Reakcije na presudu

Nevladine udruge za ljudska prava u Srbiji “zaprepaštene” oslobađanjem Stanišića i Simatovića

Bojana Oprijan Ilić

 Na suđenju u Beogradu pripadnici “Škorpiona” posvjedočili su da su bili dio državnih postrojbi, kaže Nataša Kandić



BEOGRAD - U povodu oslobađajuće presude Haaškog tribunala bivšem zapovjedniku Službe državne sigurnosti Srbije Jovici Stanišiću i njegovom zamjeniku Franku Simatoviću Frenkiju, optuženim  za zločine nad nesrpskim civilima u Hrvatskoj i BiH, srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine priopćilo je jučer da će zatražiti dokaze iz tog  predmeta jer su mnogi zločini spomenuti u ovom procesu dio predistražnih postupaka u Srbiji. 


“Trudimo se da otkrijemo neposredne počinitelje i nalogodavce, i zbog toga ćemo tražiti od Tribunala u Haagu dokaze i iz ovog predmeta”, naveo je u pisanoj izjavi tužiltelj za ratne zločine Vladimir Vukčević.


Bivša direktorica nevladine udruge Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić izrazila je “zaprepaštenje” zbog oslobađajuće presude Stanišiću i Simatoviću ocjenjujući da se obrazloženje sudskog vijeća ne slaže se sa činjenicama koje su “na zdravorazumskoj razini bile očite”.  Po njenim riječima, srbijanske paravojne postrojbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nisu bile “slobodne”, odnosno nisu naoružavane mimo volje tadašnjih političkih vlasti u Srbiji i njene Službe državne sigurnosti. 




“Te postrojbe bile su formirane za činjenje ratnih zločina. Na suđenju u Beogradu pripadnici “Škorpiona” posvjedočili su da su bili dio državnih postrojbi i da su dobivali najvažnije zadatke od Službe drzavne sigurnosti “, navela je Nataša  Kandić za agenciju “Beta”.


Sličnog  je mišljenja i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji  Sonja Biserko 


“To je stvarno veliko iznenađenje obzirom na odgovornost koju su optuženi  imali za vrijeme rata u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu.  Uostalom, njihovo sudjelovanje u ratu bilo je dobro rasvijetljeno na suđenju Slobodanu Miloševiću”,  smatra Biserko . 


Prema  njenom mišljenju, “nesporna  je činjenica, da Srbija ima više od 400.000 veterana – što nije mala grupa i nemoguće je da su svi ‘spontano’ reagirali “..


Presuda Međunarodnog tribunala za ratne zločine “ide na ruku” tezi da Srbija nije bila u ratu, a grupe koje su se zalagale za dijalog o odgovornosti Srbije, biće marginalizirane, zaključuje Sonja Biserko.


Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor kometirajući oslobađauje će presude bivšim visokim srbijanskim dužnosnicima Franku Simatoviću i Jovici Stanišiću izjavio je kako su zbog ignoriranja dokumenata i činjenica pojedini zaključci u presudama kontradiktorni s datumima koji se navode uz njih te da su interpretacije nekih odluka toliko apsurdne da je pitanje ima li ih uopće smisla komentirati?


»Kako komentirati trenutno ‘pravno stanje’ prema kojem je hrvatska zajednica u BiH udruženi zločinački pothvat, a Republika Srpska legalni entitet u BiH, a kako pak zaključak koji proizlazi iz oslobađajuće presude načelniku srbijanske Službe državne sigurnosti Jovici Stanišiću i zapovjedniku Jedinice za specijalne operacije Franku Simatoviću Frenkiju, da je hrvatska vlast bila umiješana u zločine u drugoj državi, a srbijanska nije, upitao je Nazor.


Što reći o presudi, istaknuo je, koja zanemaruje podatke iz povijesnih izvora da su logistiku za velikosrpski projekt u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u 1990-im (od financiranja do naoružavanja) osigurale institucije Republike Srbije, a da ga je u operativnom smislu većim djielom prvodila Služba državne sigurnosti iz Beograda, zajedno sa službama i vodstvom JNA?


Može li se »van svake sumnje« objasniti zaključak koji proizlazi iz spomenute presude da su Željko Ražnatović Arkan i kapetan Dragan Vasiljković kao »slobodni umjetnici« samostalno nastupali po Hrvatskoj i BiH, odnosno da čelništvo srbijanskih institucija i službi nije odgovorno za zločine u Hrvatskoj i BiH, a šestorica osuđenih Hrvata jesu za zločine u BiH, pita Nazor.


 Što reći o presudi koja zanemaruje činjenicu da je MUP Republike Srpske u BiH odlikovao Jovicu Stanišića (1993.) svojim najvišim odlikovanjem, naglašava Nazor i podsjeća da je srbijanska Služba državne sigurnosti naoružavala i obučavala pripadnike oružanih snaga »Autonomne pokrajine Zapadne Bosne«, koji su se borili protiv Armije BiH (»operacija »Pauk« u kojoj je sudjelovalo najmanje 180 ljudi iz MUP-a Srbije)?


Smatra kako činjenica da su donesene presude »samo« prvostupanjske, kao i »obećavajuća« izdvojena mišljenja ozbiljnijih sudaca, utjeha i izazov prije svega za pravnike.


»Nas povjesničare tješi činjenica da se povijest piše na temelju povijesnih izvora«, napominje i podsjeća kako povjesničare također tješi spoznaja da se tih činjenica užasavaju »ozbiljne« nevladine udruge i pojedinci koji žarko žele da se povijest Domovinskog rata piše na temelju haških presuda.


Po Nazorovu mišljenju zbog svega navedenoga, možda je najbolji komentar na oslobađajuću presudu Stanišiću i Simatoviću izjava veterana Domovinskog rata Roka iz Drniša da smo još i dobro prošli, jer krvna zrnca jednog od njih nisu uzeta u obzir kao dokaz »van svake sumnje« za odgovornost Hrvata za rat u Hrvatskoj.


Podsjeća kako je zbog uvjerenja da svi počinitelji zločina trebaju biti kažnjeni do sada više puta govorio da postojanje sudova za ratne zločine smatra civilizacijskim iskorakom, kojim se svakom sudioniku rata daje na znanje da se zločin ne smije tolerirati i da će počinitelji kad-tad odgovarati. »U tom kontekstu, rad Haaškoga suda mogao je biti veliki korak prema ostvarenju pravde za žrtve rata samo pod uvjetom da suci koji donose presude uvažavaju činjenice i pravila ratovanja, da ne djeluju politički, da znaju razlikovati uzroke od posljedica i da imaju hrabrosti jasno se odrediti prema agresoru (bez obzira na to što Haški sud ne sudi za agresiju), jer se samo kažnjavanjem agresora može preventivno djelovati na sprječavanje novih ratova, odnosno agresija«, naglašava Nazor i dodaje koliko je taj korak zaista velik u pravnom smislu, ocijenit će pravna struka, no pravda je još miljama udaljena.


To potvrđuju, kako je istaknuo, i obrazloženja posljednje dvije presude – šestorici Hrvata za događaje u Bosni i Hercegovini i dvojici visokih srbijanskih dužnosnika za događaje u Hrvatskoj i BiH, u kojima je potpuno zanemaren povijesni kontekst i kronologija događaja.