Zidovi kakvi se grade posljednjih godina nisu nikakav novitet. Globalno najpoznatiji je Veliki kineski zid čiji je glavni dio dug 2.450 kilometara. Njegova izgradnja započela je vjerojatno u 5. stoljeću prije Krista, a sustavna izgradnja započela je u 3. stoljeću. Cilj je bio zaštita od prodora stanovništva sa sjevera. U Europi je vjerojatno najpoznatiji Hadrijanov zid kojega su Rimljani 122. godine počeli graditi kako bi zaštitili svoju provinciju Britaniju od prodora Pikta sa sjevera. Ta dva zida imaju još jednu zajedničku poveznicu – oba su na listu svjetske baštine UNESCO-a uvrštena 1987. godine. I Hrvatska ima svoje povijesne zidine. To su Stonske zidine, duge 5,5 kilometara, a i one su imale funkciju zaštititi teritorij od vojnog prodora stranaca. Sve navedene zidine danas imaju identičnu funkciju – smatra ih se kulturnim dobrom i turistička su atrakcija. Petrović procjenjuje da je i budućnost zidova koji se podižu u 21. stoljeću slična. Ono što će od njih ostati vjerojatno će biti turistička atrakcija, a i osigurat će nešto posla konzervatorima.

Izgradnja zidova u 21. stoljeću započela je prije izbjegličkih kriza. Izrael je 2002. godine, u vrijeme druge intifade, počeo graditi zid prema Zapadnoj obali i ta je barijera danas duga više od 700 kilometara. Povod za izgradnju zida, koju je naredila vlada Ariela Sharona, bili su upadi bombaša samoubojica u Izrael s teritorija Zapadne obale. Od 2000. do 2003. godine registrirana su 73 takva napada, u sljedeće tri godine šest puta manje. Ni zid na granici Grčke i Turske nema veze s izbjeglicama iz Sirije, Afganistana ili Iraka. U jeku grčke financijske krize, 2010. godine odlučeno je da će zid dug više od 200 kilometara biti izgrađen kako bi se spriječilo ilegalne imigrante da ulaze na grčki teritorij, a znatan dio novca za izgradnju osiguran je iz budžeta EU. Izbjeglice, a njih više od milijun je iz Turske ušlo u Grčku i većim dijelom nastavilo svoj put dalje, prije svega prema Njemačkoj, taj zid ni u čemu nije omeo. U Grčku dolaze morskim putem.

Problem izranja iz političke razine

Izbjeglička kriza rezultirala je nizom ograđivanja i to između europskih država. Bugarska se ogradila od Grčke još 2014. godine, prije vrhunca krize, Mađarska se ogradila od Srbije, ubrzo potom i od Hrvatske, Slovenija se ogradila od Hrvatske. Ni nakon zaustavljanja balkanske izbjegličke rute te ograde nisu uklonjene. Dapače, najavljuju se nove. Iz kabineta mađarskog premijera Viktora Orbana potvrđeno je da će ograda podignuta prema Srbiji, duga više od 170 kilometara, biti pojačana čim vremenski uvjeti dopuste izgradnju. Za to su već osigurana 123 milijuna eura, a izbjeglice su za Orbana i njegovu vladu najveća prijetnja Europi kakva je danas. Ostvari li se procjena slovenskog premijera Mire Cerara izrećena u nedavnom razgovoru za »Bild am Sonntag« barijere će se postavljati i ubuduće. Cerar je procijenio da bi preko Sredozemlja u Europu moglo doći više milijuna ljudi i na tu mogućnost treba biti spreman. On smatra da sve koji su ugroženi treba primiti, ali one koji dolaze u Europsku uniju kao ekonomski emigranti ne treba primati.

Kada je riječ o zidogradnji ni u kojem slučaju se ne smije zaobići američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je najavio izgradnju zida duž cijele granice s Meksikom (trenutačno neka vrsta barijere postoji duž 1060 kilometara od oko 3.150 kilometara duge granice). Nitko ne zna precizno koliko bi izgradnja više do 2.000 kilometara zida između Sjedinjenih Američkih Država i Meksika koštala. Američko ministarstvo domovinske sigurnosti procjenjuje da se radi o 21,6 milijardi dolara. Nitko ne zna pouzdano ni koliko je koštala izgradnja postojećih 1.060 kilometara (procjene polaze od 2,3 milijarde, a sežu do sedam milijardi dolara).

Turska ubrzano gradi zid duž granice sa Sirijom. Krajem veljače objavljeno je da je izgrađeno 290 od 511 planiranih kilometara zida. Gradnja je počela lani, a njegova je svrha spriječiti krijumčare i militante u ilegalnom prelasku granice. Zid je tri metra visok, pojačan je bodljikavom žicom i nadzornim tornjevima, a radi se o montažno-modularnoj konstrukciji čiji se dijelovi mogu prenositi na druge lokacije.

Vallet tvrdi da se izgradnja zidova i ograda koristi kao ključan odgovor kada se razvije osjećaj ranjivosti potaknut migracijskim pritiskom i dojmom da se time mijenja identitet društva ili pak stvara veliki ekonomski pritisak i troškove. Autor lani objavljene knjige »Izbjeglištvo u suvremenom svijetu« Duško Petrović s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta tvrdi da su identitet i osjećaj sigurnosti usko povezani, a trend izgradnje zidova započeo je i prije izbijanja krize. Problem izranja iz političke razine, smatra Petrović. Naime, od devedesetih godina osjećaju se efekti tvrdnje o kraju ideologija, a to je povlačenje ideologija rezultiralo određenom depolitizacijom, posebno liberalnih društava i ekonomizacijom politike, odnosno time da su ekonomski ciljevi primarni ciljevi politike. Sve to odražava se na svakodnevni život u liberalnom društvu koje pati od manjka političke moći, pojedinac se osjeća izdvojeno, iz toga se razvija osjećaj ranjivosti i na koncu nastaju društva rizika, pojašnjava Petrović. Sam rizik ne mora nužno postojati, on je stvar percepcije i artikulacije unutar društva, tvrdi Petrović. 

Zidovi atraktivni u predizborno vrijeme

U prvom desetljeću 20. stoljeću godišnje se u Sjedinjene Države useljavalo između 800.000 i milijun ljudi što je bilo oko jedan posto ukupnog tadašnjeg stanovništva te države. No, SAD je tada bio spreman i voljan apsorbirati toliki broj useljenika, EU prije dvije godine nije.

Vallet je, pak, kazala i da su zidovi atraktivni u predizborno vrijeme te da se uobičajeno povezuju s pitanjem identiteta, odnosno ugroze tog identiteta, a koriste ih demagozi kako bi prikazali susjede (odnosno nekoga tko ne pripada »našoj« zajednici) u lošem svjetlu i kako bi pojačali osjećaj podjele na »nas« i »njih«. Sve to je u kampanji radio Donald Trump. No, zidovi i barijere, tvrdi Vallet pozivajući se na podatke američke granične službe, usporavaju ljude, ali ih ne sprječavaju u njihovoj nakani da uđu u neko područje. Dapače, moguće je da odluka o izgradnji zida potakne ljude da ubrzaju svoju odluku hoće li migrirati ili ne. »Moć odvraćanja« zidova je ograničena, tvrdi Vallet. Dubina socijalnog očaja koji pokreće migrante tolika je da se oni odlučuju krenuti prema željenoj zemlji bez obzira na goleme, pa i pogubne, opasnosti putovanja.

Petroviću je nedvojbeno da Trump u američki diskurs vraća, odnosno reafirmira, priču o naciji, što je jasno i iz njegovg slogana (»Make America great again« – »Učinimo Ameriku ponovno velikom«), ali to radi prije svega kroz ekonomsku paradigmu, a mnogo manje kroz kulturalnu. On potrebu izgradnje zida duž granice s Meksikom ne zasniva primarno na stvarnim ili izmišljenim kulturnim razlikama, nego na tvrdnji da meksikanski useljenici ekonomski i sigurnosno ugrožavaju Sjedinjene Američke Države, radna mjesta i status prosječnog Amerikanca. Izgradnja brojnih zidova i ograda između europskih zemalja u izbjegličkoj krizi pokazuje da u toj krizi u europskim zemljama ne dominira aspekt izbjeglica nego aspekt granica, tvrdi Petrović. Posljedica je to i propasti politike ljudskih prava na međunarodnoj razini. Osim poneke međunarodne organizacije, gotovo nitko više, svakako ne među političkim liderima ne raspravlja o ljudskim pravima, već ponovno dominira real-politika.

– Njemačka kancelarka Angela Merkel u sklopu izbjegličke krize govorila je o ljudskim pravima, a to je rezultiralo padom njene popularnosti, navodi Petrović i dodaje da se i u Njemačkoj vrlo brzo počelo raspravljati o tome koje su izbjeglice poželjne, a koje ne. U pozadini tog pada interesa za ljudska prava su i promjene koje su se zbile u društvu posljednjih dvadesetak, pa i više godina, a koje su rezultirale fluidnim organizacijskim modelom od razine radnog mjesta i tvrtke u kojoj pojedinac radi, do razine države. Bitne karakteristike toga su nestabilnost i neizvjesnost, »a nesigurnost je bitna egzistencijalna komponenta današnjice«, zaključio je Petrović.