Ljiljana Pišpek

ŽENA ZA SPIZU Kako je jedna samohrana majka troje djece iz Zagreba pokrenula neobičan, ali zanimljiv obrt

Siniša Pavić

Ljiljana Pišpek je prije punih deset godina pokrenula u Hrvatskoj neobičan, ali zanimljiv obrt / Foto Nenad REBERŠAK

Ljiljana Pišpek je prije punih deset godina pokrenula u Hrvatskoj neobičan, ali zanimljiv obrt / Foto Nenad REBERŠAK

Kad dođeš na plac onda ne kupuješ salatu »te i te vrste« već salatu »kod tog i tog«. I onda ta salata ima svoju priču. Na placu je salata drugačija. Tu dolaze kupuju ljudi koji vole jesti, vole kuhati, vole hranu, domaću hranu. U šoping centre dođu ljudi sa slušalicama na ušima i trpaju u košaru



Ima tome ravno deset godina. Nije to malo, u dobrim starim kombinatima za deset godina rada se jubilarne nagrade dijele. Ljiljani Pišpek, doduše, nagradu i nema tko dati, ali je tih deset njenih godina itekako vrijedno da joj se čestita. Jer, malo je novinarskih zadataka na koje te ukućani koji silom zajedničkog života zapamte gdjekoju temu, ispraćaju ovako: »Žena za na plac!? Što ona još od toga živi!?!«


A i dobar je nekako osjećaj da si makar sitno sebe ugradio u dobru stvar, vrijednu obilježavanja desetogodišnjice.


Elem, ima tome ravno deset godina. Mjesto radnje, zagrebački Trešnjevački plac. Valjalo je na njega zbog sitne vijesti u novinama kako se na obzoru pojavila u nas dosad neviđena poslovna inicijativa. Gospođa Ljiljana Pišpek odlučila je pokrenuti vlastiti posao, odlaziti na tržnice i ribarnice umjesto drugih, umjesto nas i vas. Zove se taj njen obrt i ta njena ideja »Friško s placa«.




Koncept, zapravo, jednostavan: nazovete Ljiljanu, ona primi narudžbu, ode na plac, pokupuje kvalitetne namirnice i dostavi vam ih, a vi uslugu pošteno platite. Idealno za one koji vremena nemaju, ili talenta nemaju da prepoznaju frišku ribu, ili najbolju salatu. Ali, bio je tu tada prije deset godina veliki – ali.


Ljiljana Pišpek u akciji / Foto Nenad REBERŠAK


Ljiljana Pišpek u akciji / Foto Nenad REBERŠAK



Nitko to prije nije radio, a i ovo je zemlja u kojoj svi misle da o hrani znaju sve! Odlazak na tržnicu je navodno u nas ritual! Pa kao da to nije dosta, odlučila se Ljiljana na poduzetničku nesigurnost kao samohrana majka troje djece. Ne čudi stoga da su na kavu i razgovor sjeli novinar i ona nekako sramežljivo i oprezno, jedno naspram drugog malčice i nepovjerljivi. Deset godina kasnije, sve je isto osim što su sugovornici veseliji.



Ljubav je plac, ali ljubav je i – košarka!


– Igram veteransku košarku i dalje. To mi je mrak! Treniram dvaput tjedno, cure su fenomenalne, putujemo naokolo. To mi je psihički i duhovni odmor. Na Viberu imamo veteransku grupu, nas tridesetak. Super zabava – naizust će o košarci Pišpek.



Avantura je postala uhodani posao, jedino što nije više u igri Trešnjevački plac, već se ordinira na središnjoj zagrebačkoj tržnici Dolac. Tu je Ljiljana doma, tu se rješavaju najteži zadaci poput nabave na desetke janjećih glava, tu se Ljiljana i kumice zazivaju imenom, a bome ni mesar Vjeko od širokog osmijeha ne bježi. Tu su, evo, i kavu jubilarnu sjeli popiti. No, ajmo mi ipak od početka.


Težak početak


Prije nego je odlučila sama sebi biti šefica, Pišpek je radila na ribarnici, prodavala ribu, dostavljala je. Fakultetska naobrazba u nas ne garantira ništa, pa u struci posla nije nalazila.


– Bilo mi je naporno i bilo mi je dosta svega. Sjećam se, bio je siječanj, zvali su me nakon dugo vremena da radim, a ja sam svojoj mami rekla: »Ja to više ne bih radila.« Na to će mama: »Bravo!«. Što bravo, kazala sam joj. Solo sam, s troje djece, nemam stalan posao, od čega ću živjeti!? »Ništa se ti ne brini, to će tebe krenuti, ima žena koje će tebe tražiti«, rekla mi je mama. I tako je, u principu i bilo – prisjeća se Pišpek.



Po janjeću glave Pišpek je otišla u mesnicu Zagorec. S njima surađuje od početka, ili od onog tena kad ju je mlad momak vabio da kupi štogod.


– Vjeko je zvao da vidim što se u vitrini nudi, a bio je zgodan i mlađi – smije se Pišpek.


No, tu je i posve ozbiljan savjet. Kaže, naime, ona da sve svoje prijateljice dovodi Vjeki iz jednostavnog razloga što se tu može uzeti broj telefona, jutrom nazvati mesnicu i dogovoriti sve što treba.


– Treba, u dobrom smislu riječi, koristiti ljude. Neće vas na placu muljati. Nije cilj da se više ne vratite. Vidi se tko radi dobro. Vidi se i po redovima. Redovi su samo u onih koji imaju dobru robu i rade kako treba. Barem na placu, jer plac tako funkcionira – uči Pišpek.


Vjeko klima glavom u znak odobravanja.


– Potpisujem sve, od riječi do riječi. Treba se truditi i to je to – zaključuje Vjeko.



Shvatila je Ljiljana da ljudi o ribi ne znaju puno, da im tu pomoći treba. Shvatila je i to da kada već odlazi s posla kojeg je radila, slijedeći posao mora biti ono što voli raditi.


– Košarku volim, ali ne mogu je igrati tako da od toga živim, manekenka ne mogu biti, pa ajde onda ovako – tako je, veli, razmišljala.


Bio je, priznaje, težak taj početak. Nitko za nju nije znao, ona o marketingu ništa znala nije. Priskočile su u pomoć prijateljice, recimo Vedrana koja je svim tiskovinama poslala mail o novoj uslužnoj djelatnosti. I bi prvo jedna mala vijest, a onda i već spomenuti susret na Trešnjevačkom placu.


– Nakon toga postala sam medijski slavna osoba – smije se Pišpek.


I bome, medijima je ova priča uvijek bila draga.


– Mislim da sam imala sreće zato što sam žena, zato što radim to što radim i što nisam klonula duhom – mišljenja je Pišpek.


Hrana za reklame


Sreća, jednostavno, prati hrabre. U Hrvata su se taman tako nekako u to doba pojavili televizijski gastro showovi. Ljiljana radi za Masterchef, pa za 321 – Kuhaj.


– Zahvaljujući tome sam upoznala dva sjajna dečka i počela s njima raditi. Dragan Dragojlović Gaga i Tomislav Škunca Škuf, oba kuhara koji se bave food stylingom – priča Ljiljana.


Škuf i Gaga. Ako vam je koja reklama za kakav prehrambeni proizvod zapela za oko zato jer je lijepa i oku ugodna, s velikom sigurnošću se da unaprijed vjerovati da ju je ovaj dvojac napravio. Nego, namirnica za reklamu jamačno mora prije sveg biti lijepa.


– Za reklame hrana treba biti samo lijepa. Kakvog je okusa apsolutno nije bitno. A gdje takvu na Dolcu nalazim? Kad moram nabavit’ nešto lijepo od hrane, a da je domaće, onda idem dole kod tri Gregorine – pokazuje Pišpek.


E, da svaki do Dolca ima svoje forte. Lijepa namirnica je ona na tri štanda, kod tri dame koje su u rodu i od kojih se jedna Micika zove, tri gospođe koje imaju domaće i da lijepe izgleda, pri čemu nije nevažna informacija da im je salata vazda baš za reklamu.


– Inače, najviše volim sa Snježanom raditi. Ona je fenomenalan čovjek, osoba, a namirnica joj je sjajna makar možda i nije tako lijepa – priznaje Pišpek, a novinaru drago jer i on kod temperamentne Dalmatinke Snježane zna kupovati.


Tu se ipak valja vratiti malo unatrag, do svojevrsnog odlaska s Trešnjevke. Shvatila je, naime, Pišpek brzo da je, kako kaže, Dolac onaj The Best plac u Zagrebu.


– Ako se netko hoće dobro i kvalitetno hraniti, treba doći ovdje. Nikakvi centri, eko dućani. Ovo je sve – kaže.


– Ali, nije li kupovina namirnica, obavljanje spize ili špeceraj, poput nogometa i politike!? Svatko misli da to zna! – velimo.


– Neka misle, nije ni bitno. Meni je to dobro – na to će Pišpek.


Posao je ovo u kojem je, kako god okreneš, najvažnije povjerenje; Ljiljane u prodavače, prodavača u Ljiljanu te ponajprije mušterija njenih u ono što radi. Zavrtjelo se to brzo, jer, kako kaže, nije nikom u interesu podvalit pa izgubit mušteriju, nego je interes da se mušterije sutra opet vrati. Nikada u ovih deset godina nije razmišljala o nekakvom širenju, restrukturiranju, o tome da nekog zaposli. Važno joj je da s ljudima ima direktan kontakt, da je mogu nazvati, da može s njima porazgovarati i iz prve ruke čuti što im treba i koliko su zadovoljni s uslugom. Na Dolcu joj je odmah bilo lako razaznati koja riba valja, to je iskustva imala. Makar…


Bizarne narudžbe


– Moraš pazit. Sad već ima i uvozne ribe toliko sličan našoj, recimo uvozni kovač je gotovo isti, tako da moraš paziti. A što se povrća tiče, imala sam sreće da naletim na Snježanu. I tako je to krenulo – govori Pišpek.


U početku je, priznaje, bila u panici hoće li je uopće tko nazvati, trebati. Brojala je koliko ima zainteresiranih za ovo što radi. Posao je to koji nije imun ni na društvene kretanja i zbivanja. Sjeća se kako su u jednom periodu svehrvatske krize oni kojima je bilo, slikovito rečeno, hoh naručivati špeceraj, jednostavno s tim običajem stali. Danas je lakše, ima konstantu u poslovanju, ima gastro showove, nabavlja hranu za djevojku koja se cateringom bavi… I, začudo ili ne, još uvijek je oduševljava ona prva, prava, nepatvorena, dobra, domaća namirnica!



U deset godina dogodi se svašta, baš kao što ima stvari koje je bolje ne mijenjati. Recimo, djeca su starija deset godina.


– Najstarija kćer ima 24 godine. Odlično kuha, a njoj sam i prepustila brigu o društvenim mrežama. Blizanci, kćer i sin, imaju 16 i pol. Pubertet teški. I sin je počeo kuhati. Znaju svi što je domaće, a što nije. Kuže hranu – kazuje Pišpek.


Dolac se zato, kaže, nije mijenjao puno. Vanjski dio je manje više isti i ne bi bilo loše, veli Pišpek, da ga se malo dotjera, uredi, da recimo ima više restorančića naokolo. A ima i nešto što se nikada u nje promjeniti neće.


– Pohani picek i restani krumpir! To je meni naj. Što ću tu mijenjat! – smije se Pišpek.



– Kada dođe drugi, treći mjesec, kad krenu šparoge, meni je to vauu. Šparoge, artičoke, proljeće…. A s ribom se ipak najviše oduševim. Žene vole parfeme, ja volim trlju od kamena, onu fenomenalnu, veliku, od pola kile. To je za mene čudo – iskreno će Ljiljana.


Znači, ne nosite ovoj dami bukete cvijeće, nego trlju od kamena, velimo joj, a ona se smije. Tek napominje da i tu treba pazit’ da nije ona uvozna koja nevještu oku može proći ispod radara koliko dobro izgleda. Zanimljivo je i to da sve ove godine njenom poslu i nisu naštetili veliki trgovački centri. Ne kupuju, kazuje, isti ljudi na placu i u centrima.


– Na plac dolaze oni koji vole da hrana ima neku osobnost. Kad dođeš na plac onda ne kupuješ salatu »te i te vrste« već salatu »kod tog i tog«. I onda ta salata ima svoju priču. Na placu je salata drugačija. Tu dolaze kupuju ljudi koji vole jesti, vole kuhati, vole hranu, domaću hranu. U šoping centre dođu ljudi sa slušalicama na ušima i trpaju u košaru – pojašnjava Ljiljana.


Pravo je onda pitanja kako to da nitko drugi nije krenuo njenim stopama, ako već ne u Zagrebu ono u Splitu, Rijeci? Na to, kaže, odgovora nema. Bit će da i nije to najlakši posao na svijetu i skoro da bi se dalo okladit’ da će i za deset godina biti jedina. Ako pak tko o ovom poslu mašta, mora znati da je, kako kaže Pišpek, najbitnije ne praviti se da znaš sve! A bizarne narudžbe!?


– Nekako uvijek nađeš što traže, makar ima svakakvih narudžbi. Problem je nekada naći hranu za gastro show. Recimo tih osam janjećih glava što ih, evo, tražim. Ali meni je to super. Ja to znam – na to će Ljiljana.


Mjerkaš namirnice…


E, da Ljiljana Pišpek, žena za poslat’ je u spizu, ona koja evo deset godina radi oni što voli i to jedina u nas, koliko se zna. A savjet neki nama amaterima!?


– Imaš svoje prodavače. Kad ih imaš, onda je to drugačije. Nitko te zeznuti neće, već ćeš dobiti kvalitetno, dobre vage i još popričat’ s ljudima. To je kao neka terapija. Gledaš jesu li rotkvice friške, kakva je salata, riba, popričaš malo, popiješ kavu na omiljenom mjestu, mjerkaš namirnice… – govori Ljiljana.


– E sad, ispast će da živimo u savršenom svijetu!? – mrgudan se trudi biti novinar.


– Živimo super! Pa gledajte tu hranu kako izgleda – ne da se ona.


– Stignemo mi i to pokvariti – skeptik je novinar.


– Za sada nismo, a valjda i nećemo dok smo živi – ne da se ni Pišpek.


– E, da, zaboravio sam pitati koliko vam je bilo godina kad ste u sve ovo krenuli?


– Deset manje! Hahaha – smije se Ljiljana Pišpek.