Foto Ivica Tomić
Meni je Oaza sve, tu sam odmah bio prihvaćen, kaže čovjek, koji je u tom riječkom prihvatilištu otkrio dar za restauraciju namještaja i fotografiju
Davor Molnar, čekajući svoju proslavu Božića u Oazi, riječkom prihvatilištu za beskućnike, iskusio je sam istinitost tvrdnje »život piše romane«. Osjetio je to još u svom Osijeku gdje se rodio 1975. i kasnije u Rijeci, gdje je boreći se s nedaćama, srećom, našao topli kutak u kojemu može razmišljati o danima kada će biti samostalan, ne mireći se s gorkim šalama sudbine. Pritom mu pomažu misli i djela o umjetnosti, o nečemu što daje okus i miris njegovoj svakodnevici.
– Budući da sam bivši liječeni alkoholičar, bio sam odlučio promijeniti sredinu. Tako sam i došao u Rijeku. Ovdje sam obavljao razne povremene poslove. Snalazio sam se kako sam mogao – veli Davor o svom dolasku iz Slavonije na Kvarner. To je jedno vrijeme i išlo, međutim situacije je bila teška. Nisam jednostavno imao gdje biti i obratio sam se Oazi.
Terra je sestrinska je udruga Oaze, iz koje je i krenula inicijativa za osnivanje ove druge. Oaza se sastoji od tri djela. Jedan je prihvatilište u ulici Žrtava fašizma koje prima 14 muških osoba i postoji već treću godinu. Dobivaju ručak iz kuhinje Crvenog križa, doručak i večeru primaju iz donacija kao recimo iz pekara. Brine se o tome da korisnice steknu osnovna prava, recimo o izradi osobne iskaznice za one koji je nemaju, isto tako o stjecanju zdravstvenog i dopunskog zdravstvenog osiguranja i o ostvarivanju ostalih socijalnih prava.
Pomaže im se u traženju posla, kako bi se osposobili za samostalan život. Oaza zainteresiranima plaća razne tečajeve, pomaže u prekvalifikacijama i sličnome. Neki su bili na edukaciji za prekvalifikaciju u Karlovcu u suradnji s tamošnjim centrom za beskućnike. U svemu je itekako izražena pomoć Grada. U prihvatilištu zaposleni rade u tri smjene, praktički 24 sata dnevno. Neke se korisnike zaposlilo u samoj udruzi i to putem javnih radova. Kako su bili pouzdani, radišni, marljivi, nastavili su raditi na pola radnog vremena jer za više nema financijskih sredstava. U prihvatilištu je osigurano i pranje rublja, održavanje higijene, pristup internetu i TV-u.
Također i pravna pomoć o čemu brine jedna zaposlena pravnica. Drugi dio je ženska stambena zajednica s pet žena. Organiziraju si život uz pomoć djelatnika Oaze. Sredstvima Grada te iz donacije kupuje se hrana i higijenska sredstva. Treći dio je briga o djeci iz nužnog smještaja Grada, trenutno ih je 39. Toj djeci, koja žive s obiteljima pomaže se u učenju, pogotovo zbog jezika jer je mahom riječ o Romima, Albancima i drugima. Nastoji ih se smjestiti u vrtić koji inače ne pohađaju djeca nezaposlenih roditelja, a riječ je upravo o takvoj djeci.
Pojas za spašavanje
Molnar je kroz cijelo to razdoblje itekako iskusio što to znači boraviti u jednoj ovakvoj ustanovi o kojoj na svoj rječit način iznosi svoje dojmove. Nema dvojbe da mu je puno pomogla, kao i brojnim drugim ljudima koji su zadovoljno prihvatili ovaj »pojas za spašavanje«.
– Meni je trenutno Oaza sve jer kada čovjek izgubi neka prijateljstva i još mnogo drugoga, onda je ovo prava stvar. Samim dolaskom ovamo, tu sam odmah bio prihvaćen od djelatnika. Njima »sve pet«. To su ljudi koji pristupaju bez predrasuda, tolerantni su i strpljivi, što »vani«, u društvu ne doživljavamo često. Danas ima sve manje tih nekih istinskih vrijednosti, a ovdje sam to dobio. Tu sam stekao priliku za novu resocijalizaciju, za integraciju u društvo. Ljudi mi pomažu na razne načine. Jednostavno rečeno, ovo je utočište baš kao prava oaza onome tko se nađe izgubljen u ovoj pustinji na asfaltu.
Davor i njegovi prijatelji slave Božić u Oazi koja je prije blagdana imala Tjedan solidarnosti, Tjedan otvorenih vrata i Tjedan darivanja, uoči Došašća, od 12. do 19. ovog mjeseca. Tih dana, a i ranije, je bilo raznih akcija te radionica s korisnicima. Uz ostalo, izrađivalo se medvjediće za nezbrinutu djecu iz doma »Ivane Brlić Mažuranić«, ostatak je za djecu iz Dječje bolnice Kantrida. Inicijator te akcije je Udruga studenata biotehnologije u suradnji s Oazom i Terrom.
Izrađivane su potom kuglice raznim tehnikama. Jedan od korisnika, nekadašnji krojač i modni kreator koji zbog bolesti ne može raditi, izrađivao je kuglice od čipke. Pripremalo se kolače, izrađivalo kućice, kao simbol doma, ali i bajke asocirajući na »Ivicu i Maricu«. S djelatnicima su to izrađivala djeca iz nužnog smještaja o kojima također Oaza vodi brigu. Oslikavalo se i platnene torbe uz djevojke s likovne akademije, a bit će priređena i prodajna izložba. Beskućnike su posjetili njihovi redoviti gosti iz Medicinske škole s prigodnim blagdanskim darovima, i zajedno s korisnicima su kitili bor.
Jedna od osnivačica Oaze dr. Jasenka Duvnjak mi dosta pomaže. Ona mi je, recimo, pomogla za odlazak na tečaj u Paleta Art. Ta radionica je u samom centru grada, nedaleko samostana dominikanaca. Tamo sam išao dva dana po tri sata. Naučio sam nekoliko odličnih tehnika za rad s drvetom, koje bih već sada mogao primijeniti za neke kompliciranije radove. Ondje sam izradio jedan stolac, budući da sam se počeo baviti i radom s drvetom. Sve je to bila Jasenkina ideja.
Imala je naime jedan stari stolac koji nije htjela baciti, već ga je željela restaurirati, da se načini nešto novo, neki modni detalj. Prihvatio sam njezin prijedlog i izradio sam ono o čemu smo pričali.
Bez obzira na onu da »kada čovjek planira, Bog se smije«, razmišlja o budućnosti u kojoj se rođeni Slavonac ne misli odvajati od Rijeke.
– Situacija u Hrvatskoj je takva kakva jest. Za početak bih želio bilo kakav posao, a uz to se želim i dalje razvijati u fotografiji i u radu s drvom te kasnije i u nekakvim ozbiljnijim restauracijama starog namještaja. Jednog dana, kada izađem odavde, želim ostati uz Oazu cijelog svog života. Zato što sam tu dobio pozitivan vjetar u leđa, pun ljubavi. Kada dođeš ovdje, ne možeš otići samo tako. Tu su ljudi koji rade velike stvari za pojedince, samim time za grad, za društvo.
Svoju budućnost vidim u Rijeci, a ponavljam, uz svoj posao ostao bih vezan uz Oazu, uz beskućništvo. Kao što su meni pomogli, tako bih ja jednog dana želio pomoći nekome drugome. U biti, od svakog se čovjeka nešto dobije, pitanje je koliko se to zna iskoristiti – poručio je Davor Molnar čestitajući božićne blagdane korisnicima i djelatnicima Oaze te našem listu, zahvaljujući što se sjetio beskućnika.
Stolac je ispao dobro
Stolac je ispao dobro, za mene je prekrasan. Moj bi život trebao krenuti u smjeru vezanom uz ovo što sam ispričao. Molnar uživa u svom hobiju, radostan je u nečemu što ga ispunjava.
– Proteklih smo dana u Oazi imali radionicu izrade torbi u humanitarne svrhe. Zarada je namijenjena izravno beskućnicima. Bila je to prekrasna radionica. Osmislili su je također djelatnici ovog prihvatilišta s Nevenom Živić, akademskom slikaricom. Ona je jedna od pokretačica svega toga. Na tim radionicama čovjek jednostavno pronalazi sebe. To su pozitivne stvari koje Oaza radi za mene, a vidio sam, i za druge. Netko se nađe u tome, netko se kroz takav rad vidi negdje dalje. Ovo je jedan aspekt umjetnosti od čega će na koncu biti i koristi za beskućnike.
Mi smo kao i ostali
Prihvatilište Oaza je mjesto na koje brojni dobronamjernici često navraćaju te se ne može govoriti da okolina ignorira beskućnike.
– Ljudi su sve više senzibilizirani. Oaza je i prisutna u medijima, ali bismo se morali još malo više eksponirati prema van. Dosta ljudi zna za nas, ali smo isto tako i djelatnici i ja doživjeli da neki prolaze pokraj nas, a ne znaju tko je ovdje, kakve se dobre stvari ovdje rade. Neki znaju što se tu odvija, neki su još uvijek skeptični, u Hrvatskoj je beskućništvo još na glasu na kakvom već jest. Iz svog iskustva međutim mogu reći da se tu čine velike stvari za čovjeka. Mi smo u biti kao i ostali, ljudi smo sa svojim vrlinama, manama, guštima.
Davoru bi za njegove umjetničke gušte trebala pomoć, dobro bi mu došle, recimo, boje, kit, da ne govorimo o nekom prostoru u kojem bi mogao raditi na miru. Tko zna, možda mu netko dobronamjeran odgovori na poziv za pomoć.
– To su mi trenutno najveći problemi. Kad bih barem mogao dobiti nekakav prostor te za početak boje i nešto »alatića«. Kada je riječ o materijalu, to nisu veliki novci. Trebao bih prikupiti također nešto starog namještaja, stolaca, stolova. Volio bih nastaviti baviti se time. Mogao bi mi se pridružiti još netko. Trebao bi nam kutak u kojem bi dečki mogli izrađivati razne stvari. Inače, treba mi još vježbe kako bih se mogao ozbiljnije baviti radom s drvom.
