foto Reuters
Izvještaj potvrđuje da je 15-ak bivših i sadašnjih zastupnika skupštine PACE-a primalo mito u obliku novca i poklona kako bi lobirali u korist Azerbajdžana
Politika i korupcija, opće je uvjerenje, idu ruku pod ruku. Povezani su neraskidivim vezama. Zovu korupcije teško odolijevaju i niže i srednjerangirani politički službenici, baš kao i najviši državni dužnosnici i izabrani narodni zastupnici. Zato vijesti o potkupljenim političarima više nikoga osobito ne uzbuđuju. Politička korupcija postala je dio naše svakodnevice i rijetko nas šokira. Premda je, dakle, korupcija među političarima postala pravilo, a ne iznimka, ipak postoje slučajevi u kojima politička korupcija i dalje iznenađuje.
Takav je slučaj s korupcijom u Vijeću Europe, odnosno Parlamentarnoj skupštini najstarije europske institucije, koju su 1949. osnovale Francuska, Nizozemska, Belgija, Danska, Irska, Italija, Velika Britanija, Luksemburg, Švedska i Norveška. Vijeće Europe jedna je od onih organizacija i institucija kojima borba protiv korupcije predstavlja jednu od temeljnih zadaća, a sada je otkriveno da je korupcija zahvatila i one koji bi se trebali suprotstaviti korupciji. Vijeće Europe ima sjedište u Strasbourgu i danas okuplja 47 članica, zauzimajući se za demokraciju, ljudska prava i vladavinu prava. Standardi Vijeća Europe puno su blaži od, primjerice, standarda Europske unije, tako da je Hrvatska u Vijeće Europe primljena još 1996., a u svibnju će Hrvatska preuzeti i predsjedanje tom europskom organizacijom. U Vijeću Europe su i zemlje poput Rusije, Turske i Azerbajdžana, koje teško možemo smatrati uzornim demokracijama, za razliku od Bjelorusije, koja zbog nepoštivanja ljudskih prava još nije primljena u punopravno članstvo.
Vijeće Europe predstavlja više od 800 milijuna građana, a pod okriljem Vijeća Europe donesena je i Europska konvencija o ljudskim pravima, koja predstavlja temelj vladavine prava i poštivanja ljudskih prava na Starom kontinentu, za čiju je provedbu zadužen Europski sud za ljudska prava, koji je također smješten u Strasbourgu. Parlamentarna skupština Vijeća Europe (PACE) glavno je savjetodavno tijelo Vijeća Europe, a među njezinim temeljnim zadaćama su razvoj demokracije i zaštita ljudskih prava, jačanje pravnog sustava i pravne države, sloboda medija, razvoj demokracije i, dakako, osiguranje prava na demokratske i slobodne izbore.
Zbog svega toga izvještaj o korupcijskom skandalu u PACE-u ovih dana izaziva toliku pozornost. Institucija koja bi trebala brinuti o demokraciji i funkcioniranju demokratskih institucija i sama je postala žrtvom korupcije. Taj izvještaj potvrđuje da je 15-tak bivših i sadašnjih zastupnika skupštine PACE-a, među kojima je i bivši predsjednik te institucije, Španjolac Pedro Agramunt, koji je zbog ovog skandala odstupio prošle godine, primalo mito u obliku novca i poklona kako bi lobirali u korist Azerbejdžana.
Putovanja i najluksuzniji hoteli
Izvještaj je rezultat višemjesečne istrage ovog skandala, za koju su bili zaduženi bivši dugogodišnji suci Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu Nicolas Bratza i Elisabet Fura, kao i Jean-Louis Bruguiere, poznati francuski istražni sudac. Oni su potvrdili ranija medijska otkrića, prema kojima je dio zastupnika lobirao u korist nedemokratskog režima u Azerbajdžanu, dobivajući zauzvrat skupe darove, poput skupocjenog vrhunskog kavijara, skupih satova i tepiha, plaćenih putovanja i plaćenih boravaka u najluksuznijim hotelima.
Prema izvještaju troje neovisnih, vanjskih istražitelja, koje se proteže na 219 stranica, i koje je ovih dana predstavljeno u Strasbourgu, »postoje opravdane sumnje« da je više sadašnjih i ranijih članova Parlamentarne skupštine Vijeća Europe »upleteno u korupciju«.
Ključnu ulogu u korupcijskoj mreži, prema zaključku istražitelja, imao je njemački konzervativni političar Eduard Lintner, član bavarska Kršćansko-socijalne unije (CSU), koji je bio zastupnik PACE-a od 1999. do 2010., ali i zastupnik u njemačkom Bundestagu. Kako su utvrdili Bratza, Fura i Bruguiere, Lintner je od 2012. do 2014. od svojih sponzora u Azerbajdžanu, preko triju fantomskih kompanija registriranih u Velikoj Britaniji, kako bi se zameo trag isplaćenom novcu, primio više od 800 tisuća eura mita.
»Licemjeri«
Azerbajdžanski autoritarni vođa Ilham Alijev primljen je prije nekoliko godina i u Hrvatskoj uz sve počasti, unatoč prosvjedima nekolicine aktivista za ljudska prava, koje je tadašnji premijer Zoran Milanović nazvao »licemjerima«.
Valja spomenuti i ulogu bivše članice PACE-a i aktualne zastupnice Kršćansko-demokratske unije (CDU) u Bundestagu Karin Strenz. Ona je također navodno preko posrednika dobivala novac iz Azerbajdžana i u vrijeme kada je bila zastupnica PACE-a slovila je za jednu od najgorljivijih zagovornica te zemlje. Istraga je pokazala da je radila za savjetničku firmu Line M-Trading, koja je lobirala za interese azerbajdžanske vladajuće vrhuške u Europi, što nije navela kada je kao promatrač nadzirala provedbu parlamentarnih izbora u Azerbajdžanu. Zbog ove afere Strenz je pod pritiskom svojih kolega u Bundestagu da se povuče.
Zanimljivo je da su i Lintner i Strenz odbili sve pozive istražitelja da se očituju o ovim optužbama, a zasad su iz skandala izašli bez ikakvih posljedica. To se ne može reći za Talijana Lucu Volontea, protiv kojeg je talijansko tužiteljstvo 2016. pokrenulo istragu zbog korupcije i pranja novca. Upravo zahvaljujući toj talijanskoj istrazi pokrenuta je i istraga Vijeća Europe, koja je rezultirala cjelovitim izvještajem o ovom skandalu, u kojem su, kako je dosad utvrđeno, vlasti u Bakuu kupile 15-tak zastupnika PACE-a za oko 2,4 milijuna eura.
Novac iz Azerbajdžana navodno je završio i na računu Zmage Jelinčiča, pomalo zaboravljenog slovenskog ultranacionalista, koji je dobio 25 tisuća eura za prijevod slovenske knjige »Ukana« Tone Svetine na ruski. Novinari su nakon ovog otkrića pokušali ući u trag primjercima te knjige, ali bezuspješno. Jelinčič je u to vrijeme bio zastupnik u slovenskom parlamentu i član skupine prijateljstva s Azerbajdžanom, iako baš nije jasno kako je Jelinčič, s obzirom na svoju političku moć i utjecaj, mogao pomoći interesima azerbajdžanskog režima u Sloveniji i Europi.
Nastali u jeku Hladnog rata
Ovaj skandal ukazuje na činjenicu da je dosadašnji pristup Vijeća Europe, koji je u punopravno članstvo primio i zemlje koje zapravo ne ispunjavaju temeljne demokratske kriterije, vjerojatno bio pogrešan. Vijeće Europe nastalo je u jeku Hladnog rata, a početkom devedesetih, nakon pada Berlinskog zida i urušavanja komunističkog bloka, takav je pristup imao smisla zbog osiguranja utjecaja i nadzora nad tranzicijskim zemljama. Vijeće Europe danas je, primjerice, jedini formalni okvir kroz koji međunarodna zajednica može utjecati na ono što se događa u Rusiji i Turskoj.
No vjerovanje da će Vijeće Europe vremenom osigurati demokratizaciju i napredak država kao što su Azerbajdžan pokazalo se pogrešnim. Umjesto da je Vijeće Europe demokratiziralo Azerbajdžan, Azerbajdžan je korumpirao Vijeće Europe. Ta je zemlja u Vijeće Europe primljena 2001., premda međunarodne organizacije za ljudska prava redovito izvještavaju o zatvaranjima i mučenjima opozicijskih političara i novinara, za koje je odgovorna nedemokratska vlast u toj zemlji. Azerbajdžanom, zemljom na obali Kaspijskog jezera, koja je iznimno bogatom naftom i plinom, od početka devedesetih vlada obitelj Alijev. Na čelu Azerbajdžana najprije je bio nekadašnji šef KGB-a u toj zemlji Gajdar Alijev, koji je bio na vlasti od 1993. do 2003., kada ga je naslijedio sin Ilham Alijev, koji je nastavio vladati autoritarno i nedemokratski, premda zbog toga, zanimljivo, nije izložen ozbiljnijim kritikama međunarodne zajednice. Razlog je prozaičan. Iako se izbori u Azerbajdžanu teško mogu smatrati demokratskima i regularnima, detalji o tome, zahvaljujući intervenciji azerbajdžanskih vlasti i potkupljivanju, ne nalaze se u izvještajima parlamentaraca Vijeća Europe, zaduženih za praćenje regularnosti izbora u toj zemlji.
Vijeće Europe svih ovih godina uglavnom je ignoriralo teška kršenja ljudskih prava u toj zemlji. Razlog za takav blagonaklon stav Europe prema Alijevu i njegovu režimu krije se, naravno, u brižno izgrađenoj mreži »simpatizera«, koji su neumorno lobirali i zagovarali interese režima u Bakuu, dobivajući zauzvrat izdašne poklone, kako u novcu, tako i drugim privilegijama. Zbog toga ovaj skandal ima dalekosežne posljedice ne samo za Vijeće Europe, nego i za cijelu Europu i budućnost njezine demokracije, ljudskih prava i vladavine prava. Pred Vijećem Europe velike su promjene, budući da se ta organizacija mora radikalno promijeniti i prilagoditi novim vremenima, ili će postati beskorisna i nepotrebna.
