– Pokojni predsjednik Ford bio je od svih »mojih predsjednika« najprivrženiji svojoj obitelji. Supruga mu Elizabeth Ann Bloomer Warren, odnosno Betty, bila je divna gospođa i predivna majka. Nikad se nije miješala u politiku, niti u poslove svoga supruga. Odgojila je četvero prekrasne djece – Mikea, Johna, Stevea i Susan, i to tako odgojila da je Mike dok mu je otac bio predsjednik radio kao rendžer. Znao je reći da je predsjednikovanje očev posao, a njegov poziv je da bude rendžer. I inače, djeca američkih predsjednika u načelu ne koriste privilegije koje bi mogli imati da hoće. Nije to kao kod nas. Svi znaju i da je Ford jedini američki predsjednik kojeg nije izabrao narod, već je na tu funkciju došao nakon Nixonove ostavke i nakon što je ondašnji potpredsjednik Spiro Agnew s funkcije morao odstupiti zbog financijskih skandala, no rijetki su oni koji znaju da je Ford obožavao raditi doručak za cijelu obitelj i sam u pidžami izlaziti po novine. Nikad nije opsovao, niti nekom kazao nešto ružno, nešto uvredljivo.

Bio je strahovito staložen, čak i u najtežim trenucima kojih za svojih 895 dana predsjednikovanja nije baš malo imao. Volio je izlaziti među ljude, a i situacija je bila takva da nije smio izgubiti vezu s narodom, pa je priređivao i puno prijama, što znači i da smo se vrlo često susretali. Pamtim prijam u argentinskoj ambasadi. Naime, svi smo mi iz pratnje imali posebne oznake na reverima smokinga po kojima je osiguranje znalo tko smo i u čijoj pratnji, no i osiguranje je imalo svoje naputke pa je jedan iz redova onih koji su bili zaduženi za argentinskog predsjednika tražio da se maknem sa stepenica na kojima sam stajao i na kojima sam trebao dočekati predsjednika Forda da bih ga odveo do stola i pokazao gdje će sjediti. Bio sam na sto čuda, on traži da se maknem, a ja znam da se maknuti ne smijem jer će predsjednik bez mene biti izgubljen. Problem je riješio sam Ford koji je došao ranije i već s ulaza zaviknuo »Hi, Boris!«. Nakon toga, problem je nestao, prisjeća se Boris.

– Moj je posao bio da o američkim predsjednicima brinem dok se oni nalaze izvan Bijele kuće. Bio sam taj koji je pazio da na prijamima sve štima. I štimalo je. Svih sedam predsjednika s kojima sam surađivao, kao i njihove supruge, ostali su mi u lijepoj uspomeni. Normalno, neki su mi bili više, a neki manje simpatični, no niti jedan od njih sedmorice antipatičan, ili pak čovjek za kojeg bih rekao da je loš. Svaki je bio simpatičan na svoj način. Recimo, evo predsjednik Trump. Ne ulazim u njegove političke odluke i predsjednikovanje, no na mene je ostavio dobar dojam. Za našeg razgovora bio je zanimljiv, vrlo neposredan i simpatičan.

A sada da se vratimo na početak. Zašto, kako, kada? Boris Paškvan Rijeku je napustio 17. prosinca 1965. godine, a u nju se vratio 17. prosinca 2005. godine. Kaže da je otišao ne iz nekog političkog ili pak egzistencijalnog razloga, već iz znatiželje. Najprije u Švedsku, a onda se 29. prosinca 1969. godine otputio u Ameriku kod sestre Sonje. Sa završenom elektrotehničkom školom zaposlio se na građevinama, ali na tom se poslu nije zadržao duže vrijeme. Igrom slučaja, zahvaljujući činjenici da je radio na kući kćeri Erica Warrena, ondašnjeg vrhovnog državnog suca SAD-a te zahvaljujući jednoj Španjolki koja ga je nagovorila da se počne baviti organiziranjem svečanosti u kućama ondašnje elite, počeo se baviti organizacijom prijema i dospio u Bijelu kuću.

Za potrebe knjige »Jadranske priče«, Boris je autoru Gradimiru Radivojeviću, govoreći o tom spletu sretnih okolnosti koje su ga odvele u Bijelu kuću kazao kako je počeo na građevinama, kao električar, koje je gradio neki Tenović, porijeklom iz Sinja. Nije bio zadovoljan plaćom pa je razmišljao o nekom drugom, unosnijem poslu. Radeći na spomenutoj kući upoznao je kućnu pomoćnicu spomenutog suca koja ga je jednom upitala zašto ne počne raditi dobro plaćeni posao organizatora svečanosti u kućama bogatih i uglednih Amerikanaca.

Hvala Španjolki

– Odgovorio sam joj: kako ću to raditi kad praktično ne znam ni kako postaviti stol?! Rekla je: »Ja ću te naučiti…« I to je uspjela u idućih pola godine. Kad god sam bio slobodan, pozorno sam slušao, gledao i prihvaćao sve što mi je govorila i pokazivala. Jednom prigodom, kad sam završio uređenje stola u kući suca Warrena, on je iznenada ušao i začudio se: »Nisam znao da danas imamo goste na ručku…«

Imati ovakvu životnu priču, a ne poželjeti ju ukoričiti, pitamo u čudu Borisa.

– Mada su mi već davno sugerirali da vodim neku vrstu dnevnika koju bih kad odem u mirovinu pretočio u knjigu, ja nikad ništa nisam zapisivao. Ne zato što sam bio lijen, već zato što sam bio svjestan činjenice da dolazim iz onda socijalističke zemlje, da sam dijete antifašista i da sam na oku FBI-u. Budući da sam svoj posao isuviše volio, nikad mi nije palo na pamet izgubiti ga radi takvog nečeg, iskreno će Boris, dodajući da je povjerenje osnova njegovog dugogodišnjeg staža u Bijeloj kući. Paškvan, kojeg američki predsjednici neće pamtiti samo kao izvrsnog organizatora prijama, ili pak kao vrhunskog restauratora, već i kao čovjeka od velikog povjerenja.

Kako smo već bili u dobrim odnosima, jer se vrlo često pojavljivao na gradilištu kuće svoje kćeri, priznao sam mu o čemu se radi. Njegova je supruga bila Šveđanka, a kako sam u Ameriku došao iz Švedske, i to nas je na neki način zbližilo. Zamislio se, videći uređeni stol, i upitao me: »Ozbiljno bi htio raditi taj posao?« Potvrdio sam. Rekao mi je neka sutradan dođem k njemu u ured…

Tako sam počeo raditi za organizaciju prijema u Bijeloj kući. Tada je predsjednik bio Richard Nixon. On me je odmah prihvatio. I ne samo to, već mi je poklonio moj prvi smoking koji i danas čuvam… prisjetio se Boris za potrebe Radivojevićeve knjige.

I tako je počeo njegov »američki san« u kojem su se predsjednici izmjenjivali, a Sušačanin Boris Paškvan pune 33 godine bio njezina konstanta.

Boris Paškvan bio je 2004. godine među uzvanicima iz Bijele kuće na isporuci i uvrštenju u flotu najnovijeg i najmodernijeg američkog nosača zrakoplova na nuklearni pogon »USS Ronald Regan CVN – 76«. Na tu ceremoniju održanu u mornaričkoj bazi Norfolk, koja je imala velika odjeka u Americi, bili su pozvani svi koji su radili za Predsjednika Reagana u bilo kakvom svojstvu i na bilo kakvoj dužnosti.

– Bio sam veoma ponosan što sam tamo, među svim tim ljudima, ja, siromašni Hrvat kojem su nonići bili pomorci, otac podmorničar i partizan, dakle antifašist kakvim je i život izgubio. Osjećao sam se ravnopravnim s ljudima najveće svjetske sile, družio se i razgovarao s njima, a da me nitko nije upitao odakle sam, što sam po nacionalnosti, gdje sam i što dotad radio. Doživio sam da zajedno sa svima njima budem na najvećem nosaču zrakoplova na svijetu… Takva je Amerika, kaže Paškvan u knjizi Gradimira Radivojevića.

U razgovoru s Lizom Minnelli / Arhiva Borisa Paškvana

Prijateljevao je i s Elizabeth Taylor / Foto Arhiva Borisa Paškvana

Placido Domingo i Boris / Foto Arhiva Borisa Paškvana

Neće američki predsjednici pamtiti Borisa Paškvana samo kao vrsnog organizatora prijema i čovjeka od velikog povjerenja već i kao vrsnog restauratora. Naime, Boris se tijekom svih tih svojih američkih godina bavio i restauracijom, pa je, primjerice, zajedno s čuvenim američkim restauratorom Andrewom Baxterom, restaurirao spomenik Meštroviću smješten u okviru posjeda Bijele kuće. Sudjelovao je svojedobno u obnavljanju i uređenju veleposlanstva Republike Hrvatske u Washingtonu, zbog čega mu je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman uputio posebnu pohvalu, te u restauriranju spomenika banu Jelačiću u Zagrebu. O tom dijelu života, u knjizi »Jadranske priče« kaže:

– Godine 1972. počeo sam u Bijeloj kući raditi kao organizator prijema, a godinu kasnije i kao restaurator. Radio sam i za čuveni Hillwood museum & Gardens u Washingtonu koji je bio u vlasništvu gospođe Marjorie Merriwather Post. Jedan od posljednjih poslova u Bijeloj kući bio mi je u ovalnu salonu G. W. Busha juniora gdje sam restaurirao skulpturu glave W. Churchila koju mu je poklonio britanski premijer Tony Blair.

Restauratorske ruke / Foto Arhiva Borisa Paškvana