Dr. Beatriz Garcia već se dva desetljeća intenzivno bavi istraživanjem utjecaja kulture i velikih događaja poput Olimpijskih igara na razvoj gradova. Školovala se na području međunarodnih komunikacija, gradskog marketinga i kulturnih politika, njezin po mnogočemu pionirski rad koristili su gradovi poput Sydneyja, Liverpoola ili Londona, a osim u rodnoj Španjolskoj, obrazovala se u Francuskoj, Australiji, SAD-u i Velikoj Britaniji u kojoj trenutno živi.

U svom životopisu, između ostalog, može se pohvaliti radom na kulturnom programu Olimpijskih igara u Sydneyju, istraživanjem nasljeđa projekta Europske prijestolnice kulture Glasgow 1990, vođenjem iscrpnog istraživanja o utjecaju EPK-a na Liverpool 10 godina nakon projekta, analizom prvih 30 godina EPK projekata za Europski parlament te brojnim drugim uspjesima. Trenutno je direktorica Instituta za kulturni kapital pri Sveučilištu u Liverpoolu, ali i članica komisije za kulturu i olimpijsko nasljeđe Međunarodnog olimpijskog odbora te, što je za Rijeku posebnu zanimljivo, članica stručne skupine koja nadgleda projekte Europske prijestolnice kulture. Beatriz Garcia nedavno je posjetila Rijeku u sklopu susreta članova organizacije Actors of Urban Change, a u razgovoru za Novi list objašnjava prednosti, mane i specifičnosti projekta Europske prijestolnice kulture.

Manje ambicije 

Krenimo s »jednostavnim« pitanjem: isplati li se biti Europska prijestolnica kulture?

– Sve ovisi kako to napravite, koliko ste koherentni s vašim originalnim ciljevima i kako ste implementirali cijelu priču. Najgore je davati obećanja koja ne možete ispuniti jer ćete ispasti promašaj čak i ako ste napravili puno dobrih stvari… Ponekad je bolje imati manje ambicije i napraviti ih kako treba, čak iako to ne izgleda kao nešto spektakularno drugima. Tako da pitanje uspjeha uvijek treba preispitivati; što znači biti uspješan, uspjeh za Rijeku ne mora biti uspjeh za neki drugi grad, ali jasno je, nakon toliko godina istraživanja, da je EPK mogućnost da stvorite platformu za privlačenje pažnje tijekom točno određenog razdoblja. To je fantastični katalizator za promjenu, jako koristan alat za kulturne čimbenike i kulturni sektor koji se uvijek muči sa svojim mjestom u društvu i koji mnogi vide samo kao lijep ukras. Kada takav projekt povežete s ambicijama da promijenite grad, možete napraviti puno, ali ponavljam, morate ga vrlo jasno postaviti i znati točno koji su vaši ciljevi. EPK mora biti zabavan, mora biti prilika za slavlje, ali istovremeno morate biti jako odgovorni prema novcu, nemojte trošiti novac na ono što gradu realno ne treba. Postoje primjeri gradova koji nisu bili dovoljno oprezni i zaboravili su na posljedice, primjerice, previše su se koncentrirali na vatromet i zabavu. No tijekom godina je projekt EPK postao puno promišljeniji i pazi se na nasljeđe. Sada je puno veća vjerojatnost da će odgovoriti na potrebe građana jer se još u postupku kandidature pazi na to. Uglavnom, EPK je sjajna prilika za početak promjena, pogotovo u gradovima koji su na rubu, to im može biti poguranac, ali nećete s tim projektom riješiti sve probleme poput nezaposlenosti, siromaštva i slično. Treba znati upravljati obećanjima i očekivanjima, pogotovo što živimo u vremenima koja traže iznimnu odgovornost.

Znači bilo bi krivo očekivati da će EPK spasiti grad?

– Da, ne radi se o spašavanju, ni Olimpijske igre ne mogu same spasiti neki grad. EPK je »poguranac« koji ima iznimnu važnost na simboličkoj razini i za izgradnju pozitivnog, inkluzivnog, tolerantnog identiteta grada te za stvaranje »mi to možemo« stava. Preko EPK-a možete ispričati priču o gradu i njegovim stanovnicima; tko ste vi, što želite biti, kamo idete… Otvoriti takve razgovore je jako bitno, pogotovo za gradove koji prolaze kroz fazu promjene. Ako ste bili definirani kao industrijski grad, a sada više to niste, morate pronaći neku novu odrednicu identiteta koja će građanima dati osjećaj ponosa. Rijeka je bila nešto i prije industrije, bit će i nakon toga, sve su to epizode u životu nekoga grada. Vrlo je važan aspekt što ovaj projekt ima svoj točno definiran početak i kraj jer vas to tjera da razmišljate strateški, da radite s ljudima s kojima možda inače ne biste niti pomislili da ćete raditi. EPK se ne bavi određenom umjetničkom formom ili određenim sektorom, već gradom koji pokušava izraziti svoju kulturu. Naravno, prvo treba vidjeti što je kultura određenog grada, negdje je to religija i nogomet, negdje hrana, moda… Klasične umjetničke forme uvijek su dio programa jer ih svi imaju, ali postoje mnoge dimenzije koju su specifične za svaku zajednicu.

Grubi Glasgow

Treba li se EPK bazirati na velikom, spektakularnom showu ili manjim, ali umjetnički relevantnijim programima?

– Trebate oboje, ne možete samo raditi male stvari, ljudi imaju različita očekivanja i da ih dobijete na svoju stranu, morate im dati ono što žele, a onda kada ih zainteresirate, možete im pokazati da ima više od toga. Ako im date nešto blizu onome što žele, lakše ćete ih navući na neke stvari koje su isto super, ali im nisu u primarnom fokusu. Pri tome naravno nemojte patronizirati građane, nego razmislite koliko kreativni možete biti da taj show ne bude kao svaki drugi. To se može iskomunicirati s umjetnicima ili zvijezdama ako ih dovodite. Objasnite im da dolaze u grad prijestolnice kulture i da vam treba nešto posebno. Dovedite veliku zvijezdu, uz naravno oprez s novcem, ali dodajte element originalnosti koji taj nastup povezuje s cijelim EPK-om.

Imate li neki dobar primjer?

– Recimo Glasgow, to je bio stvarno grub grad u koji niste imali potrebu ići, ne govorimo o Parizu ili Firenci. Osim toga, bio je to prvi postindustrijski grad koji je imao titulu. Doveli su slavnog Pavarottija i za njegov nastup su po gradu postavili velike ekrane kako u operi ne bi uživala samo šačica ljudi već cijela zajednica, mogli ste sjediti u parku na pikniku i gledati operu. To je bilo jako novo i pamtljivo, veliki spektakl koji nije samo spektakl i koji ljudi pamte kao dio projekta čija je ideja puno više od samog showa.

Često se ističe kako bi kroz projekt EPK-a Rijeka mogla izgraditi svoj novi imidž no koliko je to realno odnosno koliko su drugi gradovi to uspjeli napraviti?

– To je područje na kojem imamo najviše istraživanja i odgovor je apsolutno – da. Glasgow, Liverpool Marseille… sve su to gradovi koji su imali negativnu percepciju prema vani i to je sve imalo jaki utjecaj na same stanovnike. Stanovnici Londona su one iz Liverpoola uvijek percipirali kao kriminalce i nekoga tko se stalno žali. Nevjerojatno je što se na tom području može napraviti, a tu je važna i europska dimenzija projekta jer vas tjera da premašite nacionalne okvire i spojite se s dijelovima Europe koji nisu vaši susjedi. Dolaze novi ljudi u grad, generiraju se promjene i drugačija energija, stvaraju se mreže suradnje i kada napravite projekte koji su dobri i ostali vas vide kako ste super, stvara se osjećaj ponosa i samopouzdanja kod stanovnika. To dovodi do promjene imidža, što u konačnici može imati društvene i ekonomske efekte.

Radili ste istraživanje »Impacts 18« koje je imalo cilj saznati što se promijenilo u Liverpoolu 10 godina nakon titule, što ste utvrdili?

– Imidž grada se potpuno promijenio i to nije bila samo kratkoročna činjenica, grad je sada percipiran kao kulturni centar, ne samo kroz Beatlese ili nogomet. Nema ništa loše, naravno, u Beatlesima ili nogometu, ali to je bila samo nostalgija za prošlim vremenima, to nije bila suvremena kultura koja izlazi iz grada. Sada uz te opće poznate stvari imate činjenicu da kritičari iz cijele Velike Britanije redovito preporučuju Liverpool kao mjesto relevantnih događanja. Pitanja kriminala i siromaštva nisu više dominantni narativ kada se govori o tome gradu, oni su i dalje problem, ali su ljudi svjesni da grad ima i puno pluseva. Studenti više ne dolaze samo studirati tamo, već ih sve više i ostaje živjeti, Liverpool više nije kanta za smeće što se reflektira na broj malih poduzeća i start-upova. Iako je puno inicijativa iz vremena titule nestalo, grad ne gubi svoju primamljivost jer se rađaju nove. Grad je postao socijalno orijentiran, puno se inicijativa bavi stanovanjem, zdravljem, siromaštvom, 2008. je otvorila oči i u transverzalne vrijednosti kulture. Nije poanta samo otići u kazalište, nego i kako se baviti općim stanjem u gradu. Turizam je najviše rastao, rezultati su impresivni, Liverpool se sada lako detektira kao turistički grad, što prije nije bio slučaj. Liverpool je, između ostalog, bio uspješan jer se EPK povezao s fizičkim transformacijama i projektima koji nisu imali nikakve veze sa samim EPK-om. Inicijative oko novog waterfronta i shopping centra bi se vjerojatno dogodile same od sebe, ali ne bi tako jako odjeknule. EPK je donio fokus tim projektima, ali su ti novi dijelovi grada pomogli i EPK-u, naravno moglo se dogoditi i suprotno, da se negativnost jednog projekta prenese na drugi.

Kreativna strategija 

Što se nije uspjelo napraviti, što EPK nije uspio promijeniti?

– Postoje izazovi koje se ne rješavaju, grad i dalje zaostaje na mnogim socio-ekonomskim područjima, to naravno ne znači da je to promašaj projekta EPK-a, već primjer nečega što se ne može riješiti samo jednom stvari. Pokazuje se kako su gradovi komplicirani i kako kultura mora jasno razumjeti što se može ili ne može. Ponekad je stvar u tome da se napravi manje loše, proučavamo utjecaj recesije i posljedične štednje na socio-ekonomske trendove i vjerujemo da je u slučaju Liverpoola EPK ublažio negativne utjecaje toga. Dakle, bez tog projekta bi vjerojatno bilo još gore. Nismo stvorili puno više radnih mjesta ili slično, a poslovi koji su stvoreni u turizmu su uglavnom slabije plaćeni i nisu visoko kvalitetni. Vladanje i strateško razmišljanje o kulturi su velika i važna tema koju treba jako dobro istražiti jer nemamo puno primjera da se na tom području baš jako napredovalo. Mogu li se neki pozitivni pomaci u upravljanju zadržati kada nestane projekt EPK i novac koji ide uz njega? Nasljeđe na razini vladanja je jako upitno, jesu li gradovi počeli više strateški razmišljati i slično. Liverpool je napravio sjajan projekt ukupno, ali strateški nije sazreo koliko je mogao s obzirom na tako velik uspjeh.

Možete li uz Liverpool izdvojiti još nekoliko po vama iznimno uspješnih prijestolnica kulture?

– Glasgow se strateški promijenio, postao je cool i kreativni centar Škotske, pametno su to odigrali, pogotovo što je to nekada bio grad u kojem niste htjeli provesti jedno popodne. Aarhus u Danskoj je jako zanimljiv jer su iskoristili EPK da povežu grad s okolnom regijom i to im jako dobro funkcionira, različiti gradovi zajedno surađuju, a to se dogodilo i u Essenu s Ruhrom gdje je kreirana jedna nova metropolitanska regija koja je posljedica EPK-a i to je stvarno povezalo ljude, 51 grad zajednički stvara kreativnu strategiju. Umjetnički dosezi su druga stvar, tu Liverpool nije dobar, ali zato primjerice Linz jest. U Lilleu su razvili projekt Lille3000 koji je originalni umjetnički proizvod koji se nastavio nakon EPK-a i još uvijek traje. Ne možete u svemu uspjeti, negdje ćete imati više uspjeha i nešto će ljudi bolje shvatiti, ali morate imati prioritete.

Kao članica panela za monitoring upoznati ste s riječkim projektom, nekoliko ste puta posjetili grad, kako vam izgleda to što se događa u Rijeci?

– Čini mi se da se već vide promjene, RiHub je super, koliko čujem već je aktivan i u upotrebi što je super kao novi prostor u gradu. Vizuali su zabavni, laki za prepoznavanje, postoje vrlo atraktivni prijedlozi po pitanju upotrebe nekadašnjih industrijskih pogona, što je zaista odlično. Aktivna je i prisutna na međunarodnom nivou, stalno se susrećem s »Rijekom«. Pred organizatorima je jako puno posla i rokova, ali je dobro što imaju volje biti prisutni na međunarodnoj sceni, što odlaze na otvaranja drugih EPK-ova i što su, koliko vidim, velikodušni da podijele znanje i spremni biti partner u smislu pomoći drugima. Sve u svemu, imam pozitive impresije o napretku i da projekt ide u dobrom smjeru. Čini mi se da postoji zdrava razina realnosti što se može napraviti.

Prioritet – kvaliteta 

Već ste upozorili na neke zamke ovakvih projekata, što biste dodatno savjetovali Rijeci?

– Nastavite dokumentirati cijeli proces, jako ozbiljno pristupite evaluaciji jer bi vam to moglo pomoći da bolje strateški planirate druge projekte i ocijenite što je bilo dobro, a što ne. Od 2020. je obavezna vanjska evaluacija i bit će zanimljivo vidjeti kako će to Rijeka napraviti, uključivanje stručnjaka različitih profila i sveučilišta može dugoročno pomoći u osmišljavanju strategije za grad. Nema puno vremena, ali ne treba paničariti i samo nastavite pričati svoju priču. Puno toga se radi u Rijeci, postoje vrlo zanimljivi projekti poput »27 susjedstava« koji su iznimno važni, nemojte da postanu sekundarni. Osigurajte jednostavan transfer i dobru navigaciju po gradu kako bi ljudi uspjeli iskusiti ono što nudite na pravi način, neka svi budu svjesni te 2020. da su u Europskoj prijestolnici kulture. Ne samo gosti, nego i stanovnici, treba im pomoći da nanovo otkriju svoj grad. Ne možete vjerovati koliko se loših navika stvori tijekom vremena i koliko ljudi postanu ignorantni prema svojem vlastitom gradu.

Što ako neki od najavljenih infrastrukturnih objekata ne budu gotovi kada su najavljeni?

– Nije to toliko strašno, naravno morate naći način da to predočite ljudima na pozitivan način. Želite 2020. imate nešto sjajno za pokazati ljudima, ali opet želite i da se ljudi vrate. Liverpool nije uspio završiti svoj muzej za godinu prijestolnice, sada je taj muzej jedan od razloga zbog kojeg se ljudi vraćaju. Dakle, apsolutno morate imati svoje ključne projekte s kojima ćete pokazati i nove prostore, ali ne smijete žuriti i napuhavati cijene, ili raditi nekvalitetno samo zato da biste bili spremni, jer ćete završit s nefunkcionalnim, loše dizajniranim objektima. Vrijeme i rokovi su važni, ali nemojte odustajati od kvalitete samo da biste bili spremni za 2020. jer će vam se to obiti o glavu.

Što je nama Europa?

Ideja Meline Mercouri na početku je bila da EPK-ovi pomognu u stvaranju zajedničkog europskog identiteta, je li ta ideja još uvijek aktualna, odnosno ostvaruje li se taj cilj?

– Pa to je zanimljivo pitanje jer nisu nikada radili ono zbog čega su osmišljeni, odnosno na početku to uopće nisu radili. Tek od kada postoje procesi biranja, kandidatura i monitoriranja se stavlja naglasak na europsku dimenziju cijele priče. Prvih 20 godina mislim da nisu ispunjavali glavnu ideju s kojom su krenuli, dijelom zbog toga što su to bili gradovi poput Pariza koji zapravo nemaju potrebu istraživati svoj europski kulturni identitet, oni već jesu europska kultura. Stvar se počela mijenjati s Glasgowom, ali zapravo tek posljednjih godina kada je Europa došla u krizu, kada jačaju ekstremizmi i pojavio se Brexit, sada je ta ideja postala esencijalna. Kada sam radila izvještaj za Europski parlament o prvih 30 godina projekta EPK-a, pokazalo se da je zapravo jako malo primjera gdje se ta europska dimenzija priče uspjela napraviti kako treba. Veliko je pitanje koji će se grad pokazati kao uspješan u tome, pogotovo jer nema modela kako to napraviti. Europska dimenzija i vrijednosti nisu zapisani, vi to trebate istražiti i pronaći odgovor na pitanje »Što je Europa u Rijeci«?

Mislite što nas Riječane čini Europljanima?

– Upravo tako, i vaš odgovor neće biti isti kao u Bruxellesu i ne mora biti. Liverpool nije to napravio, Marseille je morao raspraviti Europu u svjetlu sjeverne Afrike, Magreba, arapskih utjecaja… To je jako važan aspekt i ključ je kako to napraviti da bude uzbudljivo i zanimljivo za građane.

Treba li onda Europa dati više novca direktno u projekt da ne bude »zahtijevamo više Europe od vas, ali vam ne damo eure da to napravite«?

– Europa vam, ako naravno zaslužite, daje nagradu Melina Mercouri od 1,5 milijuna eura, daje vam stručnost monitoring panela i slično. Naravno može se više napraviti, ne samo na području novca, bilo je neiskorištenih prilika od strane EU-a, recimo u Bruxellesu postoji muzej EU-a i u tom muzeju bi definitivno trebao biti dio posvećen EPK-ovima, trebalo bi ih stalno prezentirati, pogotovo delegacijama izvan Europe, pretvoriti te gradove u svojevrsne ambasadore Europe… Ima puno načina kako bi se moglo unaprijediti cijelu priču.