Poduzetnik 20. stoljeća

Tvorca Ikee nikad nije napustio duh trgovca: Snovi Ingmara Kamprada su zarazili cijeli svijet

Andrej Petrak

Reuters

Reuters

Od prve prodavaonice namještaja, otvorene 1958. u Švedskoj, u samo 12 godina proširio se na čitavu zapadnu Europu, Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Australiju, Aziju i Bliski istok



Ingvar Kamprad, osnivač najveće svjetske trgovine namještajem Ikee, kojega opisuju kao jednog od najvećih poduzetnika 20. stoljeća, preminuo je u svom domu u Švedskoj u 92. godini života.


U 75 godina malu lokalnu trgovinu pretvorio je u multinacionalnog giganta, koji je u potpunosti promijenio dotadašnji koncept trgovina namještajem. Vodeći se sloganom »Kuća iz snova po cijenama iz snova« privukao je milijune kupaca iz cijelog svijeta, a Ikea danas djeluje u 412 trgovina raspoređenih u čak 49 zemalja, u kojima radi 150 tisuća radnika.


Stvarajući mega tvrtku s tridesetak milijardi eura godišnjeg prihoda, sin seljaka iz siromašne švedske pokrajine Smaland postao je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, čije se osobno bogatstvo procjenivalo i na pedesetak milijardi eura.




Počeci su mu bili skromni, a od rane mladosti iskazivao je nevjerojatan poduzetnički duh i interes za trgovinu. Još kao sedamnaestogodišnjak odustao je od daljnjeg školovanja i počeo se baviti prodajom šibica, sjemenja i sitnih sitnica da bi se s vremenom proširio i na pribor za pisanje. Sve je kupcima dostavljao na bicikli, a konkurenciju je i tada, kao i kasnije, pobjeđivao nižom cijenom.


Na trgovinu namještajem prebacio se četiri godine kasnije, 1947. godine, ponudivši proizvode lokalnog stolara. U manje od deset godina razvio je koncept koji će dovesti do revolucije u ovom sektoru: sklopivi namještaj, koji osim toga što je jednostavan i jeftiniji za skladištenje i prijevoz, ujedno trošak sklapanja prebacuje na krajnjeg kupca. Ikea je od ovog jednostavnog koncepta tijekom desetljeća stvorila pravu umjetnost, a sve je počelo sugestijom jednog od Kampradovih radnika. Taj je kupcu u njegovoj trgovini pomagao unijeti stol u prtljažnik njegova automobila tako što je odvojio noge. Kampradu je sinula ideja i ostalo je povijest. Invar Kamprad zbog disleksije proizvode Ikee dao je nazvati po imenima mjesta, ljudi i poznatijih stvari. I sam naziv Ikea dolazi od skraćenice u kojoj su sadržani inicijali Ingvara Kamprada, kao i početna slova farme Eltaryd, gdje je proveo djetinjstvo te njegova rodnog grada u južnoj Švedskoj Agunnaryda.


Osnovni recept tvrtke Ikea: niske cijene, niski troškovi, standard kvalitete, samofinanciranje i skandinavski dizajn, osvojio je svjetsko tržište od Europe preko Amerike do Australije i Azije. Od prve prodavaonice namještaja, otvorene 1958. godine, u samo 12 godina proširio se na čitavu zapadnu Europu, Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Australiju, Aziju i Bliski istok. Cijelo to vrijeme nije ga napustio izraženi duh trgovca. U jednom od rijetkih istupa za medije izjavio je da prodavači čine najveće bogatstvo Ikee.


– Pripadam tim ljudima. Ako nešto želim saznati, ne pitam menadžere, razgovaram s prodavačima, izjavio je prije deset godina švedskom listu Sydsvenskan.


Unatoč silnom osobnom bogatstvu u medijima je postao čuven kao štedljivi škrtac, koji se, po osobnom priznanju, frizirao samo u zemljama trećeg svijeta, gdje je šišanje bilo najjeftinije. Ostalo je zapisano njegovo kukanje kad je umjesto u Vijetnamu ili nekoj sličnoj zemlji, na šišanje otišao u Nizozemskoj i računom od 20 eura premašio svoj godišnji budžet za friziranje. Legendaran je postao njegov stari volvo, u kojem se vozio desetljećima, premda si je potkraj života priuštio i sportski porsche. Letio je zrakoplovom isključivo u ekonomskoj klasi, a nije se sramio ni priznati da bi u restoranima uvijek uzimao vrećice soli i papra i nosio ih kući. Ne čudi stoga što je čak i filter-vrećice čaja upotrebljavao po nekoliko puta.


Strpljivo je skupljao bodove na kartici vjernosti u svom lokalnom supermarketu ne bi li uštedio na hrani, a javno je izjavljivao kako praktički svu odjeću koju nosi nabavlja u second hand dućanima i na buvljacima. Štedljivost, da ne kažemo škrtost, pripisivao je svom odgoju i odrastanju u siromašnoj pokrajini Smaland.



Osamdesetih godina prošloga stoljeća Kamprad je stvorio složenu strukutru zaklada i raznih tvrtki kako bi sačuvao i osigurao IKEA-u. Iako otad formalno nije bio vlasnik IKEA-e, držao je kontrolu nad njom preko svih tih zaklada i tvrtki koje je osnovao. Formalni vlasnici IKEA-e su zaklada Sticting Ingka sa sjedištem u Nizozemskoj te zaklada Interogo iz Lihtenštajna. Upravljanje tvrtkom 2010. prepustio je trojici sinova.



– Mislim da su škrtost i štedljivost u prirodi stanovnika Smalanda. Ja svoju odjeću kupujem na buvljaku jer na taj način želim dati dobar primjer, rekao je švedskoj televiziji TV4.


Prisjećajući se svog odrastanja, opisivao je kako je svakodnevno gledao sirote radnike na farmama, kojima čak nije bilo dopušteno jesti u kući, nego u štali.


– Naučio sam jednu stvar: ako želim uspjeti sa svojim malim idejama i postati biznismen, nikad ne smijem napustiti siromašne, moneta je koju je promovirao Ingvar Kamprad.


U vili s Ikeinim namještajem 


Unatoč proklamiranoj skromnosti, sve do prije sedam godina desetljećima je živio u prostranoj vili na Ženevskom jezeru, opremeljene, doduše, čime drugime doli Ikeinim namještajem, prije nego li se vratio u rodnu Švedsku. Govorilo se da je selidba iz Švedske najprije u Dansku pa u Švicarsku bila povezana s nevoljkošću plaćanja visokih poreza. Dugo su ga pratile optužbe za izbjegavanje plaćanja milijardi eura poreza, no iz tvrtke su uvijek odgovarali da sve rade po nacionalnim i međunarodnim zakonima. Svejedno, tvrtka je danas podijeljena među zakladama i kompanijama koje sjedište imaju u Nizozemskoj, Švedskoj, Luksemburgu i Lihtenštajnu, dok su izvršne funkcije, strategija i dizajn i dalje ostale u Švedskoj. No složena struktura zaklada i raznih tvrtki, stvorena osamdesetih godina posljedica je i odluke da sačuva i osigura svoje životno djelo. Iako otad formalno nije bio vlasnik Ikee, već su to danas zaklade Sticting Ingka iz Nizozemske te Interogo iz Lihtenštajna, kontrolu je držao preko spomenutih zaklada i tvrtki koje je osnovao.


Unatoč uspjehu uz njegovo su se ime, uz optužbe za izbjegavanje plaćanja poreza, vezale i druge kontroverze. Jedna je njegova borba s alkoholom, a drugu je otkrila 2011. otkrila švedska novinarka Elisabeth Asbrink i tiče se njegove navodne nacističke prošlosti. Kao mladić postao je članom švedske nacističke partije, Novog švedskog pokreta Pera Engdahla, koja je ostala aktivna i nakon kraja Drugog svjetskog rata. Prema vlastitom priznanju Kamprad je na sastanke prestao dolaziti 1948., a povezanost s ovom ideologijom opisao je kao najveću glupost i pogrešku u svom životu.


No, sve u svemu svijetu je u nasljeđe ostavio produkt svoje životne filozofije i vizionarstva: praktično pakiran, moderno dizajniran i cjenovno prihvatljiv namještaj. Ikea je postala švedski nacionalni simbol i pronositelj imidža ove zemlje kao praktične, egalitarističke i nesnobovske.