Preslagivanje

ZBLIŽAVANJE DONEDAVNIH PROTIVNIKA Je li moguć strateški savez Europe i Kine kontra SAD-a?

Denis Romac

foto Reuters

foto Reuters

Takvo bi partnerstvo predstavljalo prijeloman događaj u stvaranju nove globalne političke i geopolitičke arhitekture



Do povijesnog približavanja kapitalističke Amerike i komunističke Kine prije više od četiri i pol desetljeća došlo je nakon što su u Washingtonu shvatili da se kineski i sovjetski vlastodršci više boje jedni drugih nego SAD-a, unatoč ideološkoj bliskosti sovjetskog i kineskog režima, što je onda vješto iskoristila američka diplomacija povukavši potez bez presedana.


Amerikanci su do tog dalekosežnog zaključka došli zahvaljujući tadašnjim napetim odnosima Pekinga i Moskve, koji su zamalo doveli do izbijanja nuklearnog rata. Sovjetska i kineska vojska sukobile su se 1969. godine zbog graničnog spora na rijeci Usuri, a u borbama je bilo na stotine mrtvih i ranjenih. U Moskvu je iz Washingtona tih dana stigla poruka da SAD neće mirno promatrati ako Sovjetski Savez napadne Kinu, što je zapanjilo Ruse. Bio je to hrabar diplomatski potez Washingtona, s obzirom na to da u tom trenutku SAD i Kina uopće nisu imali diplomatske odnose. No u Washingtonu su zaključili, kako je kasnije rekapitulirao Henry Kissinger, da je neovisna Kina od presudnog značenja za globalnu ravnotežu snaga. Drugim riječima kazano, Washington je vješto iskoristio nepovjerenje i konflikt koji je u tom trenutku postojao između Kine i Sovjetskog Saveza kako bi pružio potporu zemlji s kojom Amerikanci uopće nisu službeno komunicirali.


Kinesko otvaranje


Bio je to ujedno i poziv Kini da popravi odnose s Washingtonom, što se ubrzo i dogodilo. SAD i Kina pronašli su zajednički interes u suprotstavljanju tadašnjoj sovjetskoj geopolitičkoj ofenzivi. Upravo u tome bio je ključ američko-kineskog približavanja i međusobnog otvaranja: i jedna i druga strana, kako je stajalo u tadašnjoj zajedničkoj izjavi Pekinga i Washingtona, željela je onemogućiti bilo koju drugu zemlju da ostvari dominaciju u Aziji. Iako nigdje nije bio spomenut Sovjetski Savez, glavni protivnik Washingtona, ali i Pekinga, naravno da su i jedni i drugi mislili upravo na Sovjete, budući da je Sovjetski Savez u tom trenutku bio jedini koji je mogao pokušati ostvariti takvu dominaciju u Aziji.




Ni u trenutku kada je 21. veljače 1972. američki predsjednik Richard Nixon stigao na razgovor s kineskim vođom Mao Zedongom u Peking njihove dvije države nisu imale diplomatske odnose. Tim je povijesnim susretom i formalno započeo proces kineskog otvaranja, proces što ga je američka strana poduprla nakon što je povjerovala da Kina ne predstavlja prijetnju SAD-u i da se dvije velike zemlje mogu razvijati svaka na svoj vlastiti način.


Maovi nasljednici, ponajprije Deng Xiaoping, odlučan reformator koji je početkom osamdesetih pokrenuo gospodarske reforme koje su dovele do gospodarskog razvoja Kine i rasta životnog standarda u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, odgovorni su i za nastavak približavanja Kine i SAD-a. Taj je proces doveo do jedinstvene simbioze koju je britanski povjesničar Niall Ferguson kasnije nazvao Chinamerica. Riječ je o savezu koji se ponekad nazivao i G2, koji nastaje kada se skupini G7 oduzme sve osim njezine američko-kineske pacifičke osovine. Radilo se o jedinstvenom međuodnosu, u kojem Kina ovisi o Americi, a Amerika o Kini. Kina, naime, izvozi svoje proizvode u SAD, za što dobiva dolare, koje onda ulaže u američke obveznice, financirajući američki proračunski deficit, čime povećava američku ovisnost o Kini.


Moskva u procjepu


Približavanje Amerike i Kine predstavlja prijeloman događaj ukupne hladnoratovske povijesti. Otopljavanje odnosa između Pekinga i Washingtona utjecalo je kasnije i na popuštanja napetosti između Zapada i Rusije, što je bio izravan rezultat činjenice da se Moskva zatekla u procjepu, pritisnuta od strane NATO saveza sa Zapada i Kine na Istoku. U Moskvi su brzo shvatili u kakvoj su se neugodnoj situaciji zatekli, što možemo zaključiti po nespretnim i neuspješnim pokušajima Brežnjeva da 1973. i 1974. godine, opet po Kissingerovim sjećanjima, ponudi Amerikancima »kvazisavez« protiv Kine.


Suradnja Pekinga i Washingtona funkcionirala je sve dok je Peking više strepio od sovjetskog ekspanzionizma nego od Washingtona. Odnos Moskve i Pekinga popravio se tek nakon Hladnog rata, dok se istodobno hladio odnos Pekinga i Washingtona. Kinu i Rusiju zbližio je zajednički interes. Dojučerašnje suparnike povezalo je nastojanje da zauzdaju američku dominaciju, koju su u Moskvi i Pekingu prepoznali kao američku hegemoniju. Rusija i Kina osnovale su 2001. Šangajsku organizaciju za suradnju, i to kao protutežu euroatlantskim integracijama (u zapadnim medijima Šangajsku organizaciju za suradnju nazivali su »istočnim NATO savezom«), a dijele članstvo i u BRICS-u, još jednoj multilateralnoj organizaciji koja predstavlja odgovor multipolarnog svijeta na američki unilateralizam. Šangajska organizacija pokriva 60 posto teritorija Euroazije, na kojem živi četvrtina svjetskog stanovništva. Unatoč usporedbama s NATO-om, Šangajska organizacija nije vojna organizacija, niti ima vojnu strukturu, iako je njezina glavna zadaća jačanje sigurnosti i stabilnosti.


Globalna politička arhitektura ponovno se mijenja pred našim očima. Agresivna i destruktivna politika američkog predsjednika Donalda Trumpa dovela je do približavanja dojučerašnjih protivnika i stvaranja novih neočekivanih saveza. Trump pokušava razgraditi globalni ekonomski poredak, koji se temelji na slobodnoj trgovini, a koji je Europi donio najdulje razdoblje mira u povijesti, a Kini nevjerojatan ekonomski razvoj. Dojučerašnji saveznici Trumpu postaju neprijatelji, odnosno »ekonomski neprijatelji«, premda pritom valja napomenuti i da Trump »neprijatelje« svrstava u različite skupine. Naime, u Trumpovom svijetu neprijatelji mogu biti i partneri koji pokušavaju biti slični ili bolji od Amerikanaca, odnosno oni koji žele raditi dobro nešto što već Amerikanci rade dobro.


Trgovinski zalogaj


Ekonomske neprijatelje Trump definira temeljem njihove bilance u trgovini sa SAD-om. Drugim riječima, one zemlje koje imaju suficit u razmjeni sa SAD-om ekonomski su neprijatelji i mogu očekivati Trumpovu odmazdu. A kako Kina ima najveći deficit s Trumpovom Amerikom, to znači da je u Trumpovom svijetu Kina najveći ekonomski neprijatelj SAD-a. Kineski suficit iznosi nevjerojatnih 375 milijardi dolara, što je znatno više i od američkog deficita s Europskom unijom (151 milijardi dolara), koju je Trump također više puta označio kao neprijatelja SAD-a. Zanimljiv je slučaj Rusije, s kojom SAD ostvaruje deficit od samo 10 milijardi dolara, tako da je Rusija Trumpov »suparnik«.


Jasno je da Trumpova prijetnja Europu sili na reakciju. Premda iz Bruxellesa na njegove tvrdnje da je Europska unija trgovinski neprijatelj SAD-a Trumpu odgovaraju porukom da je Europska unija najbolji američki prijatelj, Europa je prisiljena sklapati nova interesna savezništva, i to s očekivanim, ali i neočekivanim, promjenjivim partnerima, samo da bi se obranila pred SAD-om. Jedan od primjera je upravo potpisan trgovinski sporazum Japana i Europske unije, koji predstavlja izravan odgovor na Trumpovu prijetnju. Riječ je o najvećem trgovinskom zalogaju Europske unije dosad, s obzirom na to da će tim sporazumom biti stvorena zona slobodne trgovine od preko 600 milijuna ljudi.


No pravi izazov za Europu predstavlja potencijalan savez s Kinom, drugom ekonomijom svijeta. Trump je strateški zbližio Europu i Kinu, usprkos njihovim različitim vrijednostima, gospodarskim modelima i oprečnim pogledima kada se radi o demokraciji, ljudskim pravima, vladavini prava i pravnoj državi. Europski i kineski čelnici prije nekoliko dana na summitu Europske unije i Kine u Pekingu – upravo na dan kad se Trump sastao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Helsinkiju – zaključili su kako je u vrijeme velikih promjena njihova dužnost očuvati globalni poredak koji je očuvao mir, a Kini donio razvoj i nezapamćen gospodarski rast. Europa i Kina smatraju da takav sustav treba reformirati, ali tako da ga se unaprijedi za suočavanje s novim izazovima. U Pekingu s velikom zabrinutošću prate približavanje Putina i Trumpa, na sličan način kao što su u Moskvi početkom sedamdesetih analizirali izvještaje o američko-kineskom približavanju, svjesni da će američko-rusko otopljavanje Washingtonu dati prednost u konstantnom američko-kineskom nadmetanju.


Carinski rat


Zato Peking nudi Europi partnerstvo u zaštiti globalne slobodne trgovine koju sada ugrožava Trumpova politika. Peking pritom obećava i velike koncesije kada je riječ o otvaranju kineskog tržišta, što je jedan od najvećih problema u odnosima Europe i Kine. Sada je na potezu Europa, koja je na dosadašnje kineske pokušaje prodora u EU, bilo da je riječ o projektu »Jedan pojas – jedan put« ili diplomatskoj inicijativi 16+, kojom Kina okuplja istočnoeuropske članice i nečlanice EU-a, gledala sumnjičavo i s velikim podozrenjem. Na pregovaračkom stolu je puno neriješenih pitanja, no jasno je da Kinezi žele blisko surađivati s Europom u trgovačkom i carinskom ratu s Trumpom.


Strateško partnerstvo Europe i Kine, nasuprot SAD-u, tradicionalnom savezniku Europe – ako do njega, zbog brojnih prepreka, uopće dođe – predstavljalo bi novi prijeloman događaj u stvaranju nove globalne političke i geopolitičke arhitekture, s vjerojatno podjednako dalekosežnim posljedicama kao i povijesno približavanje Amerike i Kine prije nekoliko desetljeća. Kao što je američko-kineski savez sedamdesetih pridonio kasnijem sovjetskom porazu, tako bi i današnji savez Europe i Kine predstavljao definitivnu potvrdu da Trump ipak neće uspjeti.