto iSTOCK

Mnogo se govori o programima ranog otkrivanja bolesti, koji povećavaju šansuuspješnosti liječenja, ali nemaju nikakvu svrhu ako liječenje nije pravovremeno i adekvatno inovativnim i visoko učinkovitim lijekovima, kaže predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu Ivica Belina



Kašnjenje s primjenom adekvatne terapije koje je uvjetovano aktualnim smjernicama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, nije samo problem oboljelih od multiple skleroze koji su proteklog tjedna upozorili na diskriminaciju zdravstvene administracije. Niz je bolesti kod kojih državni osiguravatelj propisuje smjernice koje ozbiljno pogrošavaju stanje oboljelih, a da se pritom ne može čak niti opravdati štednjom, budući da saniranje posljedica pogoršanja stanja u konačnici cjelokupni sustav košta više nego što bi koštala pravovremena primjena adekvatne terapije.


– Kod multiple skleroze je problem što prema sadašnjim kriterijima za liječenje HZZO-a oboljeli mora imati dva relapsa bolesti tijekom barem godinu dana, da bi mu se propisalo liječenje. U ta dva relapsa mogu nastati nepovratna oštećenja i invaliditet kod oboljele osobe, što znatno utječe na kvalitetu njenog života. Slična je situacija, na primjer, s reumatiodnim artritisom. Danas postoje biološki lijekovi koji zaustavljaju napredovanje bolesti i sprečavaju nastanak invaliditeta i znatno poboljšavaju kvalitetu života oboljelih, omogućujući im radnu aktivnost, no zbog štednje u zdravstvenom sustavu, i ti se lijekovi relativno kasno propisuju, što može imati negativan utjecaj na oboljele, kaže predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu Ivica Belina.


Trajne posljedice


Posebno nesređena situacija, prema njegovoj tvrdnji, vlada kod liječenja onkoloških bolesti. Kako kaže Belina, u Hrvatskoj onkološki pacijent neće dobiti jednako liječenje čak ni u istoj bolnici i na istom odjelu, u različite dane u tjednu. Ne postoji onkološka mreža, algoritmi liječenja, niti postoje centri izvrsnosti.




– Visoko učinkoviti lijekovi, koji su i naravno vrlo skupi, daju se u kasnijim linijama liječenja, kada zapravo više i nemaju učinka. Mnogo se govori o programima ranog otkrivanja bolesti, koji svakako povećavaju šansu uspješnosti liječenja, ali zapravo nemaju nikakvu svrhu ako liječenje nije pravovremeno i adekvatno inovativnim i visoko učinkovitim lijekovima. Tu je naravno i problem nedostatka radiološke opreme. Zbog svega ovoga, kao i relativno niskog odaziva stanovništva na neke od programa ranog otkrivanja bolesti, Hrvatska ima drugu najvišu stopu smrtnosti od raka u Europi, upozorava Belina.


Osim multiple skleroze i reumatoidnog artritisa, kašnjenje s primjenom terapije u Hrvatskoj pogađa oboljele od kroničnih bolesti poput ulceroznog kolitisa, Cronhove bolest i psorijaze. U svim ovim slučajevima nepravodobno liječenje može izazvati trajne posljedice i invaliditet, ali i gubitak radne sposobnosti.


– U društvu u kojem je radno aktivno oko 30 posto stanovništva koje doprinosima od svog rada puni proračun zdravstva, socijalne skrbi, mirovinskog sustava, doista si ne možemo priuštiti stvaranje novih »ovisnih« članova društva, jer liječenje komplikacija osnovne bolesti i rehabilitacija predstavljaju znatno veći trošak za društvo od adekvatnog liječenja. Moram ovdje spomenuti da u Hrvatskoj imamo i veliki problem u pojavnosti i liječenju komplikacija osnovne bolesti, kao što je slučaj kod dijabetesa, koji zbog neadekvatnog održavanja bolesti u zdravstvenom sustavu izazivaju ogromne dodatne troškove. Moram tu naglasiti da ni oboljeli nisu u dovoljnoj mjeri educirani i odgovorni u održavanju svoje bolesti, što bi bila znatna dugoročna ušteda, a sami oboljeli bi aktivnijom ulogom u održavanju svoje bolesti znatno pridonijeli kvaliteti svog života, ističe Belina.


Novi troškovi


Predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu slaže se s tezom da kod ovakvih dikriminatornih smjernica nema značajnijih ušteda te da su sve mjere štednje u zdravstvu koje se odnose na uštedu na lijekovima, medicinskim proizvodima, ugradbenim i potrošnim materijalima vrlo kratkog daha.


– Ukupan trošak bolničkih lijekova i posebno skupih lijekova u cjelokupnom je proračunu zdravstva stavka od osam posto. Štednjom u tako malom segmentu nikako ne možemo izazvati željene financijske učinke u cijelom sustavu, već samo generiramo nove troškove.


Neadekvatno liječenje i neadekvatno održavanje kroničnih bolesti dugoročno dovode do znatno uvećanih troškova za zdravstvo, ali i za društvo, jer radno aktivno stanovništvo pretvaraju u ovisno. Naslijedili smo stari način razmišljanja da oboljele trebamo »zbrinuti« ranim umirovljenjem ili socijalnim davanjima koji onda predstavljaju ogroman teret za državu, čak se i u udrugama pacijenata i osoba s invaliditetom polako mijenjaju stavovi od očekivanja socijalnih prava prema održanju radne i sveukupne aktivne uloge u društvu. Radi se o vrlo polaganom procesu, ali ipak vjerujem da će se stvari postupno promijeniti, smatra Belina.


On smatra da su promjene spornih smjernica nužne, budući da se medicina neprestano mijenja i napreduje. Hrvatska zdravstvena administracija u ovom je trenutku prilično inertna u praćenju promjena u medicini.


– Nedostaje način razmišljanja da ulaganja u liječenje danas znače uštede sutra. Nedostaje i perspektiva da je ulaganje u liječenje doista ulaganje, a ne samo trošak. Nažalost, cijeli se ovaj problem promatra samo kroz prizmu zdravstva, ali njegove posljedice možemo vidjeti i u svijetu rada, socijalnoj skrbi, mirovinskom sustavu, gospodarstvu… Ukratko, u cijelom društvu.


Odgovornost pacijenata


Što se tiče uključenosti oboljelih i struke, nažalost, u Hrvatskoj se ishodi liječenja, ni klinički, ni prema iskustvima pacijenta ne prate, što bi također znatno moglo pridonijeti promjenama stavova svih uključenih. Nedostaju nam relevantni podaci, koji bi se onda mogli koristiti kao argumenti u raspravama između zainteresiranih strana, ali i kao uporište za promjene smjernica i kriterija liječenja. U Hrvatskoj imamo i ogroman broj stručnih društava, njih 145, koja su vrlo usko specijalizirana, a na razini pojedinih specijalnosti ne postoje konsenzusi i dogovor, kako bi se nove smjernice koje stručna društva donose mogle uspješno implementirati, upozorava Belina.



Hrvatska je po uvođenju inovativnih lijekova i liječenja svakako na dnu ljestvice zemalja EU.


– Imali smo ljetos i primjer interventne nabave lijeka za sedmero djece oboljele od glioblastoma, oko čega se diglo dosta medijske buke, te je na kraju lijek osiguran. Naravno, za tu je djecu i njihove obitelji to pohvalno, ali ostaje problem da nismo sustavno osigurali nabavku lijeka za novootkrivene oboljele. Zdravstvenu zaštitu trebamo osigurati sustavno kao društvo svojim građanima, a ne kroz karitativne akcije i pritisak civilnog društva i javnosti na vlast. Pravo na zdravlje i život je jedno od temeljnih prava koje nam garantira i Ustav, poručuje Ivica Belina.



Kao predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu Belina kaže da organizacije pacijenata i pojedinci tek sad počinju uviđati potrebu aktivnijeg uključivanja u svoje liječenje i održavanje svoje bolesti. Belina upozorava da su i sami pacijenti isto tako odgovorni za svoje liječenje, no svjestan je da je potrebno mnogo edukacije i relevantnih informacija kako bi se nametnuli kao aktivni partneri djelatnicima u zdrasvtvenom sustavu, kao i mnogo međusobnog uvažavanja.


– Pacijenti jednostavno nisu dovoljno samouvjereni da shvate da nitko osim njih ne može reći kako doista liječenje utječe na njihovu kvalitetu života, koji su to očekivani ishodi od liječenja i što je njima doista važno u životu sa svojom bolesti. Još se uvijek držimo one »Doktor je rekao…« nažalost, ni liječnici nisu baš previše otvoreni u suradnji s pacijentima, zaboravljajući da ako žele uspješno liječenje, pacijent im je najvažniji partner i moraju osigurati njegovu suradnju, napominje.


Rizične skupine


Nenad Horvat predsjednik je udruge »Remisija« koja okuplja oboljele od reumatoidnog artritisa. Prema njegovim riječima, oboljeli od reumatoidnog artritisa izloženi su jednakoj vrsti diskriminacije. Zbog protokola zdravstvene administracije čak 4.500 oboljelih čeka potrebnu biološku terapiju čime riskiraju trajni invaliditet.


– Ova diskriminacija na koju već godinama upozoravamo odnosi se na sve upalne bolesti koje imaju pristup biološkoj terapiji, kaže Horvat. Da diskriminacija reumatskih bolesnika postoji potvrdila je i pučka pravobraniteljica, no njezino mišljenje nije obvezujuće.


Ključni problem oboljelih od reumatoidnog artritisa jest što prva godina njihova liječenja biološkom terapijom ide na teret bolničkih proračuna, a tek nakon godinu dana pokriva je direktno HZZO odnosno lista posebno skupih lijekova. S obzirom na stanje u bolničkim proračunima, posve je jasno da svi oboljeli ne dobiju terapiju na vrijeme.


– Troškovi naše biološke terapije idu na teret jednog odjela u bolnici. Jasno vam je da se tu stvara usko grlo jer taj isti odjel ima još drugi niz troškova. Kada bi na smjernice bile takve da na teret bolnica terapija reumatoidnog artrtisa ide tri mjeseca što je i medicinski opravdano vrijeme da se vidi kako pacijent reagira na terapiju, vjerujem da bi puno više pacijenata dobilo potrebnu terapiju. Moja gruba računica jest da oboljeli od reumatoidnog artritisa koji ne dobiva potrebnu biološku terapiju godišnje državu košta oko 140 tisuća kuna, što kroz bolovanja, što kroz fizikalnu terapiju i toplice. Najskuplja biološka terapija s druge stane, košta 90 tisuća kuna. Pacijent je za to vrijeme na kortikosteroidima što predstavlja brojne rizike, a jedan od njih je primjerice osteoporoza. Ovdje govorim o ženi od 40 godina, a ne od 70 godina koja dobije osteoporozu i slomi kuk praktički u naponu snage. Također, rizična smo skupina za kardiovaskularne incidente. U tom slučaju odmah ćemo dobiti stent čija cijena košta kao naša godišnja terapija, nabraja niz nelogičnosti u smjernicama liječenja oboljelih od reumatoidnog artritisa Nenad Horvat.