Nerzuk Ćurak redovni je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, autor sedam knjiga i niza studija, te jedan od najuglednijih analitičara politike i civilizacijskoga stanja postdaytonske Bosne i Hercegovine. Za onoga tko želi razumjeti politiku u toj zemlji, koju sudbinski uvjetuje Daytonski sporazum, Ćurkovi su radovi nezaobilazni, a među njima se ističu knjige »Daytonski nacionalizam« iz 2004. te zahvatom široka »Rasprava o miru i nasilju«, objavljena prije dvije godine.

Profesor Ćurak pristao je za naš list analizirati eksplozivnu političku situaciju nastalu nakon općih izbora 7. listopada, na kojima su u novo Predsjedništvo BiH izabrani Šefik Džaferović, Milorad Dodik i Željko Komšić. Na početku razgovora, profesora Ćurka zamolili smo da komentira prigovore većine hrvatskih političara s obje strane granice – da su hrvatskoga člana Predsjedništva BiH izabrali Bošnjaci, te da zbog toga nije legitiman član kolektivnog šefa države. Ti prigovori također tvrde kako postojeći izborni sustav narušava duh Daytonskog sporazuma, jer Hrvatima onemogućuju izbor njihovog predstavnika u Predsjedništvo BiH. »Duh Daytonskog sporazuma nije njegovo slovo«, početak je odgovora Nerzuka Ćurka.

– Intencija Daytona, po opetovanim tvrdnjama bilo koje američke administracije i samog kreatora sporazuma, pokojnog Richarda Holbrookea, jest da se entiteti smatraju unutarnjim regijama Bosne i Hercegovine u kojima etnicitet nije jedina i osnovna indikacija konstitucije političke zajednice. Na 10. godišnjicu Daytona, Holbrooke je u intervjuu za sarajevsko Oslobođenje rekao da je njegova životna greška davanje imena Republika Srpska jednom BiH entitetu. Začuđujuća je indolencija bošnjačkih i hrvatskih nacionalista u BiH koji, umjesto da iskoriste podršku Washingtona za izgradnju decentralizirane, ali učinkovite države, svih ovih godina rade u korist monoetničke verifikacije Republike Srpske. Kada je u pitanju hrvatska politika prema BiH i u BiH, razlog očigledno leži u banovinskom političkom nasljeđu, pa se HDZ-politika odlučila na višegodišnji »deal« sa srpskim nacionalizmom kako bi se onemogućilo postojanje Bosne i Hercegovine kao neetničke države. A država, za razliku od društva koje treba da bude i etničko i multietničko, da bi bila uzoran servis svojih građana, mora biti neetnička, i kao takva osigurati svaki oblik društvenosti, pa i etnički.

Nažalost, iako svi ključni akteri međunarodne zajednice pokušavaju dvadeset pet godina uvjeriti domaće nacionaliste da grade državu oslobođenu terora etničkog, oni se, umjesto u 21. vijek, ubrzano vraćaju u devetnaesti. U takvoj ambijentalnosti trijumf Željka Komšića je tragičan, kako za njega, tako i za Bosnu i Hercegovinu: bez podrške velikog dijela birača hrvatske nacionalnosti, njegova pobjeda ne doprinosi izgradnji neetničke države, nego novim etničkim rascjepima. No, za to najmanju krivicu snosi Komšić, a najveću HDZ BiH i zvanični Zagreb, s postavkom Bosne i Hercegovine kao države koja može biti samo srpskohrvatska i kontrolirano bošnjačka, a nikako država svih svojih ljudi, istovremeno i svugdje. Komšićev izbor je naravno i legitiman i legalan, kao što je i izbor Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Hrvatske, mada je realno pretpostaviti da mnogi građani Hrvatske srpske nacionalnosti nisu za nju glasali.

Iako nisam sretan Komšićevim izborom, ja se samo ufam da će njegova pobjeda razviti diskusije u smjeru demokratizacije hrvatskog političkog faktora, s nadom da će se pojaviti relevantna politička i intelektualna platforma koja će razviti novu hrvatsku paradigmu Bosne: da je upravo za Hrvate u BiH, kao najmalobrojniju etnonacionalnu zajednicu u BiH najbolje rješenje izgradnja autentične građanske države. No za takvo nešto treba se potruditi. Najlakše je razvijati kolektivnu inteligenciju nauštrb individualne, a rezultat je samo besramno bogaćenje poduzetnika identiteta.

Čuvar države 

Kako predviđate razvoj situacije? Bi li moglo eskalirati do potpunog raspada dijela izvršne vlasti, pa i do incidenata? U Mostaru, već vidimo, pripremaju se prvi prosvjedi.

– Još nemamo zvanične rezultate izbora, ali ako se tendencije ne promijene, novo Predsjedništvo BiH bit će tek mehanički zbir tri politike: bošnjačke, srpske, i, u nedostatku boljeg pojma, treće politike Željka Komšića. Konsenzus neće biti moguć, što će proizvesti situaciju u kojoj će Željko Komšić, sa svim svojim objektivnim i subjektivnim limitima, biti čuvar države u dugotrajnom zimskom periodu. Očekivana napetost u političkom životu BiH najbolje bi se razriješila promjenom politike Zagreba prema BiH: odustajanjem od partikularne politike kojom Zagreb želi od Hrvata u BiH napraviti nacionalnu manjinu o kojoj skrbi matična hrvatska država, što je sramno izmještanje autentičnog hrvatskog građanskog subjektiviteta iz Sarajeva na Kaptol. Treba li podsjetiti da je rektor zagrebačkog sveučilišta u obrazloženju odluke da se Draganu Čoviću dodijeli počasni doktorat upravo to potencirao – da Hrvati iz BiH regeneriraju hrvatsku državu. Takva biopolitika, umjesto da u Mostaru bude osuđena kao čin veleizdaje, je postala notorna, podrazumijevajuća stvar. Naravno, od ovakvog razumijevanja BiH u Zagrebu nema ništa još dugi niz godina, pa će udruženi hrvatski i srpski nacionalizam jačati bošnjački nacionalizam koji će vremenom izaći sa zahtjevom da BiH bude nacionalna država bošnjačkog naroda baš kao što je to Hrvatska za Hrvate. Vjerovali ili ne, upravo će ljudi poput Komšića biti najveća prepreka takvom razvoju Bosne i Hercegovine. I dok hrvatski nacionalisti budu ovo čitali i mene učitavali, uz uredno slanje moje malenkosti u englesku oznaku za poslijepodne, budućnost je izvjesna: upravo će se to dešavati. Što se to prije shvati, šanse da »divni gubitnici« poput Boriše Falatara »preotmu« prijesto ljudima poput Komšića progresivno rastu. A što se tiče protesta, neka ih, to je važno za dinamiku jednog statičnog društva kao što je naše. U ovoj fazi studenti se pojavljuju kao reaktivni, protuemancipatorski instrument banalnog nacionalizma. Izgleda da je to preduvjet da u doglednoj budućnosti protestiraju protiv nacionalizma kojega sada uzdižu.

Neznanje i nerad

Je li Komšić dorastao ovoj situaciji? Dvaput je već bio hrvatski član Predsjedništva BiH, i nije se potrudio da bar pokuša zadobiti povjerenje birača HDZ-a BiH. S druge strane, je li i politika u Hrvatskoj također nepromišljena kada bezrezervno podržava Čovićevu nepopustljivost?

– Pa mislim da sam na ovo pitanje odgovorio. Mogu samo još snažnije podcrtati da u analizi njegovog prethodnog predsjednikovanja prema njemu treba biti oštar i kritičan kao i prema drugim članovima Predsjedništva BiH. Čini mi se da se Komšiću puno više učitava neznanje, nerad, neodgovornost, i tako dalje, nego drugim članovima predsjedništva koji dolaze iz nacionalističkog miljea. Ono što je kod Komšića problematično, barem stičem takav dojam, da je zbog još jednog apsolutnog trijumfa, mesijanizam prisutan kao obilježje ličnosti, što nije dobro. S druge strane, uzimajući u obzir apsolutni trijumf HDZ-a na izborima za druge nivoe vlasti, eto sjajne prilike da se miksa građansko (Komšić) i nacionalno (HDZ). Treba na sve mudre načine zaustaviti očekivanu konfrontaciju između Komšića i HDZ-a. To bi bilo pogubno, naročito sada, kada u Predsjedništvu BiH imamo i ruskog agenta. Ne vidim drugog načina do jačanja politika prijateljstva na liniji Zagreb-Sarajevo. A to, primjera radi, za početak znači da Hrvatska javno saopći da nije garant daytonskog sporazuma budući da je to laž i oblik podmukle paternalizacije BiH, a Sarajevo prestane sa svakidašnjim jadikovkama oko Pelješkog mosta i prestane s artificijelnim bildanjem BiH kao pomorske države. Komšić se bezveze zaletio sa izjavama oko Pelješca, ali vjerujem da se to može vratiti u razuman kolosijek.

Hrvatska zbog Bosne ne želi biti dio Zapada

Uporan ste kritičar Daytonskog sporazuma. Do danas, taj je sporazum pokazao da priječi konstituiranje BiH kao funkcionirajuće države. Opet, alternativa se ne vidi. Što dalje?

Bez pojačanog američkog angažmana i uvjerljivog transatlantskog zajedništva koje će još jednom snažno stati iza Bosne i Hercegovine, bit će se teško oduprijeti dezintegrirajućim silama. Ipak, političari dolaze i odlaze, a BiH opstaje i kad sve upućuje na njen kraj. Bolje je da se BiH reproducira kao građanska država a ne kao etnički višak Hrvatske i Srbije. To je alternativa i nadogradnja Daytona. Zapad bi bio sretan da se Bosna i Hercegovina razvija u takvom smjeru. Sve relevantne izjave donositelja odluka i u Bruxellesu i u Washingtonu, ali i Berlinu i Parizu, upućuju na to. Avaj, Hrvatska zbog Bosne ne želi biti dio Zapada. Izgleda da je zvaničnom Zagrebu važnije ispravljanje kifle nego ljudska prava. Geopolitika krvi i tla umjesto kosmopolitizma i univerzalizma. U tom kontekstu najnovije izjave o BiH, recimo Bože Petrova, oličenje su etnonacionalnog paternalizma, ksenofobije i biološkog imperijalizma s elementima prijetnje. Svašta. Mogu samo kazati – svašta.