NEGATIVAN ODNOS GRAĐANA PREMA NATO-u 

Mnogi crnogorski građani, kako pokazuju istraživanja, imaju negativan odnos prema NATO-u upravo zbog bombardiranja 1999. godine. Čak i oni koji su skloni tom vojno-političkom savezu, smatrajući ga zadovoljavajućim jamstvom crnogorske sigurnosti i teritorijalnog integriteta u nestabilnom okružju, upravo NATO-ve bombe iz 1999. godine smatraju najvećom preprekom između Crne Gore i NATO-a. No malo je vjerojatno da će oni, crnogorski građani, uopće dobiti priliku izjasniti se o crnogorskom članstvu u NATO-u. Đukanović, naime, referendum o NATO-u smatra nepotrebnim, pri čemu navodi isti onaj argument da se Crna Gora ulaskom u NATO ne odriče ni jednog dijela svog suvereniteta, za razliku od ulaska u EU, koji se i u Hrvatskoj svojedobno navodio kao glavni argument protiv referenduma o članstvu u NATO-u. 

Iza nasilnih prosvjeda stoji prosrpska koalicija Demokratski front, a glavno lice prosvjednika je Andrija Mandić, lider Nove srpske demokracije, no prosvjednici u Podgorici, kao i u drugim gradovima na koje se proširila ova crnogorska jesenska »revolucija«, zapravo su pijuni koji igraju po nalogu Srbije i Rusije, koja želi po svaku cijenu spriječiti crnogorsku integraciju u sjevernoatlantski vojni savez, ne želeći da Crna Gora iz ruske interesne sfere prijeđe u suprotan, zapadni blok. 

Ovdje je, dakle, nakon Bosne i Hercegovine i Srbije, riječ o izravnom angažmanu Moskve, koja je protegnula svoju dugačku i tešku šapu sve do Balkana, kako bi se destabilizirala Crna Gora i, posljedično, zaustavilo crnogorsko pristupanje NATO-u. 

Stranački blokovi 

Ovo je, otprilike, prevladavajuća medijska i politička interpretacija nasilnih crnogorskih prosvjeda – crnogorske verzije narančaste revolucije – kako u samoj Crnoj Gori, tako i u njezinom zapadnom susjedstvu, pa i u Hrvatskoj. Prema toj interpretaciji aktualnih crnogorskih događaja, Crna Gora je postala još jedna bojišnica preko koje se obračunavaju Rusija i NATO, a crnogorski će premijer tako ovih dana konstatirati kako se na prostoru Crne Gore upravo odigrava »strateški sudar« između NATO zemalja i Rusije.

Takvu interpretaciju djelomično podupire i ponašanje glavnih aktera ove priče, ponajprije glavnih crnogorskih stranačkih blokova, i to ne slučajno. Stranke vladajuće koalicije, ponajprije Đukanovićeva Demokratska partija socijalista, zatim SDP i Liberalna partija, kao i Pozitivna Crna Gora – a tom bloku pripadaju stranke nacionalnih manjina, među njima i hrvatske – čvrsto podržavaju ulazak Crne Gore u NATO, što ga je Crna Gora još početkom prošlog desetljeća proklamirala kao jedan od svojih strateških ciljeva. 

Na drugoj su strani prosrpske, ili bolje rečeno velikosrpske stranke, koje se odlučno protive crnogorskom ulasku u NATO, i koje, naravno, aktivno podržavaju aktualne opozicijske prosvjede u Crnoj Gori. 

U tu se interpretaciju gotovo savršeno uklapa i reakcija Rusije, koja je svojedobno podržala crnogorsku neovisnost i dala do znanja kako se neće protiviti ulasku balkanskih zemalja u NATO, osim Srbije, pa se i navodni zaokret Moskve po ovom pitanju lako dade objasniti kontekstom novog zaoštravanja odnosa između Rusije i Zapada nakon ruske intervencije u Ukrajini. Rusko ministarstvo vanjskih poslova ovih je dana otvoreno povezalo prosvjede u Podgorici s crnogorskim približavanjem NATO-u. Iz Moskve su poručili Crnogorcima kako uključivanje Crne Gore u euroatlantske integracije ne vodi prema konsolidaciji i prosperitetu Crne Gore, nego baš suprotno, prema ideološkoj polarizaciji i zaoštravanju socijalno-ekonomskih problema. 

Tijesna pobjeda 

Međutim, situacija u Crnoj Gori puno je složenija od tih pomalo pojednostavljenih interpretacija, po kojima se iza prosvjednika u Podgorici skriva jasan interes Rusije. Crna Gora je duboko podijeljeno, gotovo šizofreno društvo, u kojem prepoznajemo dva glavna politička bloka: prozapadni blok koji smatra da je budućnost Crne Gore u NATO-u i EU te one koji se zauzimaju za čvršće veze sa Srbijom i Rusijom. Ta je podjela najviše došla do izražaja na referendumu o samostalnosti prije devet godina, kada su crnogorski suverenisti odnijeli tijesnu pobjedu nad unionistima, odnosno prosrpskim snagama, koje su zagovarale ostanak Crne Gore u državnoj zajednici sa Srbijom.

Duboka podjela unutar Crne Gore, dakako, dolazi do izražaja i kada je riječ o ulasku u NATO. Istraživanja crnogorskog javnog mnijenja o pridruživanju NATO-u kažu da bi Crnogorci najvjerojatnije podržali ulazak svoje zemlje u NATO, iako se rezultati razlikuju ovisno o tome tko je naručitelj istraživanja, a potpora NATO-u raste u pravilu raste u slučaju kada istraživanja plaća crnogorska vlada. No u svim istraživanjima razlika između pobornika i protivnika NATO-a, unatoč velikim sredstvima koja vlada u Podgorici ulaže u kampanju za ulazak u NATO, izrazito je tijesna. 

Rezultati tih istraživanja, osim toga, otkrivaju puno složeniju sliku, koja se ne uklapa u pojednostavljenu interpretaciju prema kojoj su protivnici NATO-a isključivo opozicijski birači i Srbi, najčešće nastanjeni u ruralnim dijelovima zemlje i u nekim primorskim gradovima, poput Herceg Novog, dok su pobornici NATO-a birači građanskih stranaka vladajuće koalicije i manjina. Naime, i u vladajućem taboru, pa i među biračima Đukanovićevog DPS-a, mnogo je onih koji se protive ulasku Crne Gore u NATO, što vjerojatno možemo objasniti činjenicom da je Crna Gora prije 16 godina bila metom NATO-vih borbenih zrakoplova, u vrijeme kada je NATO bombardirao tadašnju Saveznu republiku Jugoslaviju, a sada bi Crna Gora trebala postati prva država koja će postati dijelom Sjevernoatlantskog saveza, a koja je na vlastitoj koži iskusila razornu moć i ubojitost tog saveza. Iako su se NATO-vi borbeni zrakoplovi tijekom skoro tromjesečne kampanje bombardiranja SRJ u Crnoj Gori usredotočili isključivo na vojne instalacije – o čemu svjedoči podatak da je od ukupno procijenjenih između 1200 i 2500 poginulih civila (službeni broj poginulih nikad nije objavljen) na Crnu Goru otpada njih »samo« sedam – traumatični događaji iz 1999. ostavili su duboki ožiljak u Crnoj Gori i njezinoj kolektivnoj memoriji, unatoč činjenici da se Crna Gora već te ratne 1999. godine jasno distancirala od Beograda, upravo u trenutku kada je Milošević svojom kosovskom epizodom izazvao napad najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu, a nakon razlaza s Miloševićem 1997. godine Đukanović upravo poslije NATO-vog bombardiranja SRJ kreće u realizaciju projekta crnogorske neovisnosti. Crna Gora je u tom sukobu proglasila neutralnost, pa su je NATO-ve bombe uglavnom poštedjele, a NATO-vi zrakoplovi u Crnoj Gori ciljali su isključivo JNA. 

No to nije sve. Neprikosnoveni gospodar Crne Gore, koji već 27 godina autokratski upravlja tom malom zemljom, najavljuje da ne namjerava dati ostavku, nego planira na vlasti pričekati pozivnicu Crnoj Gori da pristupi NATO-u, koja se očekuje koncem godine, nakon čega se može pristupiti pripremama za izbore koji bi se trebali održati u planiranom roku, do rujna 2016. godine. To je ujedno i Đukanovićev odgovor na opozicijski ultimatum, uoči današnjih novih prosvjeda koji će pokazati bliži li se kraj dugogodišnje Đukanovićeve vladavine. Drugim riječima, Crna je Gora pred najvećim iskušenjima od osamostaljenja države 2006. godine.