Skupi servis

PROFESIJA GEJŠA Znate li kojim sve vještinama vladaju ove Japanke

Doris Žiković

iStock

iStock

Gejše su profesionalne hostese koje zabavljaju goste različitim primijenjenim umjetnostima pod zajedničkim nazivom O-chaya. One su trenirane u brojnim tradicionalnim vještinama kao što su japanski drevni ples, razni stilovi pjevanja, sviranje Shamisena, izrađivanje cvjetnih aranžmana – ikebana, nošenje kimona, ceremonijal čaja, kaligrafija, posluživanje alkohola… 



U Japanu je posebno važna uloga gejši, jedne od najčešće spominjanih i pogrešno interpretiranih institucija japanske seksualnosti. One nisu bile prostitutke već umjetnički educirane žene, glazbenice vješte u konverzaciji koje su služile neseksualnom druženju s muškom klijentelom. Gejše su se razlikovale od žena koje su te muškarce čekale kod kuće, jer se od domaćica očekivalo isključivo bavljenje kućanskim poslovima i potpuna podčinjenost muškarcu. Ta ograničenja i sputanost koje je društvo nametnulo ženama, umanjivalo je životne radosti njima, ali i muškarcima. Zbog toga je nastala gejša, kao ispunjenje potreba za sadržajnim odnosima. No, taj se servis plaćao i to skupo. Gejša je mogla imati gospodara s kojim je bila seksualno intimna, ali to nije bio dio njenih dužnosti.


Riječ “geisha” znači umjetnica na japanskom jeziku. Gejše su profesionalne hostese koje zabavljaju goste različitim primijenjenim umjetnostima pod zajedničkim nazivom O-chaya. One su trenirane u brojnim tradicionalnim vještinama kao što su japanski drevni ples, razni stilovi pjevanja, sviranje Shamisena, izrađivanje cvjetnih aranžmana – ikebana, nošenje kimona, ceremonijal čaja, kaligrafija, posluživanje alkohola… Gejše nikada ne prestaju s usavršavanjem svojih vještina. One izvode “Tachikata” – što znači da plešu tradicionalni japanski ples, ili “Jikata” – što znači da uglavnom pjevaju ili sviraju.


Tachikata su najčešće maiko djevojke, dok su Jikata starije gejše. Gejše uvijek posebnu pažnju posvećuju počasnim gostima, ali nikada ne raspravljaju ili spominju ništa što se dogodi tijekom njihova posla. Gejša ne priprema i ne poslužuje hranu i nikada ne prihvaća zabavu za jednu noć. Tradicionalno, gejša mora ostati nevjenčana, ili se mora umiroviti ako se uda, ali nije neuobičajeno da ima djecu. Gejša vrlo često koketira ili sugestivno izaziva na tradicionalno propisan način. Čak i ako završi u krevetu s klijentom, to se nikad ne plaća. Gejša je plaćena isključivo za aktivnosti propisane tradicionalnim kodeksom.


Ples trešnje




Patron se nazivao danna te je u pravilu bio bogataš, nerijetko oženjen, koji je mogao priuštiti vrlo visoke troškove koje je podrazumijevalo uzdržavanje i usavršavanje gejša. Oni postoje i dan danas. Iako je moguće da su gejša i danna zaljubljeni, njihov odnos je uvijek zasnovan na plaćanju i financijskim mogućnostima patrona da plaća račune. Veza gejše i danne bila je svijet za sebe.


Važnost plesa u japanskoj kulturi i gejšama najvjerojatnije svoje korijene ima u religijskim obredima. Plesovi kao što je Miyako Odori i ples trešnje nastao je u devetnaestom stoljeću, a vezan je uz japanski običaj štovanja trešnjinog cvijeta.


Shamisen je instrument nalik mandolini, izrađen od drva sekvoje i tri svilene strune pričvršćenih s tri natezača od slonovače, a svira se trzalicom od slonove kosti ili tvrdog drva.


Uspješna gejša mora demonstrirati ljepotu, gracioznost, umjetnički talent, šarm, besprijekorni bonton i profinjenost. Njihovi gosti lojalni su godinama, a novima nije dopušteno ući u kuću čaja bez posebne preporuke. Profesija gejše je vrlo skupa i jedna gejša zabava košta i nekoliko tisuća eura. U dvadesetim godinama prošlog stoljeća bilo je oko osamdeset tisuća gejša u svijetu, a danas ih je manje od deset tisuća, kao posljedica vesternizacije japanske kulture. Danas gejša žene mogu biti foto modeli te smiju putovati po svijetu. Posebno se cijene zbog očuvanja tradicionalnih umjetnosti.


Purpurni dodir


Gejša nosi punđu na propisani način, pričvršćenu jednim češljićem i dvije igle. Taj stil je prihvaćen u sedamnaestom stoljeću. Nose kimono, bijeli make up i izražajnu šminku. Bijela podloga u početku je bila od rižinog brašna, a od šesnaestog stoljeća zamijenila ga je bijela krema.


Velik značaj za gejše ima crvena boja, posebice u odijevanju. Crveno je boja ljepote, sreće i erotske privlačnosti. Riječ ko itten znači „purpurni dodir“, a koristi se kao emotivno nabijena riječ za ženu, posebno za gejša djevojku. Gejša nosi purpurno crveni ruž, izrađen od ekstrakta šafrana i purpurnih latica cvijeća, nanesen na sredinu usana kako bi se naglasila delikatnost i sićušnost.


U vrlo ranoj fazi, kada su većina patrona bili shoguni, gejša kostimi bili su nalik ratničkim, s velikim kapama i dekorativnim mačevima. Kako se kultura mijenjala i napredovala, tako je i odora postajala ženstvenija i gejše su počele nositi tradicionalni kimono. Boja, uzorak i stil kimona ovisili su o sezoni, ali uvijek se nosio u tri sloja. U proljeće posebnu važnost dobiva OBI – široki pojas vrlo raskošne izrade, tako da može biti i skuplji od kimona. Proljetni kimono ima crvenu podstavu. Tijekom ljeta uklanja se podstava i kimono je svijetliji i raznolikiji. Najesen bi se ponovno stavila crvena podstava i promijenio bi se uzorak. Gejša nosi drvene sandale ravnih potplata izvan kuće, a u kući je bosa. Ako je vrijeme loše, stavljaju se drvene klompe. Maiko, gejša naučnica, nosi posebne crno lakirane drvene klompe.


To je vjerojatno jedina profesija u Japanu u kojoj su muškarci rangirani niže od žena.


 Kyoto prijestolje grejši


Supruge obično znaju tko je gejša njihovog supruga i ponekad žene pitaju gejše za savjet ili ih zamole da one nagovore supruga na nešto što one ne uspijevaju zbog svoje submisivne uloge.


Tijekom Obon Festivala i proslave nove godine, gejša obilazi kuće najvažnijih klijenata i nosi darove njihovim suprugama. Gejša ponekad nudi poslovne savjete, ali i daje podršku muškarcima da bi se osjećali samouvjereniji i uspješniji. Nekada je gejša nastupala na vjenčanjima kćerki njihovih klijenata, što više nije slučaj, ali su prisutne na pogrebima značajnih klijenata. Vrlo često ona preuzima na sebe organizaciju pogreba što zna biti značajna pomoć obitelji. Razlozi su i iznimno dug i strog trening za profesiju i vrlo visoki troškovi. Gejše su postale elitna grupa i samim time iznimno skupa.


Najviše gejši je u Kyotu i one njeguju tradicionalnu kulturu. Slijedi Tokio, s nešto moderniziranijom verzijom gejši, bez formaliziranog odnosa starija-mlađa sestra.


U prošlosti su gejše bile često prodavane i time je obitelj dolazila do novca, a djevojčica do obrazovanja. Njihove djevojčice su slane u posebne škole za gejše, a danas pohađaju javne škole. Nestaje izoliranost od ostatka društva.