Građanska aktivistica

SLOVAČKA ERIN BROCKOVICH Zuzana Čaputova nova je nada europske politike. Ovo je priča o njoj

Jaroslav Pecnik

Reuters

Reuters



Šira je slovačka javnost za Zuzanu Čaputovu, odvjetnicu, aktivisticu za ljudska i građanska prava, te za zaštitu prirode i okoliša, više čula praktički tek nedavno, kada je nakon dugotrajne hrabre borbe (trajala je 14 godina) pred domaćim, pa onda i europskim sudskim instancama, uspjela onemogućiti realizaciju problematičnog projekta (u biti nelegalnog deponija smeća) u gradiću Pezinok (kraj Bratislave) jednog od tamošnjih, najbogatijih »biznismena« Martina Kočnera, za kojeg se opravdano sumnja da je povezan s međunarodnim kriminalnim strukturama (kalabrijskom N´dranghetom), a nedavno je i optužen za podsticanje na ubojstvo mladog novinara-istraživača Jana Kuciaka i njegove zaručnice Martine Kušnirove koji su upravo i istraživali njegove sumnjive poslove.


Inače, Kočner je slovio kao čovjek blizak donedavnom premijeru Robertu Ficu, još uvijek najmoćnijem slovačkom političaru i njegovoj vladajućoj socijaldemokratskoj stranci SMER, a koja zapravo u praksi provodi konzervativnu, desno orijentiranu politiku populizma i antiimigracionizma. Međutim, nakon ubojstva Jana Kuciaka na noge se digla cijela zemlja, masovno se demonstriralo protiv svima vidljive sprege politike i kriminala, sveprisutne korupcije i kapilarne umreženosti mafije u sve pore slovačkog društva.


Spektakularan trijumf


A, u tim prosvjedima aktivno je sudjelovala i Zuzana Čaputova; danas tvrdi da su je upravo ti događaji natjerali da se uključi u politiku i na koncu da se nominira za predsjedničku kandidatkinju, odnosno izbornu utrku. Ubrzo nakon što je u prosincu 2017. godine krenula u kampanju, napustila je mjesto potpredsjednice male izvanparlamentarne Progresivne stranke, ali iskreno govoreći malo tko je očekivao da bi mogla polučiti kakav ozbiljniji rezultat. Ali, dogodilo se čudo: mlada i relativno nepoznata i k tomu još i razvedena žena i majka dviju djevojčica, ostvarila je spektakularan izborni trijumf. Naime, Čaputova se od supruga Ivana razvela 2018. godine, a trenutno živi u izvanbračnoj vezi s poznatim slovačkim fotografom, glazbenikom i tekstopiscem Peterom Konečnym.




Čaputova je očevidno znala u svojim nastupima pogoditi u »žicu« mnoge razočarane slovačke građane kojima je bilo već preko glave silnih svinjarija njihovih političkih elita i koji su upravo izborom ove mlade žene željeli poručiti kako je došlo vrijeme za promjene. A, ona je te »nove« trendove na pravi način i u pravo vrijeme znala artikulirati, što može samo osoba koja se, barem do sada, ničim nije dala korumpirati niti kompromitirati i u koju građani mogu imati povjerenje da će ono što je obećala, u najvećoj mjeri i pokušati ostvariti. Na nedavnim izborima, kao što znamo, Čaputova je, bez obzira na malu izlaznost elektorata, uvjerljivo pobjedila (osvojila je 59 posto glasova), dok je njen rival (biši komunist) i kandidat vladajućih Maroš Šefčovič, EU povjerenik za energetiku i diplomat s velikim iskustvom (bio je veleposlanik u Izraelu), koji je pred biračima populistički zazivao demokršćanske vrijednosti, dobio tek 41 posto glasova, što je u redovima političkih analitičara protumačeno kao nova, velika pljuska ugledu i autoritetu doskora nedodirljivog Roberta Fica. Čaputova je pobjedila ne samo stoga što je obećala suštinske reforme, već i stoga, jer se biračima otvoreno obraćala i upozoravala da ne očekuju promjene preko noći, te kako traži i njihov angažman; u protivnom željenih rezultata neće biti. Tijekom kampanje stalno je ponavljala: »Zlo trijumfira uvijek kada mu pristojni građani okrenu leđa i(li) kada se povuku«, a bez javnog, građanskog angažmana moguće su samo formalne, ali ne i suštinske promjene u funkcioniranju vlasti. U vodećem bratislavskom dnevniku »Sme« istakli su da je ona zahvaljujući »svojim novim pristupom politici, šarmom, ali ozbiljnošću i odlučnošću osvojila potporu većine«.


Posao i politika


Posebice je dobar rezultat ostvarila u velikim gradovima, gdje je u pravilu za nju glasovalo preko 60 posto birača i stoga ne čudi da su je mnogi prozvali »slovačkom Erin Brockovich«, prema istoimenom američkom kultnom filmu o samohranoj majci koja se bori protiv moćne korporacije koja bi da uništi rezervat prirode zbog profita (u kojem se proslavila Julia Roberts), jer se na sličan način u koštac s moćnima dohvatila i Zuzana Čaputova.


Zuzana Čaputova (rođena Strapakova, 21. lipnja 1973. godine u Bratislavi) odrastala je u skromnoj radničkoj obitelji; pravo je diplomirala na prestižnom Pravnom fakultetu Sveučilišta J. A. Komenskog u rodnom gradu (1996. godine). Već za vrijeme studija počela je raditi u Pezinoku, gradiću pokraj Bratislave u lokalnoj samoupravi; prvo kao pomoćnica u pravnom odjeljenju, a nakon svršetka studija i kao zamjenica gradonačelnika. Međutim, ubrzo se »prebacila« u civilni sektor i počela je raditi kao manager u EQ-klubu na unapređivanja komunalnih projekata, a nakon što se doškolovala (u okviru programa USAID) i prošla potrebne treninge za alternativno rješavanje sporova (medijaciju), počela je 1999. godine surađivati s Ministarstvom školstva, znanosti i sporta, a preko fondacije Otvoreno društvo počela je skrbiti o zlostavljanoj djeci. Istodobno, počela je pripravnički staž u odvjetničkoj kancelariji kod Eve Kovačechove u Banskoj Bystrici (od 2007. do 2010. godine) što su joj tijekom kampanje prigovarali iz Šefčovičeva tabora, navodeći kako je »zaobilazila« zakon, jer je praksu stvarno obavljala u svom uredu u Pezinoku, umjesto tamo gdje je bile prijavljena. Međutim, ona je dokazala kako nije izigrala nikakva pravila, naprosto stoga što je zakon na koji se pozivao Šefčovič stupio na snagu tek 2013. godine. Od 2010. praktički do ožujka 2019. godine (kada se ispisala iz odvjetničke komore, obrazlažući svoj čin potpunim posvećivanjem političkom radu, bez obzira na ishod predsjedničkih izbora) vodila je svoju odvjetničku tvrtku, a istodobno je aktivno surađivala s nevladinom udrugom VIA IURIS i tako se specijalizirala na temama funkcioniranja pravne države, odgovornosti javnih djelatnika, transparentnog trošenja i upravljanja javnim novcem i imovinom, ali iznad svega osnaživanjem kontrole javne, političke i državne moći. Naravno, u fokus je dospjela, kako smo već rekli, nakon što je pobijedila političko-mafijaške strukture u Pezinoku okupljene oko tajkuna Kočnera i time izazvala bijes nedodirljivog premijera Roberta Fica i ministra unutrašnjih poslova Roberta Kalinaka koji su slovili kao njegovi zaštitnici (tako da su u međuvremenu morali podnijeti ostavke).


Zaštita okoliša


Kočner je na koncu i optužen (s još četvoricom suradnika) za organiziranje ubojstva novinara – istraživača Jana Kuciaka, ali i velike financijske malverzacije vezane za nelegalno korištenje deponija i time nezakonitog ostvarivanja velikog profita, uz maksimalno zagađivanje okoliša štetnog po zdravlje ljudi. Spor oko odlagališta otpada i zagađivanja zemljišta kulminirao je 2013. godine kada je Najviši sud Slovačke odlučio da je dozvola za korištenje deponija bila nelegalna (rezultat političkog pogodovanja), što je na koncu potvrdio i sud EU-a u Luxembourgu, ukazujući na pravo javnosti koja mora moći sudjelovati u odlučivanju svega što bi eventualno moglo ugroziti okoliš, a time i zdravlje građana. Osim toga, time su bile razriješene i ranije dvojbe, na razini cijele Europe oko sličnih događaja, čime su utvrđena pravila, u pravnom smislu obvezna za svekoliku EU. Za svoj doprinos u borbi za zaštitu okoliša, Čaputova je, s još šestero ljudi, u San Franciscu dobila prestižnu nagradu Goldman Environnmental, koju nazivaju Nobelom za javno djelovanje. U svijetu zaštite prirode i ekologije Čaputova je poznata i po suradnji s ELAW-om (Environnmental Law Alliance Worldwidea) i svojim stručnim prilozima o pravnim aspektima zaštite okoliša.


U izbornu trku za predsjednika države ušla je sa sloganom: »Kao studentica radila sam na projektima pomoći socijalno ugroženim, kao građanska aktivistica branila sam javni interes protiv političko-poduzetničkih zlouporaba, a kao odvjetnica bila sam na strani onih koji nisu imali novca da se izbore za svoje pravo. Kao predsjednica želim svoju energiju posvetiti tomu da nitko od nas ne smije osjetiti nepravdu i aroganciju moći«. Gotovo u svakom javnom istupu naglašavala je kako pravda i pravednost nisu svima jednako dostupni, odnosno nisu prema svima jednaki i da to treba promijeniti. Svjesna je da su predsjedničke ovlasti u Slovačkoj uglavnom reprezentativne i ograničene: ima pravo veta na donošenje zakona, imenuje suce u Najviši sud (to je i razlog zašto je Fico odustao od namjere da se kandidira za najvišu sudačku funkciju strahujući da bi mogao doživjeti fijasko), zapovijeda oružanim snagama, ali usprkos svemu, ona je najavila kako od svoje borbe za transparentnu, pravnu državu i društvenu solidarnost, kao i više socijalne pravde neće odustati. U nedavnom razgovoru za »Foreign Policy« pobrojala je vrijednosti na kojima će inzistirati, uvjerena kako će barem neke od njih i ostvariti za svog mandata. Pojedini su je analitičari počeli uspoređivati s francuskim predsjednikom Macronom, ali ipak se radi samo o vanjskoj sličnosti, jer se tu radi o dva uveliko različita svijeta; ne samo po miljeu iz kojeg dolaze, već i po ciljevima koje zagovaraju. Naime, ona jasno traži veće mirovine i pravo na dostojanstvenu starost, zaštitu LGBT populacije, zagovara pravo istospolnih parova na usvajanje djece, a za prekid trudnoće drži da je to prije svega odgovornost same žene, čime je izazvale žestoke reakcije dijela tamošnje rimokatoličke crkve.


Trnavski nadbiskup Jan Oroš je tijekom kampanje pozvao vjernike da na izborima ne glasuju za Čaputovu, ili barem da ne izlaze na izbore, kako bi se umanjile njene šanse za pobjedu. Konzervativci su je etiketirali lezbijkom, Židovkom i sl., što samo jasno ilustrira stanje duha u dijelu javnosti, ali zapravo su time postigli upravo suprotni efekt. Što su je više vrijeđali, njena je popularnost rasla. A, kada je u njenu korist iz predsjedničke utakmice odustao ugledni znanstvenik Robert Mistrik, iza kojeg je stajala najjača oporbena stranka SaS (Stranka slobode i solidarnosti), te je javno podržao aktualni predsjednik Andrej Kiska, koji je najavio osnivanje vlastite stranke i izlazak na parlamentarne izbore (i stoga odustaje od kandidature za novi mandat), Čaputova se iz outsidera pretvorila u favorita i na koncu i pobjednika.


Neviđena gesta


Tijekom kampanje potporu joj je pružila i mađarska manjina okupljena oko stranke Hid (Most), bez ogleda što je još i danas dio vladajuće koalicije. A, nakon izbora Čaputova je napravila gestu koju u Slovačkoj do tada nije napravio nitko; svojim se biračima, kao i svim građanima zahvalila na slovačkom, ali i na manjinskom češkom, romskom, odnosno mađarskom jeziku, čime je u velikom dijelu javnosti pobrala samo dodatne simpatije. I kada nakon svega usporedimo primjerice, kampanju, postupanje, retoriku i uopće političku prošlost i aktivnost naše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja nas na svakom koraku sramoti, s ponašanjem i onim što planira uraditi nova slovačka predsjednica, vidimo kako se tu u idejnom smislu radi o dva posve različita, nepomirljiva svijeta. Sve što, na našu žalost predstavlja Kolinda Kitarović, to na sreću Slovaka nije Zuzana Čaputova; zajedničko im je samo što su žene, a u svjetonazorskom i svakom drugom pogledu razlike su ogromne.


Kada 15. lipnja ove godine Zuzana Čaputova preuzme funkciju državnog poglavara i stupi na dužnost (kao peti predsjednik i prva predsjednica u povijesti svoje zemlje), u okviru do sada ideološki homogene konzervativne Višegradske skupine, nesumnjivo će se pojaviti bitne razlike, pa i nesuglasice, bez ogleda što su njene ovlasti daleko manje od onih kojima raspolaže premijer. Svojom lijevo liberalnom politikom ona je sušta suprotnost Orbanu, Kaczynskom ili Zemanu, tako da ne čudi što recimo češke novine zazivaju slične promjene i u svojoj zemlji. U tom pogledu, izbor Čaputove jasan je signal kako su se na prostorima Srednje Europe građani već zasitili i umorili od praznih populističkih fraza i licemjerne, lažne kršćanske i antiimigrantske retorike, koja uopće ne mari za stvarne probleme svojih građana, a o vladavini prava i socijalnoj solidarnosti da i ne govorimo, bez čega se o pristojnom i čovjeku dostojnom životu ne može ni u naznakama govoriti. A, to je upravo u fokusu Zuzane Čaputove i utoliko ona predstavlja nadu da se stvari počinju mijenjati i svojevrsno je svijetlo na kraju tunela.