Kontroverzni papa

VATIKAN OTVARA ARHIVU Papa Pio XII bio je simpatizer nacifašizma i šutio o holokaustu

Jaroslav Pecnik

Foto iSTOCK

Foto iSTOCK

Kada je SSSR mučki napao Finsku, Pio XII je oštro prosvjedovao, ali nakon nacističkog upada u Nizozemsku nije reagirao, tek je kraljevskoj obitelji poslao protokolarne riječi utjehe. A, kada su se nizozemski biskupi pobunili protiv masovnih deportacija Židova u logore smrti, Pio ih nije podržao. Jednostavno se nije oglasio



Odlukom papa Franje da od 2. ožujka iduće godine, dakle osam godina prije predviđenog roka u potpunosti otvori Vatikanski tajni arhiv (zapravo, Središnji arhiv Svete stolice) iz vremena pontifikata kontroverznog poglavara Rimokatoličke crkve Pija XII (1939-1958), a radi se o 30.000 debelih fascikala; mnogi očekuju kako će se time rasvijetliti najteže i najmračnije (po)ratno razdoblje svjetske povijesti minulog stoljeća. Međutim, odmah treba reći da su ta očekivanja pretjerana, jer se, gotovo sigurno, ništa spektakularno novo neće otkriti, izuzev nekih nesporno važnih podataka i(li) postupaka, ali cjelina koja je već do sada poznata time neće biti bitno narušena.


Naime, dio dokumentacije postao je dostupan javnosti odlukama pape Pavla VI i Ivana Pavla II, a sve u svezi postupka beatifikacije Pija XII, odnosno objave niza arhivske građe iz vremena Drugog svjetskog rata kako bi se opovrgli brojni prigovori kako Vatikan nešto skriva o papinom odnosu prema nacistima, holokaustu, antisemitizmu itd. Na koncu, papa Benedikt XVI je 2006. godine zapovjedio da se pristupi potpunoj sistematizaciji građe, kako bi se razbile sve preostale sumnje o tomu kako Crkva navodno ne želi (raz)otkriti svoje odnose i postupke posebice one vezane uz Hitlera, Mussolinija i njihove tadašnje saveznike koji su im pomagali u provođenju zločinačke politike. Podsjetimo, te su se sumnje obnovile kada je mješovitoj katoličko-židovskoj komisiji (formiranoj 1999.) bilo naprasno uskraćeno korištenje određenih dokumenata iz tog mračnog i zločinima opterećenog razdoblja.


Žestoki antisemit 


Eugenio Pacelli (rođen 1876. u Rimu) od 1917. godine djelovao je kao papinski nuncij u Bavarskoj, a tri godine potom tu je funkciju obnašao za cijelu Njemačku, da bi kardinalsku čast »osvojio« 1929. nakon čega je ubrzo bio imenovan državnim tajnikom Svete stolice. A, kada je umro Pio XI, na Petrovoj stolici ga je u ožujku 1939. godine naslijedio upravo Pacell (koji je i uzeo ime svog prethodnika, kako bi naglasio kontinuitet), ali to se dogodilo praktički u predvečerje svjetskog rata, kada je trebalo znati i imati hrabrosti (po)vući snažne i odlučne poteze za koje novi Papa očevidno nije bio spreman. Za jedan dio njegovih kritičara, on se naprosto nije snašao u (za)danoj situaciji, a za druge, Pio XII je nedvojbeno bio, u najmanju ruku, simpatizer nacista i fašista i kao žestoki antikomunist i antisemit naprosto se nije želio oglasiti javnom kritikom njihovih zločina, prije svega holokausta, usprkos svemu, uvjeren kako su oni ipak manje zlo od židoboljševizma, kojeg je smatrao smrtnom opasnošću za kršćanstvo i kršćansku civilizaciju. U Crkvi tvrde kako »optužbe« za suradnju s nacifašistima nemaju utemeljenje, jer Pio XII je (po)tajno spašavao Židove, a Hitlera nije javno prozivao, jer je bio uvjeren kako bi se »glasnim« zauzimanjem za njihovo spašavanje samo dodatno pogoršala već i onako teška pozicija u kojoj su se našli. Ali, ovdje nije riječ o suradnji, već simpatijama koje su u Pija XII bile prema nacifašizmu izvan svake sumnje. Osim toga, postavlja se logično pitanje: što se to Židovima moglo gore dogoditi od užasa kalvarije koju su prolazili prema totalnom istrebljenju, tako da im nikakva Papina »obzirna« šutnja nije moglo više odmoći i(li) naškoditi; upravo suprotno, riječi javne osude nacifašizma mogle su im samo pomoći.




Mark Aarons i John Loftus u svojoj knjizi »Ratlines«, kao i Richard Grunberg u djelu »Crveni ustanak u Bavarskoj« tvrde da uzroke neprikrivenog antisemitizma Pija XII treba (po)tražiti u događajima iz svibnja 1919. godine kada su u minhensku nuncijaturu upali bavarski revolucionari na čelu s članom »sovjetske« vlade, komunistom E. Levineom (Židov podrijetlom) koji su Pacellija željeli likvidirati i samo igrom slučaja to se nije dogodilo. Od tada, on je definitivno identificirao boljševizam i židovstvo, a u dopisu u Vatikan, tadašnja je zbivanja u Bavarskoj opisao kao »židovsko-rusku revolucionarnu tiraniju«. Evangelički teolog Gerhard Besier upravo je u stavovima Pija XII, kao i njegova prethodnika Pija XI, tražio razloge popustljivosti, odnosno pasivnosti Svete stolice prema nacizmu, kao i prepuštanje njemačke katoličke antinacističke oporbe na milost, odnosni nemilost Hitlerovom režimu. Na koncu, sam je Pacelli osobno onemogućio mobilizaciju njemačkih biskupa protiv nacističkog režima; slično kao i njegov prethodnik Pijo XI (potpisao konkordat s Hitlerom) pozdravio je Fuhrerov dolazak na vlast, jer je smatrao kako je on jedini zapadni državnik koji se može suprotstaviti »barbarskom« boljševizmu, odnosno jedini koji se otvoreno zalaže za njegovo uništenje.


Prijetnja svim katolicima


Posebno je oštar kritičar Pija XII bio povjesničar John Cornwell, inače iskreni rimokatolički vjernik koji se prihvatio pisanja knjige o Pacelliju (»Hitlerov papa«), kako bi ga odbranio od brojnih objeda, da bi na koncu doživio »moralni šok«, kada je shvatio, nakon što je dobio specijalnu dozvolu da se u Vatikanskom arhivu (po)služi svim dokumentima koji su mu (bili) potrebni, kako zapravo sve činjenice govore protiv njegove rehabilitacije. Istina, Pio XI je 1937. godine kada oko Hitlerovih ambicija za nikoga više nije bilo nikakvih dilema, objavio čuvenu encikliku »Mit Brenneder Sorge« u kojoj je osudio nacističku ideologiju; neki povjesničari poput G. Besiera tvrde da je izvorno bila i žešće napisana, ali na intervenciju tada državnog tajnika Pacellija oštrica teksta bila je bitno »otupljena«. U tekstu se nije problematizirao pojam nacizma, nije bio osuđen s teološkog stanovišta, a kako bi se ublažio efekt osude, spomenuta enciklika je bila smještena, tvrdi njemački povjesničar Peter Godman, između dvije enciklike objavljene protiv komunizma (»Dilectissima nobis« iz 1936. i »Divinis Redemptoris« iz 1937.). Jer, za Pija XII dvojbe nikada nije bilo: komunizam je grijeh protiv Boga; uostalom 1950. godine zaprijetio je svim katolicima, simpatizerima i(li) članovima komunističke partije ekskomunikacijom iz Crkve, ukoliko nastave podržavati marksističke stavove i antikršćanska uvjerenja.


Tijekom 1938. godine Pio XI je počeo pisati encikliku o osudi nacističkog rasizma i antisemitizma (o čemu je govorio grupi belgijskih hodočasnika), ali ta enciklika (radno naslovljena »Humani generis unitas«) nikada nije ugledala svjetlo dana. Naime, Pijo XI je u međuvremenu umro, a njegov tajnik i novi poglavar Crkve, nacrt je enciklike jednostavno ignorirao i proslijedio u arhiv, gdje ga je igrom slučaja nakon 20-ak godina pronašao belgijski svećenik Passelecq.


Kada je SSSR mučki napao krajem 1939. godine Finsku, Pio XII je oštro prosvjedovao, ali nakon nacističkog upada u Nizozemsku nije reagirao, tek je kraljevskoj obitelji poslao protokolarne riječi utjehe. A, kada su se nizozemski biskupi pobunili protiv masovnih deportacija Židova u logore smrti, Pio ih nije podržao. Jednostavno se nije oglasio. Kada je Hitler pošao u osvajački pohod i napao Sovjetski Savez, Papa se povjerio svom komorniku Erwinu Lobkowitzu rekavši kako žali što mu se u borbi protiv bezbožnika nisu pridružili Britanci i Francuzi. Jedini put, koliko se zna, Pio XII se odvažio prosvjedovati kada su počele masovne deportacije slovačkih Židova (proljeće 1942.), koje je počela provoditi vlada katoličkog svećenika Jozefa Tise, uz Pavelića, najprilježnijeg Hitlerovog saveznika. Deportacije su bile privremeno obustavljene, ali to na žalost, nije spasilo tamošnju židovsku zajednicu; gotovo nitko od 50.000 slovačkih Židova nije preživio rat. Ali, bez ogleda na sve, tim je činom Papa zapravo demantirao samog sebe tj. svoje riječi da bi svaka javna osuda pogroma, Židovima samo dodatno pogoršala položaj. Upravo izostanak Papinih jasnih uputa kleru, jasnih riječi osude nacističkih zločina i uopće stava kako se postaviti prema toj strašnoj tragediji jedan je od razloga što su se i brojni drugi rimokatolički velikodostojnici ponašali slično kao i njihov poglavar. Zatvarali su oči pred nacističkim zlom, šutjeli, a brojni su i sami participirali, na razne načine u tim zločinima. Uostalom, čak i onda kada su nacisti u listopadu 1943. godine praktički pred nosom Vatikana u rimskom ghettu uhitili preko tisuću Židova i deportirali ih u logore smrti, Pio XII nije, na opću sramotu Crkve reagirao. Međutim, razloge ove gromoglasne šutnje treba tražiti i u onome o čemu je u svojoj drami »Zamjenik, kršćanska tragedija« pisao (1963.) njemački pisac Rolf Hochut, koji je za Papu tvrdio da je bio bezskrupulozni cinik koji je u teškim vremenima daleko više vodio računa o zaštiti materijalnih i financijskih dobara Crkve i skrbio o sredstvima uloženima u razne njemačke velike industrijske koncerne, koje su Amerikanci bombardirali, nego li se opterećivao usudom Židova. Kasnije, početkom 2000-tih godina, po ovoj drami slavni je redatelj Kostos Gavras snimio film »Amen«, koji se, kao i drama našao na vatikanskom indeksu zabranjenih knjiga i filmova.


Prebacivanje zločinaca


Kakvu će važnost otvaranja arhiva imati za Katoličku crkvu u Hrvata, postupak kanonizacije Stepinca, kojeg je upravo Pio XII promovirao u kardinala i slično? Zapravo, gotovo nikakvu, jer suštinske stvari su poznate, a kao i do sada vodit će se jalove »interpretcijske« borbe oko činjenica u kojima će se Crkva truditi »oprati« od onoga što (ni)je (u)činila tijekom rata; primjerice isticati kako Vatikan nikada nije priznao Pavelićevu NDH, a »zaboraviti« da je odmah po njenom formiranju Papa primio Poglavnika u privatnu, srdačnu audijenciju. Ono što ostaje (barem za sada) nepobitnom činjenicom jest: Papa nikada, niti jednom riječju nije osudio ustaška zvjerstva, a ni ustaški režim. Za odlučan otpor komunistima Stepinac je bio nagrađen kardinalskim šeširom, a za problematično držanje prema Paveliću i NDH, kao Hitlerovim saveznicima ni riječi prijekora. Dok su bugarski patrijarh Stefan i plovdivski mitropolit Kirilo svojim tijelima priječili transport Židova u logor smrti u Treblinku i tako spasili oko 50.000 članova ove zajednice od sigurne likvidacije, Stepinac se zadovoljavao prijekorima Poglavniku, tražeći od njega tek da »humanizira« transport Židova u Auschwitz, gdje ih je ionako čekala sigurna smrt. Dok je Stepinac šutio, patrijarh Stefan je napisao bugarskom kralju Borisu, Hitlerovom savezniku otvoreno pismo i zaključio ga riječima: »Imajte na umu da Vaše djelovanje prati Bog i sudit će Vam po tomu kako se budete ponašali prema našoj židovskoj braći«. Tu je poruku čuo i Pio XII, ali uporno je šutio.


Svakako najintrigantniji dio do sada nedostupne arhivske građe biti će onaj manje poznat koji se odnosi na pomoć koju je Vatikan pružao u skrivanju, a potom i organiziranom prebacivanju nacističkih zločinaca u SAD i Latinsku Ameriku, pri čemu je »šef« ovih operacija bio hrvatski svećenik Krunoslav Draganović, čije je sjedište bilo u Rimu, u hrvatskom seminaru San degliu Illirici Giorno, a lažne dokumente i novac za bjegunce tajnim, tzv. štakorskim kanalima pribavljao je uz nesumnjivo znanje i zaštitu samog Pape. Dokaz? Pa, odmah po smrti Pija XII, Draganović je s pozicije na kojoj se nalazio bio maknut. Također će biti interesantni dokumenti o aktivnostima Pia XII za vrijeme hladnog rata u kojem se Papa isticao kao odlučni protivnik komunizma i SSSR-a. Osim toga, možda će se konačno nešto više saznati o famoznoj »sestri Paskalini«, tj. Jozefini Lenert koju je budući Papa upoznao dok je još kao nuncij živio u Njemačkoj i koja mu je (i u Rimu) vodila domaćinstvo sve do njegove smrti. Govorilo se da je Papa zapravo bio u emotivnoj vezi sa osamnaest godina mlađom Paskalinom, te su je u kuloarima nazivali stvarnom vladaricom Svete stolice. U svakom slučaju, Papinu odluku da otvori arhivsku građu ovog razdoblja za javnost i istraživače treba podržati, ali treba biti svjestan kako je građa dobro pročešljana i kako tvrde u Yad Vashemu: cilj je posvema jasan, »povijest prilagoditi i skrojiti po mjeri Vatikana«.