Svijet Angele Merkel odjednom se počeo raspadati. Njezina Njemačka i njezina Europa, dakle, cijeli njezin svijet. Posljednji izvanredni summit EU održan nedavno u Bratislavi čak i po ne baš visokim i izrazito rastezljivim europskim mjerilima ne možemo smatrati uspješnim. Ovaj je put, koliko god da je kancelarka Merkel uvjeravala da je »duh Bratislave duh suradnje«, bilo nemoguće prikriti da su u Bratislavu trenutačno svi ključni igrači na europskom parketu stigli sa svojim zasebnim agendama, s kojima su i otišli iz Bratislave. Uobičajena fraza o europskom jedinstvu ovaj je put postala iluzija.

Novu otvorenu fazu europskog nejedinstva jasno je demonstrirao talijanski premijer Matteo Renzi, koji je čak odbio stupiti pred novinare u Bratislavi s kancelarkom Merkel i francuskim predsjednikom Francoisom Hollandeom, ne skrivajući svoje otvoreno nezadovoljstvo i neslaganje s »njemačko-francuskom« vizijom Europe. Pritom svakako moramo imati na umu da i to njemačko-francusko suglasje funkcionira samo uvjetno, odnosno dok se ne dođe do politike štednje i zatezanja remena, jer to je politika koju Francuska već nekoliko godina uporno pokušava potkopati, ali zasad bez uspjeha.

Tako, dakle, nije prošlo ni mjesec dana od pokušaja demonstracije europskog jedinstva na sastanku čelnika Njemačke, Francuske i Italije na nosaču zrakoplova Garibaldi, usidrenom ispred talijanskog otoka Ventotene na kojem je jedan od očeva današnje Europe Altiero Spinelli napisao svoj glasoviti manifest o federalnoj Europi, koji je trebao uvjeriti Europljane da za europski projekt ima života i nakon Brexita, a europska očekivanja ponovno su iznevjerena. No nakon Ventotenea, na kojem je Renzi vješto iskoristio odlazak Velike Britanije i uskočio u skupinu vodećih europskih država, i na kojem su Renzi, Merkel i Hollande demonstrirali jedinstvo u militariziranom okružju nosača zrakoplova, kako bi i time ukazali na akutnost sadašnjeg europskog trenutka, Bratislava je, složit će se svi, očiti poraz.

Socijaldemokratska agenda

Europski čelnici na tom sastanku razišli su se u svim ključnim pitanjima koja muče današnju Europu, kao što su, primjerice, izbjeglička kriza i gospodarska politika. Angela Merkel ovaj put nije uspjela pomiriti sve suprotstavljene tabore, iako je pokazala nevjerojatno razumijevanje čak i za razočaravajući stav Višegradske četvorice, koji se, kada je riječ o izbjegličkim kvotama, zauzimaju za tzv. »fleksibilnu solidarnost«, odnosno solidarnost na dobrovoljnoj bazi, čime se zapravo urušava cijeli europski sustav prijema i raspodjele izbjeglica.

No da stvar za Angelu Merkel bude još gora, ne raspada se samo njezina njemačka Europa, nego i njezina europska Njemačka. Iako je prije samo godinu-dvije Njemačka prštala od snage i samopouzdanja, a Nijemci bili uvjereni kako ih njihova kancelarka vodi u pravom smjeru, kao što, uostalom, i EU vodi u odličnom pravcu. Taj pravac većina Nijemaca želi, jer upravo taj pravac jamči da će njemačka lisnica ostati u njemačkom džepu, budući da je upravo željezna kancelarka uporno i dosljedno odbijala stalne ideje o nekakvim euroobveznicama i zajedničkim jamstvima za dugove prezaduženih članica.

Njezinoj omiljenosti kod kuće sigurno je pridonosila činjenica da ta ista formalno konzervativna kancelarka, koja je cijeloj Europi nemilosrdno nametnula osterijansku politiku, kod kuće skoro u potpunosti preuzela i provela socijaldemokratsku agendu, i to vjerojatno u većoj mjeri od bilo koje druge socijaldemokratske stranke posljednjih godina u Europi. Od uvođenja minimalne nadnice, snižavanja dobne granice za odlazak u mirovinu, mjera za potporu majčinstva, kao i brojnih drugih socijalnih mjera, njemačka se kancelarka, za većinu Europljana simbol pruske strogosti i štednje, kod kuće pretvorila u svoju suprotnost, svjesno gradeći svoju majčinsku, zaštitničku stranu.

Njemačko gospodarstvo je trijumfiralo, a Njemačka je bila, kako su to u Njemačkoj voljeli reći, »lokomotiva EU«. Zapravo, ranije se govorilo o francusko-njemačkoj lokomotivi koja vuče EU naprijed, no kako je Francuska zapala u višegodišnju krizu i stagnaciju ostala je samo jedna lokomotiva, ona njemačka. Angela Merkel postala je neupitna gospodarica Europe. Dok se ulicama drugih europskih gradova valjalo golemo nezadovoljstvo i bijes zbog krize i rezanja stečenih prava, na ulicama njemačkih gradova vladala je idila. Dok su pred urede europskih čelnika stizali nezadovoljnici naoružani šipkama, kamenim kockama i traktorima, pred uredom njemačke kancelarke defilirali su turisti. Dok su mnoge europske vlade pale prije kraja mandata zbog politike koju je nametnula i na čijoj je provedbi inzistirala upravo kancelarka Merkel, njezina se vlada činila neuništivom, a njezin četvrti mandat – kojim je trebala dostići najdugovječnijeg poslijeratnog njemačkog kancelara i svog političkog oca Helmuta Kohla – gotovo neupitnim. Njemačka je postala država u kojoj na izborima pobjeđuju light konzervativci, odnosno njezina Kršćansko-demokratska unija Angele Merkel.

Bilo je to vrijeme kada je euroskeptična Alternativa za Njemačku (AfD) u nacionalnim anketama osvajala pet-šest posto glasova, no bilo je to vrijeme kada je AfD bilo nepravedno stavljati u isti rang s, primjerice, Nacionalnim frontom Marine Le Pen i sličnim ekstremno-desnim i populističkim strankama diljem Europe. Pojava AfD-a bila je izravan rezultat krize u eurozoni i signal da je ta kriza promijenila raspoloženje u Njemačkoj i da ona politika koja je desetljećima unazad financirala projekt ujedinjene Europe ne pitajući za cijenu više ne nailazi na bezrezervnu i unisonu potporu. AfD je bila nacionalno obojena stranka koja je zahtijeva da Njemačka što prije napusti eurozonu, ali, barem načelno, nije bila izrazito protueuropska stranka. AfD je u početku okupljao stručnjake i poslodavce – mediji su je čak nazivali »profesorskom« strankom – dok su njezini čelnici tvrdili da njihov cilj nije ideologija, nego ekonomija, koja je uvijek nacionalna.

Šok za Berlin

No baš u trenutku kada je zvijezda AfD-a bila na zalazu stigla je izbjeglička kriza, koja je bila pravo pogonsko gorivo za novi uzlet AfD-a, ovaj put na antiimigrantskoj, ksenofobnoj retorici. Relativno pristojna, profesorska stranka, postala je simbol radikalizacije njemačke politike i ozbiljan politički problem za kancelarku Merkel, osobito nakon zadnjih pokrajinskih izbora, i to najprije u Mecklenburgu i Zapadnom primorju u starom zavičaju kancelarke Merkel u istočnoj Njemačkoj, a potom i u Berlinu, njezinoj aktualnoj adresi. Na oba mjesta njezin CDU zabilježio je ozbiljne gubitke, i to uglavnom zbog naglog porasta popularnosti AfD-a. CDU, koji je dosad u koaliciji vladao Berlinom, morat će njemačku prijestolnicu prepustiti novom crveno-crvenom-zelenom savezu SPD-a, Ljevice i Zelenih. No desničarski populisti u AfD-u ostvarili su u tom multikulturnom gradu povijesni uspjeh, osvojivši 13 posto glasova. To je svojevrstan šok za šareni i otvoreni Berlin, u kojem desničari nikad nisu prolazili dobro, ali i za kancelarku Merkel. Postoji li još uopće njezina europska Njemačka?

Kancelarka Merkel početkom prošlog tjedna preuzela je odgovornost za izborni poraz, a čak je u jednom trenutku pomalo samosažaljivo kazala kako bi, kada bi mogla, vratila vrijeme unazad za puno, puno godina, čime je istodobno pokazala odlučnost, zbog čega taj čin možda prije valja tumačiti kao početak njezine kampanje za još jedan mandat na izborima za Bundestag 2017. godine, nego kao bacanje koplja u trnje i priznanje poraza. No prije toga, kao i prije eventualnog novog mandata, kancelarka Merkel morat će svladati brojne otpore i prepreke, koji nikad nisu bili ozbiljniji, kako u redovima sadašnje koalicije, tako i unutar vlastite stranke. Bavarski premijer i koalicijski partner Horst Seehofer, lider sestrinskog CSU-a, nastavak suradnje uvjetuje postavljanjem granice maksimalnog broja izbjeglica na 200 tisuća, čime se izravno dovodi u pitanje vjerodostojnost Angele Merkel i njezine politike, dok unutar njezine stranke već defiliraju potencijalni nasljednici, tražeći potporu stranačkog vrha. Pa ipak, sve bi to bilo pogrešno i preuranjeno protumačiti kao politički kraj Angele Merkel, kao što je vjerojatno netočno njezinu politiku prema izbjeglicama već sada proglašavati opozvanom i mrtvom. Kancelarka Merkel, naime, nije političarka koja će tek tako odustati, niti će otići pognute glave.