Pomislio sam da starim, da je to potrošenost materijala i zub vremena koji me načinje, a kad ono simptom za Parkinsa - Željko Glavan / Foto Damir ŠKOMRLJ
S vremenom, bolest prihvatiš. Tu je. I onda shvatiš ključno: kad problem ne možeš riješiti, naučiš s njim živjeti. Kod bolesti, posebno ovakvih, važno je imati pozitivan stav, važno je ne predati se. Mi smo sad tu, zajedno, ja i moj Parkinson
Tremor ruku. Lagano podrhtavanje desnice. Spušta je na stol. I dalje se trese. Ne previše, ali vidljivo. Uzima cigaretu u ruke. Pripaljuje. To ga očito smiruje.
»Malo sam uzbuđen zbog ovog razgovora i zato mi se trenutno ruka trese. Inače sam kao političar i čovjek koji profesionalno stalno nastupa pred ljudima uvijek imao samouvjerenost. Nisam imao strah pred javnim nastupom. I sada, kad predajem, kad sam pred pločom, četiri sata odradim bez problema. Na svom sam terenu i onda nema tremora, ruka mi se nijednom ne zatrese. Unatoč teškoj bolesti, strpljiv sam i pun volje kad predajem mladim studentima. U tome istinski uživam. No kad se uzbudim kao sada, onda je tremor itekako prisutan«, kaže profesor matematike na Pomorskom fakultetu u Rijeci Željko Glavan.
Bivšem saborskom zastupniku HSLS-a od 2000. do 2004. i predsjedniku Gradskog vijeća Grada Rijeke od 2001. do 2005. prije dvije godine dijagnosticirana je Parkinsonova bolest. Od tada traje Glavanova borba s teškom bolešću koja napada, kaže, i sve mlađu populaciju. Formalni povod za razgovor s ovim 61-godišnjakom i poznatim hrvatskim liberalom – a HSLS Dražena Budiše mu je nakon matematike, koja mu je profesija i strast, bio važno životno određenje – riječka je osnivačka skupština Udruge »Parkins i mi« čije podružnice već postoje u Zagrebu i Splitu. Željko Glavan, međutim, u ovom razgovoru ne samo da najavljuje pokretanje podružnice te udruge, nego i javnosti razotkriva svoj suživot s teškom bolešću. Iznosi, vrlo intimno, kako je reagirao kada je dobio prve simptome i konačnu potvrdu da je Parkinson postao njegov životni pratitelj.
Zašto baš ja?
– Vjerojatno si svatko kad oboli postavlja pitanje – zašto baš ja? Zašto se to događa baš meni? Ni ja, iskreno, nisam bio izuzetak. Bio sam zbunjen. No u jednom trenutku moraš to reći i priznati si – teško sam bolestan. I ja sam to prošao pa sarkastično, a po tome sam prilično poznat, na svoj način zaključio da ću pod stare dane, zbog stalno prisutnog tremora, bez problema naučiti svitati gitaru. Sve je krenulo od drhtanja ruke koje se učestalije počelo pojavljivati prije dvije godine. Kasnije, nakon što mi je Parkinson dijagnosticiran, ispostavilo se da imam i neke druge simptome, ali ih nisam razumio ili sam ih pripisivao, na primjer, godinama.
Željko Glavan, kao istinski, poznati HSLS-ovac, svoju je političku priču, koja ga je dovela i do Sabora, u kojem je u jednom sazivu bio prepoznatljiv po svojim istupima i razmišljanjima, zaključio na sebi svojstven način.
– Prije nekoliko godina, kad sam shvatio da s idejama koje promoviram ne mogu dobiti željeni broj glasova, samo sam se povukao.
Recimo, mala ukočenost zglobova. Pomislio sam da starim, da je to potrošenost materijala i zub vremena koji me načinje, a kad ono simptom za Parkinsona. Onda sam znao neobjašnjivo, u trenu, zaspati, jednom usred Gradskog vijeća. Drugi put s društvom kad se pjevalo i zabavljalo. Shvatio sam da moram na pretrage. Parkinson mi je, nakon dijagnoze, konačno potvrđen takozvanim deckenom mozga. Radi se o skupoj pretrazi koja se, mislim, u tom trenutku, u lipnju 2015., radila samo u Rijeci.
Znači, bilo je jasno. Bolestan sam. Glupo je reći da to ispočetka nisam ozbiljno shvatio, no s jedne strane to stvarno guraš od sebe, kao da misliš da će bolest otići, nestati, napustiti tvoje tijelo. Ipak, s vremenom, bolest prihvatiš. Tu je. I onda shvatiš ključno: kad problem ne možeš riješiti, naučiš se s njime živjeti. Kod bolesti, posebno ovakvih, važno je imati pozitivan stav, važno se ne predati. Mi smo sad tu, zajedno, ja i moj Parkinson, kaže Glavan koji dotad, do neke 59. kad mu je dijagnosticiran Parkinson, u životu nije bio bolestan.
Svi bolesni…
Nikada. Punih 38 godina staža uvaženog i među studentima izuzetno cijenjenog profesora matematike, Glavan se nije razbolijevao. Ni dana bolovanja. Ma ni desetljeće prije toga, koliko ga pamćenje služi, njegovo zdravlje nije bilo ne ozbiljno nego ni banalno narušeno. Cijeli bi razredi i škola pobolijevali od gripe, a njemu ništa. Potpuno zdrav čovjek. A onda šok! Parkinson! Pukne te, i to bez najave, takva, teška dijagnoza. To se svakome, naravno, može dogoditi. Možda nije kraj svijeta, ali šok za čovjeka, koji je poput njega bio uspješan u svemu što je radio, od političke do profesorske karijere, bio je golem.
– Oboljelih od Parkinsona nije malo. I mladi ljudi obolijevaju. Zato je važno da se u Rijeci pojavi Udruga »Parkinson i mi« čiju podružnicu otvaramo 9. ožujka. Oboljele ćemo upoznati s problemima, načinom života, pravilima… Cilj je da kao oboljeli radimo one stvari koje će naš život što dulje održavati kvalitetnim. Time ćemo se posebno baviti. Ja ću na prijedlog dr. Vladimire Vuletić preuzeti riječku podružnicu, kaže Glavan.
– Ja se svađam sa svojim Parkinsonom. Skidam Parkinsonu sve po spisku što je izmislio, postavio, kako god, tu bolest. S Parkinsonom je svaki dan nepredvidiv. Na pregledima vidim i oboljele s uznapredovalom bolešću. Prirodno je da se nadaš da kod tebe taj razvoj neće biti ružan. No nitko ne može znati kako će se bolest kod oboljelog dalje razvijati, ni hoće li napredovati ni hoće li stagnirati. Najbolje bi bilo da mi Parkinson ostane ovakav kakav je sada do stote, kaže Glavan koji je prošli tjedan, šali se na svoj način, malo obolio od obične bolesti. Gripa.
– U cijeloj ovoj priči s Parkinsonom čovjek zaboravi ili mu ne padne na pamet da ima pravo imati i bolest običnih ljudi, kaže Glavan.
Parkinsonova bolest je poremećaj pokreta koji nastaju zbog gubitka neurona koji luče dopamin u dijelu mozga koji kontrolira pokrete. Bolest je dobila ime prema Jamesu Parkinsonu, londonskom liječniku koji je 1817. opisao prve simptome. Prvi simptom koji se najčešće javlja je tremor, odnosno drhtanje, koji se ne može kontrolirati, a pojavljuje se u početcima najčešće u jednoj ruci, no može se javljatii i na usnama, bradi i jeziku. Dolazi i do ukočenosti mišića ruku, nogu i vrata te usporavanja pokreta.
Svjestan je da u borbi i suživotu s Parkinsonom mora biti, i mentalno i fizički, što spremniji. Posebno mora održavati mentalnu kondiciju. Prva od najboljih takvih metoda kod dementnih smetnji je učenje stranog jezika. Za profesora u 60-oj prilično veliki zalogaj, ispit strpljenja i snage volje. I uspio je.
Bez papira
– Engleski sam otprije znao, talijanski mi je solidan, francuski sam nešto učio i odlučio sam krenuti s – njemačkim. Potpuno od nule. Nakon manje od dvije godine, danas uredno čitam i novine i knjige na njemačkom, jako ga dobro razumijem, jedino što mi je mali problem komunikacija koju nemam s kime vježbati. Sve u svemu, jako sam zadovoljan, na solidnom sam srednjem nivou znanja, a to nije malo. Kao matematičaru, njemački mi je brzo krenuo u pravom smjeru i zbog strogog gramatičkog ustroja tog jezika. Matematika i gramatika idu zajedno kao misaone ljudske tvorevine i to mi je pomoglo. Puno mi pomaže i posao jer kao profesor matematike stalno imam mentalni angažman. I dalje predajem, kao i prije bolesti, bez papira, iz glave. Nastojim normalno funkcionirati. Čak i auto vozim, no na dulje relacije, kad odem na Pag ili u Dalmaciju, obavezno ili pjevam ili slušam nešto na njemačkom, knjigu ili neke tekstove pa to ponavljam. I na hrvatskom radiju ima odličnih emisija iz kojih se uvijek može nešto pametno i korisno naučiti. Tako sam naučio da studentu koji od treme muca na ispitu ne treba pomagati da izgovori riječ već će on sam to na kraju i uspjeti, kaže Glavan.
Ide prema 62. godinji. Nada se raditi do kraja, do 65. Želi u mirovinu zbog sile zakona, a ne zbog Parkinsona.
»Stvarno bih želio u punu starosnu mirovinu. Mladi, neiskvareni i zdravi, studenti su moje zadovoljstvo. Taj suživot s njima je nadahnuće. A bolest im ne skrivam. Još se manje Parkinsona sramim. Oko toga imam otvoreni pristup. A studenti znaju da im je pred pločom vremešni, treskavi profesor. Jedan sam od rijetkih sretnika koji može reći da je cijeli svoj život radio posao koji voli, kaže Glavan.
