Favorit na nedjeljnim izborima

AUTORITARNI VOĐA “NOVE TURSKE” Erdoganov moto: Velika Turska treba snažnog vođu

Hina

Foto Reuters

Foto Reuters

Erdogan na nedjeljne predsjedničke izbore izlazi kao nedvojbeni favorit. No pitanje je može li dobiti više od 50 posto glasova u prvom krugu. U slučaju da bude prisiljen na drugi krug, to će biti mrlja na njegovoj uspješnoj karijeri.



ISTANBUL Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan bio je nekoć proglašen “Europljaninom godine”, no to bi se danas teško moglo dogoditi. Nedvojbeno je favorit na nedjeljnim izborima u Turskoj, ali njegova blistava karijera još može biti okaljana.


Gotovo 16 godina Erdogan kroji sudbinu Turske, pobjeđujući na svim izborima na kojima je sudjelovao. Kada je njegova konzervativna islamska Stranka pravde i razvoja (AKP) izgubila apsolutnu većinu u parlamentu na izborima u lipnju 2015., sazvao je nove izbore nekoliko mjeseci poslije i stare strukture vlasti ubrzo su se vratile na većinu koju su htjele. 


Erdogan na nedjeljne predsjedničke izbore izlazi kao nedvojbeni favorit. No pitanje je može li dobiti više od 50 posto glasova u prvom krugu. U slučaju da bude prisiljen na drugi krug, to će biti mrlja na njegovoj uspješnoj karijeri.


“Europljanin godine”




Iz perspektive Zapada, Erdogan se dramatično promijenio. Godine 2004. belgijski tjednik European Voice proglasio ga je “Europljaninom godine”. Tadašnji njemački kancelar Gerhard Schroeder hvalio je njegovo “zagovaranje većih sloboda, bolje zaštite ljudskih prava i manje uloge države”. Danas to izgleda kao davna prošlost i njegovi kritičari ističu da je on sada čista suprotnost tome. Oporba upozorava na njegovu autoritarnost, a Erdoganov moto je postao “Velika Turska treba snažnog vođu”. 



Turci će prvi put istodobno glasati i za predsjednika i za novi saziv parlamenta i izbori bi mogli biti najveća prekretnica u suvremenoj povijesti zemlje. Održavaju se pod izvanrednim stanjem, proglašenim nakon neuspješnog pokušaja državnog udara u srpnju 2016.


Jedan predsjednički kandidat, Selahattin Demirtas, bivši supredsjednik prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP), nalazi se iza rešetaka. A oporba je ojačala kao nikad prije predstavljajući realnu prijetnju Erdoganovoj sveprisutnosti.


Izbori će također potvrditi tursku tranziciju iz parlamentarnog sustava u predsjednički, u kojem šef države postaje svemoćan. Tome je prethodio ustavni referendum u travnju 2017. na kojem je Erdogan tijesnom većinom progurao takvu ideju. Uvođenje takvog sustava njegova je dugogodišnja ambicija i sada je zbog nje stavio karijeru na kocku.


Izbori su se trebali održati u studenome 2019. Zabrinut da bi tursko gospodarstvo moglo nastaviti nazadovati, Erdogan je riskirao i pomaknuo ih unaprijed.



Erdogan je ostavio svoj pečat na Turskoj kao nijedan političar od njezina utemeljitelja, Mustafe Kemala Ataturka.


Rođen 1954. u obitelji s crnomorske obale, Erdogan je odrastao u skromnim uvjetima u Kasimpasi, radničkom dijelu Istanbula. Kao dječak prodavao je na ulici vodu i perece sa sezamom kako bi pomogao obitelji. O njegovom ranom životu snimljen je film „Reis” (Vođa). Njegov ured tvrdi da na film nije imao utjecaja, no prilično sentimentalna slika koju film o njemu prenosi slična je onom kako ga vide njegovi sljedbenici. Erdogana se prikazuje kao pravednog i religioznog čovjeka koji se žrtvuje kako bi pomogao siromašnima, prvo u Kasimpasi, a poslije širom Istanbula nakon što je 1994. postao njegovim gradonačelnikom. Film završava 1999. njegovim uhićenjem nakon strastvenog govora u kojem je citirao kontroverznu pjesmu sa stihom “Minareti su naši bajuneti”. Svaki Turčin zna kako mu je politička karijera nakon toga doživjela uzlet.


Godine 2002. Erdogan je doveo AKP, čiji je bio jedan od osnivača, na vlast. Iduće godine postao je premijerom, ostavši na toj dužnosti do 2014. Erdogan se zasigurno može hvaliti uspjesima koje je ostvario na čelu turske vlade. Turska je doživjela brz gospodarski rast. I on ju je vodio prema Europi. Smrtna kazna je ukinuta 2004., nedugo nakon što je preuzeo dužnost, a 2005. otvoreni su pregovori o pristupanju EU-u. 


Dok je velik dio Bliskog istoka tonuo u kaos, njegova vladavina dokazala je da islam i demokracija ne moraju biti u proturječju. Erdogan je započeo mirovni proces sa zabranjenom Kurdistanskom radničkom strankom (PKK). No proces je u međuvremenu propao, a nasilje eskalira od sredine 2015.


Budući da u statutu AKP-a piše da se dužnost premijera ne može obnašati četiri puta zaredom, kandidirao za predsjednika države 2014. i pobijedio na prvim izravnim izborima za tu dužnost. Ali je njegov krajnji cilj bio je preobražaj Turske iz parlamentarne u predsjedničku republiku. Do sada ga ništa u tome nije moglo zaustaviti, čak ni pokušaj državnog udara u srpnju 2016. Tada je uveo izvanredno stanje i dao uhititi desetke tisuća ljudi, uključujući novinare koji su kritizirali vlast. Stotine tisuća javnih djelatnika ostale su bez posla. Od tada, kako je sve više europskih čelnika počelo kritizirati njegovu autoritarnost, okrenuo se od Europske unije, optužujući je da namjerno koči pristupne pregovore. Spominje čak i mogućnost ponovnog uvođenja smrtne kazne, što je očito odbacivanje europskih vrijednosti i trenutačno bi označilo kraj bilo kakvim izgledima za članstvo u EU-u. Sugerirao je također da bi mogao održati novi referendum o prekidu pristupnih pregovora.


Preuzimajući dužnost predsjednika 2014., Erdogan je obećao “novu Tursku” i slao pomirljive signale svojim protivnicima. 


“Ostavimo stare sukobe iza sebe u staroj Turskoj”, govorio je. Ali politički jaz u zemlji danas se čini većim nego ikad prije, a jednako vrijedi i za odnose s EU-om. 


Pobijedi li Erdogan na predsjedničkim izborima, to bi bio vrhunac njegove karijere. Nakon izbora će, naime, biti uveden novi predsjednički sustav.


Erdogan je oženjen Eminom i imaju dvojicu sinova i dvije kćeri.