Sudbina riječkog orla

VRIJEDAN KOMAD POVIJESTI: Treba li odsječenu glavu orla vratiti iz Italije u Rijeku?

Jasmin Đečević

snimio Darko Jelinek

snimio Darko Jelinek

 Sigurno bi građanima bilo zanimljivo vidjeti orginalnu glavu riječkog orla; trebalo bi pokušati dovesti takve artefakte koji su vezani uz riječku povijest, pogotovo što, koliko znam, postoji dobra volja s talijanske strane – kaže nam Švorinić.



RIJEKA – Priča o odsječenoj glavi s orginalnog riječkog dvoglavog orla, koju smo objavili prije dva dana na stranicama našeg lista, izazvala je veliko zanimanje građana, što u konačnici nije ni čudno; nema puno gradova koji su imali toliko kompleksna stoljeća kakvo je bilo 20. stoljeće u Rijeci, tako da je svaka nova informacija iz tog perioda itekako uzbudljiva ne samo za povjesničare, nego i za širu javnost. Posebno kada je u pitanju nešto poput glave orla koju su 1919. godine dva ardita, Guglielmo Barbieri iz Firenze i Alberto Tappari iz Milana, doslovno otpilili da bi dvoglavi austrijski pretvorili u jednoglavi talijanski simbol.


Bez tabua


Koliko takve stvari zanimaju građane, najbolje se moglo vidjeti prošle godine prilikom vraćanja replike dvoglavog orla na Gradski toranj, kada su građani danima strpljivo čekali da bi uz pomoć vatrogasnih ljestava pogledali orla oči u oči i, naravno, okinuli »selfi s tom divnom ptičurinom«. Ako ih je toliko zanimala replika, nema sumnje da bi ih zanimao i original, stoga bi zaista bilo zanimljivo vidjeti originalnu glavu u sklopu neke izložbe u gradu na Rječini. To što se ona trenutno nalazi na D’Annunzijevu imanju, koje mnogi posprdno nazivaju i fašističkim Disneylandom, ne bi smio biti problem. Koliko god D’Annunzio bio kontroverzna povijesna ličnost, on je dio povijesti ovog grada i njegova epizoda ne bi trebala biti tabu, naravno ako se njome bave stručnjaci i ako služi tome da se greške iz prošlosti ne ponavljaju.



Prema tekstu riječkog povjesničara Igora Žica, objavljenog u časopisu Franina i Jurina, nije samo orao nastradao prilikom skidanja glave 1919. godine. Donosimo dio teksta: »Dana 4. studenog 1919. godine dva ardita, Guglielmo Barbieri iz Firenze i Alberto Tappari iz Milana popeli su se na toranj i otpilili mu jednu glavu, ne bi li od dvoglavog austrijskog orla, napravili jednoglavog rimskog! Tada su bila otučena i lica austrijskih careva na fasadi tornja. Barbieri je kasnije, u Milanu 1932., izdao obimnu foto-monografiju posvećenu događajima u Rijeci od 30. listopada 1918. do priključenja grada Italiji 1924. godine. On je i poklonio D’Annunziju glavu orla koju je odrezao i ona je danas u spektakularnom Pjesnikovom muzeju Vittoriale, u mjestu Gardone na Lago di Garda.




Nakon što su partizani oslobodili Rijeku 3. svibnja 1945. još dugo se vodila diplomatska borba za povratak grada Hrvatskoj. Napokon je 10. rujna 1947. bio ratificiran mirovni ugovor između Jugoslavije i Italije. Tako su Rijeka, najveći dio Istre, Zadar, otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža sjedinjeni s Hrvatskom. No, nakon Rezolucije Informbiroa 1948., naglo je narasla paranoja unutar Jugoslavije, te se krenulo u obračun s raznim neprijateljima, ne samo s osobama, nego i sa simbolima. Orao je skinut s Gradskog tornja i potom iskomadan 20. siječnja 1949. godine. Komunisti su ga uništili kao simbol riječkog autonomaštva i fašizma. Neke odbačene dijelove pokupio je Giuseppe Stojan, a on je spasio topljenja i njegovu glavu. Dana 4. studenog 1949., kao simbol fašizma, minirana je i potom srušena do temelja i velika riječka crkva Presvetog Otkupitelja na Mlaci«, navodi u svom tekstu Igor Žic.



Slično razmišlja i Danko Švorinić, predsjednik Liste za Rijeku, koji se godinama i kroz udrugu Slobodna Država Rijeka i kroz politički rad, aktivno zalagao za vraćanje skulpture dvoglavog orla na Gradski toranj.


– Sigurno bi građanima bilo zanimljivo vidjeti orginalnu glavu riječkog orla; trebalo bi pokušati dovesti takve artefakte koji su vezani uz riječku povijest, pogotovo što, koliko znam, postoji dobra volja s talijanske strane – kaže nam Švorinić.


On je u praksi direktno osjetio što se događa kada se o povijesnim epizodama ne razgovara otvoreno, odnosno kada se dijelovi povijesti prešućuju.


Dio povijesti


– Od 2006. je trajala ta inicijativa za povratak orla na toranj. Na početku je to bilo kontroverzno pitanje da bi na kraju skoro cijeli grad došao na slikanje s orlom. D’Annunzio je napravio razne loše stvari, ali mislim da je toliko vremena prošlo da to više nikome ne bi trebalo biti sporno, jer to je i dio povijesti koji može upozoravati. Dok se time objektivno bave stručnjaci, ne vidim problem u tome, najgore je stvari prešućivati.


Kada smo kretali s udrugom, često su nas miješali, odnosno nisu shvaćali da Slobodna Država Rijeka nije isto što i D’Annunzijeva Reggenza Italiana del Carnaro. Svi znaju da su u Rijeci nastale prve manifestacije fašizma, ali ne i da su ovdje bili i prvi otpori fašizmu. U Rijeci fašisti nikada nisu dobili na izborima, svi ti dijelovi su slabo poznati većini stanovnika, a između ostalog, to je sve posljedica toga što se desetljećima nije govorilo o svim tim stvarima. Kroz simbole se može puno utjecati, vjerujem i da se kroz priču o orlu osvijetio jedan dio riječke povijesti – govori Švorinić.


Na naše pitanje hoće li nakon inicijative o vraćanju orla na Gradski toranj, pokrenuti inicijativu i da se, barem privremeno, donese glava koja se trenutno nalazi u Vittoriale degli Italiani, kaže da ideja nije loša, ali da treba provjeriti s muzejima kako bi se to točno moglo izvesti.