Kada stane sportsko srce

Četrdeset posto sportaša ima manje od 18 godina u vrijeme tragedije

Barbara Čalušić

Sportska aktivnost sama po sebi ne uzrokuje smrt, već postaje okidač srčanog zastoja na predležeću kardiovaskularnu bolest. Prevencija iznenadne srčane smrti jedan je od najvećih izazova i imperativa u medicini i kardiologiji 



Sportske arene mjesta su pobjeda i poraza pred očima širokih masa. Nažalost, arene su i danas mjesta neočekivanih tragedija uzrokovanih iznenadnim smrtima sportaša. Takva smrt mladih ljudi koja se odvija pred očima tisuća gledatelja postavlja i brojna pitanja. Je li bavljenje sportom uopće zdravo, može li se svatko tko ispuni profesionalne kriterije baviti sportom, koji su medicinski kriteriji i tko je odgovoran za smrti koje, poput prošlotjedne smrti mladog hrvatskog nogometaša, potresaju svijet sporta i cjelokupnu javnost. Stručnjaci tvrde da je učestalost iznenadne srčane smrti sportaša između jedne i tri smrti na 100.000 sportaša. 


  Radi se o statistički malom broju koji se javlja u sportaša oba spola. Ipak, mnogo je češća u muškaraca, a prosječna životna dob u vrijeme smrti je 23 godine. Zapanjujući je podatak da gotovo 40 posto sportaša ima manje od 18 godina u vrijeme tragičnog događaja, a u 90 posto slučajeva iznenadna srčana smrt se događa tijekom ili neposredno nakon natjecanja. Pravu dijagnozu u ovakvim slučajevima nerijetko postavi upravo sportski teren i to na najtragičniji mogući način, pred očima javnosti, suigrača i obitelji. 


  – Stav o pozitivnom utjecaju tjelesnog vježbanja na unapređenje i očuvanje zdravlja podržava percepciju javnosti kako su upravo vrhunski sportaši najzdraviji i najdinamičniji članovi našeg društva. Stoga, iznenadna smrt u naizgled zdravih vrhunskih sportaša, vrlo često medijski prezentirana kao javni događaj, zadire u srž našeg senzibiliteta – objašnjava prof. dr. Viktor Peršić, kardiolog i zamjenik ravnatelja opatijske Thallassotherapije. 


 Stres tijekom treninga




  On podsjeća na općenito prihvaćen princip kako su sportaši s postojećim kardiovaskularnim abnormalnostima skloniji povećanom riziku od iznenadne srčane smrti u odnosu na nesportaše. Prema pojedinim znanstvenim podacima talijanskih kardiologa taj je rizik veći 2,5 puta. Postoji više razloga, pri čemu su izloženost fiziološkom i psihološkom stresu tijekom intenzivnog treninga ili natjecanja, po svemu sudeći, presudni.


  – Doista, fizička aktivnost tijekom treninga ili natjecanja jasno je povezana s nastupom velike većine iznenadne smrti u sportaša, iako se ona može dogoditi i nevezano uz trening ili natjecanje. Jedan od bitnih razloga takve povezanosti je i natjecateljska sportska aktivnost koja sportašima ne dopušta strogu kontrolu vlastite razine opterećenja, ili kontrolu kardijalno povezanih simptoma, ili znakova upozorenja za prekid napora. Pitanje koje se samo nameće glasi: da li korist od natjecateljske sportske aktivnosti nadilazi rizik nagle smti u profesionalnom sportu – dodaje Peršić, pojašnjavajući da sportska aktivnost sama po sebi ne uzrokuje smrt, već postaje okidač srčanog zastoja na predležeću kardiovaskularnu bolest. Neželjeni događaji najčešće se događaju u sportskim arenama i kao takvi redovito u općoj javnosti i stručnim krugovima potiču brojna značajna pitanja. 


 Neusuglašenost propisa


Stručnjaci su, tvrdi Peršić, tijekom godina značajno mijenjali i usavršavali stavove u medicinskim, etičkim i pravnim pitanjima koji utječu na stav medicinske struke oko zdravstvene skrbi sportaša. 


  U proteklih 20 godina preporuke su dopunjene i obnovljene već nekoliko puta, a sličan dokument o sudjelovanju i skrbi sportaša sa kardiovaskularnim abnormalnostima u natjecateljskom sportu objavilo je i Europsko kardiološko društvo (ESC) 2005. godine. Međutim, kriteriji i dalje variraju. 


  – Danas postoji određena neusuglašenost propisa diljem svijeta o potrebi i vrsti kardiovaskularnog probira za buduće sportaše. Preporuke Europskog kardiološkog društva (Sport Cardiology Study Group of the Working Group of Myocardial and Pericardial Diseases) uključuju anamnezu i to osobnu i obiteljsku, fizikalni pregled i elektrokardiogram. Samo anamneza i fizikalni pregled imaju nisku osjetljivost u otkrivanju većine bolesti. No, dodavanjem elektrokardiograma može se računati na oko 15 posto pozitivnih rezultata koji će zahtijevati daljnju medicinsku evaluaciju – kaže Peršić. 


  Variraju i cijene, pa tako u SAD-u jedan takav pregled koji uključuje anamnezu, fizikalni pregled i EKG kod kardiologa košta 100 dolara, a u Europi oko 30 eura. Razlika postoji i u učestalosti kardiovaskularnog probira za sve one kojima je jednom učinjen probir i dopušteno sportsko natjecanje. Europa poput Italije to čini jednom godišnje, Amerika jednom u dvije godine, a u nekim slučajevima svake tri godine. U Hrvatskoj prema Zakonu o sportu, preventivni pregledi sportaša obavljaju se dvaput godišnje, odnosno svakih šest mjeseci, no ukoliko je to potrebno moraju se učiniti i izvanredno tijekom priprema za utakmice. Opću i posebnu zdravstvenu sposobnost utvrđuje ovlašteni liječnik-specijalist sportske medicine, odnosno specijalist medicine rada i sporta. Ukoliko liječnik sportske medicine procijeni nužnost daljnjih dijagnostičkih pregleda, sportaša se upućuje na daljnju dijagnostičku obradu specijalistima izabrane specijalnosti. 


 Ekonomski ulog


  – Liječnici koji pregledavaju sportaše imaju medicinsku, etičku i pravnu obvezu preciznog izvještavanja sportaša o eventualno uočenim abnormalnostima. U slučaju procijenjenog povećanog kardiovaskularnog rizika liječnik je istodobno odgovoran za sprječavanje neželjenog događaja i progresije same bolesti. Iako su preporuke Europskog kardiološkog društva za prihvatljivost ili izuzeće iz natjecateljskih sportskih aktivnosti u sportaša s kardijalnim bolestima u suštini vrlo slične američkim preporukama, one su restriktivnije, pa su i stavovi liječnika prema navedenim smjernicama očekivano krući. Organizirani natjecateljski sport stoga se danas smatra osobitom aktivnošću i stilom života. Za sportaša vrhunskog statusa ekonomski ulog može biti visok, pa je i medicinska odluka o eventualnom prekidu bavljenja sportskom aktivnošću utoliko teža, a liječnička odgovornost veća – smatra Peršić. 


  Prevencija iznenadne srčane smrti jedan je od najvećih izazova i imperativa u medicini i kardiologiji. U Hrvatskoj više od 9.000 ljudi godišnje umire od naglog srčanog zastoja, što znači da svakoga sata umire jedna osoba. Hrvatsko kardiološko društvo pokrenulo je niz inicijativa s ciljem poticanja interesa i podizanja svijesti. Jedna od ideja koja polako zaživljava u našoj zemlji jest i omogućavanje oživljavanja na mjestima javnog okupljanja, gdje spadaju i sportske arene. Radi se o vanjskim automatskim defibrilatorima koji su jednostavni za uporabu, a prema preporuci Europskog vijeća za reanimatologiju, trebali bi biti u blizini mjesta gdje se dogodi srčani zastoj češće od jednog puta u dvije godine. 


 Urođene mane


  S druge strane uređaji koji se ugrađuju u ljudsko tijelo, implantabilni kardioverter defibrilator (ICD), su napravljeni kako bi u prvom redu djelovali protiv životno ugrožavajućih poremećaja srčanog ritma. Njihova ugradnja ne razlikuje se od načina ugradnje klasičnih srčanih elektrostimulatora. Sportašima sa srčanim abnormalnostima ICD osigurava zaštitu od iznenadne srčane smrti i nema alternativu ni u jednom danas poznatom lijeku za visokorizične sportaše i bolesnike. Zadatak liječnika i kardiologa koji sudjeluju u liječenju sportaša je izdvojiti i prepoznati takve sportaše. 


  – Velik broj kongenitalnih srčanih grešaka koje imaju za posljedicu kompleksne poremećaje srčanog ritma, ili obuhvaćaju anomalije velikih krvnih žila, transpozicije velikih krvnih žila, plućnu hipertenziju, zbog svoje kompleksnosti morfoloških promjena i osobite hemodinamike nisu kompatibilne s natjecateljskim sportom. Postoji nekoliko razloga koji mogu objasniti i inače krute stavove liječnika u pisanju preporuka za uključenje u natjecateljsku sportsku aktivnost sportaša sa srčanim greškama. Oni su barem dijelom posljedica nedostatnih znanstvenih informacija o utjecaju napornog, nekontinuiranog fizičkog opterećenja na progresiju disfunkcije klijetki u navedene skupine sportaša. U konačnici, danas i ne raspolažemo preciznim podacima o učešću sportaša s urođenim srčanim manama u natjecateljskom sportu – kaže Peršić. 


  Posebnost je regija Veneto u Italiji. Prije više od trideset godina tamo je započelo znanstveno istraživanje o iznenadnoj smrti kod mladih sportaša. Tijekom trajanja istraživanja zabilježna je povezanost iznenadne kardiovaskularne smrti u praćenih sportaša s bolestima srčanog mišića odnosno kardiomiopatije. Broj takvih događaja se smanjio za nevjerojatnih 89 posto, nakon primjene protokola za preglede sportaša, pa je učestalost u razdoblju od 1979. do 1980. bila 3,6 smrti na100.000 osoba u godini dana, a između 2003. do 2004. godine pala je na 0,4 smrti na 100.000 osoba u godini dana. Mortalitet je smanjen prevencijom slučajeva iznenadne smrti od kardiomiopatija, a poticaj za ovakvo sustavno i ozbiljno praćenje jest svojevrsna endemska srčana greška tipična za regiju Veneto. Riječ je o aritmogenoj displaziji desne klijetke, zahvaljujući kojoj su talijanski stručnjaci dali veliki obol u razvoju europske sportske kardiologije, a vrlo vjerojatno i spasili brojne živote mladih sportaša.