Kuća se urušava

Arhitekt zajedničke europske valute upozorava: ‘Euro trebao biti cement EU, a postaje – dinamit’

Branko Podgornik

Reuters

Reuters

Issing ne tvrdi da će se propast eura dogoditi odmah, ali će se sigurno dogoditi. Bolji poznavatelji situacije znaju da kriza eura nije od jučer. Počela je još 2011. izbijanjem dužničke krize u Grčkoj i mediteranskim zemljama. Političari su krizu smirili, ali je nisu izliječili



Euro u današnjoj verziji ne može preživjeti i samo je pitanje vremena kada će se euro-sustav raspasti poput kuće od karata, upozorio je početkom tjedna njemački ekonomist Otmar Issing, izazvavši šok u europskoj javnosti. Mnogi smatraju da Issingovo mišljenje treba uzeti vrlo ozbiljno, jer se radi o jednom od zagovornika i arhitekata zajedničke europske valute, koju trenutačno upotrebljava 19 članica EU.


Krivac za propadanje eura su europske institucije i članice EU-a koje se nisu držale pravila igre, dogovorenih prilikom uvođenja zajedničke valute – prema mišljenju Issinga, nekadašnjeg glavnog ekonomista Europske središnje banke (ESB). Zbog toga eurozona srlja u nevolje, a ESB je danas prenapregnut u naporima da upravlja s vrlo raznolikim gospodarstvima koja su sastavni dio Europske monetarne unije (EMU). Issing ne tvrdi da će se proprast eura dogoditi uskoro, jer bolji poznavatelji situacije znaju da kriza eura nije od jučer. Počela je još 2011., desetak godina nakon njegova uvođenja u upotrebu. Bilo je to u povodu izbijanja dužničke krize u Grčkoj i mediteranskim zemljama. Političari su krizu smirili, ali je nisu izliječili, pa bolest može izbiti ponovno.


Sumnja i Stiglitz 


– Bit će to borba i provlačenje iz jedne krize u drugu. Teško je predvidjeti koliko će to potrajati, ali ne može trajati vječno, rekao je Issing, koji nije jedini pesimist u pogledu budućnosti eura. Naime, početkom tjedna alarm je upalio i najpoznatiji njemački ekonomist Hans-Werner Sinn, bivši direktor instituta IFO iz Münchena, koji je lani pisao gospodarski program za HDZ. Sinn je njemačkom Weltu rekao da je »euro doživio grandiozan neuspjeh«. U budućnost eura sve više sumnja i nobelovac Joseph Stiglitz.




ESB je napravila tešku pogrešku kad je pristala izvlačiti države u bankrotu poput Grčke i Irske, tvrdi Issing. Smatra da je Grčku trebalo izbaciti iz eurozone, omogućiti joj povratak na drahmu i zatim pomoći njezin gospodarski oporavak. Slično smatra i Sinn, koji upozorava da zadržavanjem Grčke u eurozoni ništa nije riješeno. Stanje u Grčkoj se ne popravlja, ali nove nevolje mogu izbiti u Italiji. Ona bi mogla postati prva država koja će odbaciti euro, jer je njezina gospodarska situacija neizdrživa. Talijanska ekonomija stoji u mjestu već dva desetljeća i ne pomiče se naprijed.


Talijani na izlasku 


– Zemlja se ne može nositi s eurom. Talijansko gospodarstvo nije konkurentno, a posljednjih godina nisu poduzeti nikakvi učinkoviti napori da bi se konkurentnost vratila. Pitam se koliko dugo će Italija ostati u eurozoni, kaže Sinn. Talijanska elita ne vidi drugog rješenja od izlaska. Već polovina Talijana želi odbaciti euro, prema anketama. Sinn tvrdi da je bivši premijer Berlusconi prije pet-šest godina želio s europskim parnerima, iza scene, dogovoriti izlazak Italije iz eurozone. Umjesto toga, bio je pritisnut na ostavku, pa je pitanje budućnosti Italije u eurozoni gurnuto pod tepih.



Prihvaćanje eura neinformiranima se čini kao poželjan i privlačan cilj, ali ekonomisti znaju da posljedice odricanja od nacionalne valute, za slabije razvijena gospodarstva i države, mogu biti negativne, čak i razorne. Upravo to se većini članica eurozone i dogodilo, tijekom prošlih petnaestak godina, otkako je pokrenut euro.


Niame, valuta služi ne samo kao platežno sredstvo, nego i kao sredstvo za prilagođavanje nacionalnog gospodarstva međunarodnim ekonomskim tijekovima, putem tečaja. Kad neka zemlja ima snažno gospodarstvo i izvoz, kad gomila suficite na svojim nacionalnim računima, njezina valuta u pravilu jača, kao što je nekoć bio slučaj s njemačkom markom. Kad neka zemlja, poput Grčke, ima slabo gospodarstvo, golem uvoz i slab izvoz, njezina je valuta je prisiljena povremeno devalvirati. To je uobičajeni poticaj za vraćanje cjenovne konkurentnosti, za rast domaće proizvodnje i izvoza, kao i za smanjivanje manjkova u državnom proračunu. Na sličan način desetljećima se ponaša većina država u svijetu. Tako rade Poljska, Mađarska, Britanija, Rumunjska, Švedska i ostale članice EU, koje su zadržale domaću valutu.


Nagli porast cijena 


Stvarnost pokazuje da se zemlje s vlastitom valutom brže razvijaju od onih koje su prihvatile euro. Zaostaju osobito mediteranske države, koje se teško nose s konkurentnim njemačkim gospodarstvom. Čim su prihvatili euro, Portugal, Španjolska, Italija i Grčka doživjeli su nagli porast plaća i svih cijena, prema riječima Hansa-Wernera Sinna. Njihovi su prozvodi poskupjeli, dok su cijene njemačkih proizvoda ostale iste. Te su zemlje izgubile konkurentnost, počele su sve više uvoziti, a s time gomilati i dugove. Zaduživali su se najčešće u Njemačkoj, koja je s druge strane nakupljala velike zarade, upravo zbog povećavanja izvoza na Mediteran. Tako su mediteranske države padale u sve dublje manjkove i dugove, dok je Njemačka bilježila sve veće viškove, iz kojih je davala kredite mediteranskim dužnicima. Oni su postali zaduženi do grla.



Kad je izbila dužnička kriza u eurozoni 2011., prezadužene zemlje nisu više mogle preko noći devalvirati nacionalnu valutu, kako bi vratile konkurentnost, oživjele gospodarstvo i zapošljavanje te smanjivale dugove. Jedini način za povratak konkurentnosti bila je »interna devalvacija«, koja je daleko kompliciranija od »vanjske devalvacije«, odnosno devalvacije valute. To znači da su zemlje morale uložiti silan politički, ekonomski socijalni napor da bi svoje cijene i plaće vratile na staro, prije krize. Morale su ih sniziti za 20, 30 ili 40 posto, ovisno o državi.


Interna devalvacija 


Da bi se ostvarila »interna devalvacija«, Europska komisija je uvela politiku stroge proračunske štednje i strukturnih reformi, koja se svodi na smanjivanje plaća i javne potrošnje, kako bi se smanjili troškovi proizvodnje za gospodarstvo posrnulih zemalja. Međutim, umjesto da pokrene rast, ta je politika smanjila kupovnu moć ljudi i potražnju, gušila gospodarstvo, bacila zemlje u recesiju te udvostručila nezaposlenost. Nezadovoljstvo građana ni danas se nije stišalo, što potkopava ne samo budućnost eura, nego i Europske unije.


Zajednička novčana jedinica trebala je postati sredstvo okupljanja članica EU i učvršćivanja njihova jedinstva, ali umjesto toga postala je povod za dezintegraciju EU. Umjesto da bude cement Europske unije, euro se pretvara u njezin dinamit. Euro je mnogim gospodarstvima postao okov koji im onemogućava povratak izgubljene ekonomske, financijske i socijalne ravnoteže. Bez nacionalne valute i plivajućeg tečaja, pokazalo se, države ne mogu učinkovito poticati gospodrski razvoj te smanjivati nezaposlenost.



Bez obzira na katastrofične poglede, euro kao novčana jedinica neće tako lako propasti. Kriza eura traje već pet godina, ali kvaka je u tome što države, koje su ga prihvatile, ne mogu lako izaći iz eurozone ako to sutra požele. Kao i u slučaju Europske unije, pravila za ulazak država u monetarnu uniju (euro) su propisana, ali pravila za izlazak nisu. Onivači eura i EU-a pogrešno su vjerovali da su europske integracije jednosmjerna ulica. Hans-Werner Sinn predlaže da se konačno formuliraju pravila za napuštanje eura. Ako neka zemlja izađe iz eurozone, to će zasigurno ohrabriti i druge. No, taj proces neće ići brzo. Ima mišljenja da će euro i eurozona još dugo postojati, ali sa smanjenim brojem članica.


Stoga nema nikakvog razloga za paniku i za prebacivanje eurskih ušteđevina u neke druge valute. Oni koji su prije dvije godine dio ušteđevine prebacili u dolare, danas su zaradili blizu 20 posto, jer je dolar toliko očajao u odnosu na euro. Međutim, nitko pouzdano ne zna kakvo će biti kretanje tečaja dolara, eura i ostalih valuta u budućnosti. Ziheraši kažu da je najbolje držati se zlata ili švicarskog franka, ali rizik uvijek ostaje. Staro je pravilo da jaja treba čuvati u više košara.



Sinn smatra da postoje četiri puta za izlazak iz nevolja koje zemljama stvara euro. Prvi jest da se EU pretvori u superdržavu koja će transferima novca iz zajedničkog proračuna pokrivati manjkove u državama koje su izgubile konkurentnost. No, takvo je rješenje nerealno, jer će liječiti posljedice, a ne uzroke. Drugo je rešenje da se nastavi »interna devalvacija« u mediteranskim zemljama, ali to se pokazalo nedjelotvornim i neodrživim. Naime, u Italiji je od početka krize propalo oko 25 posto industrije, a u Grčkoj i Španjolskoj oko 30 posto, uz udvostručenje broja nezaposlenih.


Interna revalvacija 


Treći je način postići »internu revalvaciju«, odnosno podizanje cijena u zemljama poput Njemačke, kako bi se srezala konkurentnost razvijenih, a podigla konkurentnost proizvoda iz mediteranskih zemalja. Tu »revalavciju« pokušava napraviti Europska središnja banka (ESB), koja već godinu i pol masovno tiska novac. No, očekivanih rezultata opet nema, uočio je Sinn. Četvrto je rješenje – a prema Sinnu i najrealnije – izlazak države iz eurozone, što podrazumiejva povratak na staru valutu, a potom njezinu devalvaciju u odnosu na euro.


Da euro ne može opstati u sadašnjem obliku, više puta je izjavio i Jacques Delors, francuski ekonomist i političar, koji je također bio jedan od arhitekata eura. On je sada u dubokoj starosti, a stručnjaci fondacije, koju je Delors utemeljio, ponovili su ovih dana da bi trebalo formirati europsku super-državu, ako želimo opstanak eura. Naime, euro je novac bez države, pa mu je treba napraviti. Trebalo bi otići korak dalje u ujedinjenju Europe i pretvoriti je u svojevrsnu federaciju, tako da se sadašnja monetarna unija nadogradi fiskalnom i političkom unijom. Novi proračun Unije trebao bi, prema toj zamisli, pokrivati minuse u mediteranskim zemljama, a članice EU morale bi solidarno podmirivati dugove ostalih zemalja, što dosad nije bio slučaj.


Kidaju se stege 


– To je suštinski važno i hitno. Na nekoj točki u budućnosti Europu će pogoditi nova ekonomska kriza. Ne znamo hoće li se to dogoditi za šest tjedana, šest mjeseci ili za šest godina. Međutim, nije vjerojatno da će euro, tako kako je sada postavljen, nadolazeći krizu preživjeti, kaže se u Delorsovom izvješću. Međutim, dvojica njemačkih ekonomista misle da taj francuski prijedlog za stvaranje super-države nije realan. Oni ne vjeruju da će euro nastaviti okupljati Europu, već se boje da će poticati njezinu dezintegraciju, što pokazuje i razvoj događaja posljednjih mjeseci i godina.



Kritičari ponašanja Njemačke kažu da ona ne želi prihvatiti »snažniju Uniju« zato što bi ona, u sljedećoj fazi, morala duboko posegnuti u džep te plaćati tuđe račune i dugove. Iako je najveći dobitnik uvođenja eura, Njemačka javnost ni politika nisu spremne preuzeti brigu o ekonomski slabije razvijenim članicama. Gospodarstvo mediteranskih i ostalih zemalja jednostavno ne može funkcionirati tako dobro kao njemačko. U Francuskoj raste popularnost Nacionalne fronte Marine Le Pen, a u Italiji pokreta Pet zvjedica. Jedni i drugi traže izlazak njihovih zemalja iz eurozone i povatak nacionalne valute. Slični pokreti šire se Europom poput gljiva poslije kiše. Očito je da ni ostale članice EU ne žele njemačko tutorstvo, nego traže mogućnost da djelotovorno vode brigu same o sebi, bez stega koje im nameće euro.