Iz današnje perspektive ne može se reći da je ova kostrenska ljepotica donijela sreću niti jednom svom vlasniku – ni Jugoliniji, ni mesnoj industriji Gavrilović, pa čak ni obitelji Stipanović koja je 30-ih godina prošlog stoljeća počela graditi ovo atraktivno zdanje. Hoće li novi vlasnik promijeniti sudbinu vile nad morem?
Klub Croatia Linea ili klub Jugolinije, vila Gavrilović ili kako je samo pravi Kostrenjani zovu, vila Stipanović, imena su pod kojima je poznat atraktivan kompleks iznad uvale Svežanj u Kostreni koji od prošlog tjedna država prodaje po početnoj cijeni od 23 milijuna kuna. Novi vlasnik ove atraktivne nekretnine tik uz samo more traži se gotovo dvadeset godina, sve od neslavne propasti riječkog brodara.
Iz današnje perspektive ne može se reći da je ova kostrenska ljepotica donijela sreću niti jednom svom vlasniku – ni Jugoliniji, ni mesnoj industriji Gavrilović, pa čak ni obitelji Stipanović koja tridesetih godina prošlog stoljeća počela graditi ovo atraktivno zdanje.
Vjekoslav Bakašun, umirovljeni liječnik i sveučilišni profesor, koji niz godina pomno istražuje povijest Kostrene, dobro se sjeća svog imenjaka i kolege Vjekoslava Stipanovića koji je 1937. godine počeo graditi vilu na području koje Kostrenjani nazivaju Capovo, nakon svog definitivnog povratka iz Egipta gdje je i rođen kao sin Kostrenjana Aleksandra Stipanovića, inače pilota u Sueskom kanalu.
– I on i njegova supruga Elvira bili su jako fini ljudi koji su se dobro uklopili u našu sredinu. On je bio čovjek izuzetnih manira, poliglot, odličan liječnik koji je spasio živote mnogim Kostrenjanima, a i sam je bio pravi Kostrenjan. Sjećam se da u kućnim posjetima nikad nije odbio domaću hranu. Volio je paštu i fažol, repu i fažol, kapuz i fažol, sve konkretno i na žlicu jer je njegova žena doma kuhala pomalo aristokratski, sve male porcije i u malim posudicama, prisjeća se Bakašun koji je desetljećima iza smrti Vjekoslava Stipanovića istražio životni put njegove obitelji i povijest vile Stipanović o čemu je i objavio članak u kostrenskom Zborniku.
Vjekoslav Stipanović pohađao je osnovnu školu u Port Saidu, a srednju školu u Aleksandriji dok je medicinu završio u Parizu. Nakon završetka studija radio je u bolnici u Aleksandriji gdje je specijalizirao ginekologiju i kirurgiju, no zbog tegoba s ekcemom na rukama morao je prestati obavljati kiruršku i ginekološku praksu, pa se opredijelio za rad liječnika opće prakse.
Foto S. Drechsler
– Oko 1918. godine dr. Vjekoslav Stipanović sklopio je brak s Elvirom, vrlo bogatom Grkinjom, djevojačkim prezimenom Tsorula, rođenom 11. kolovoza 1890. godine. Otac joj je bio bogati trgovac u Port Saidu. Elvirina sestra bila je udana za jednog grčkog princa, a sestra toga princa bila je udana za Pavla Karađorđevića, kneza namjesnika Kraljevine Jugoslavije.
Kuća u uvali Svežanj
Te obiteljske veze omogućavale su obitelji dr. Stipanovića pristup grčkom i jugoslavenskom kraljevskom dvoru. S obzirom na različitu narodnost, u obitelji se govorilo samo francuski, a i način obiteljskog života bio je podređen običajima prikladnim visokom društvenom položaju. Imali su dva sina, starijeg Lorisa i mlađeg Roberta, kaže Bakašun.
Nakon kupnje 1955. godine, vilu Stipanović »Gavrilović« je koristio kao svoje sindikalno odmaralište. Bakašun se sjeća vremena kad se u ovoj zgradi tražila postelja više, a Svežanj vrvio Petrinjcima.
– U pomanjkanju smještajnih kapaciteta u vrtu su razapeli šatore. Uvala Svežanj bila je puna kupača iz Petrinje. Bili su jako gostoljubivi, i mi Kostrenjani smo uvijek mogli ući u ugostiteljski objekt u sklopu odmarališta. Sve je trajalo nekoliko godina, ali je interes radnika za boravak u ovom odmaralištu počeo opadati. Vjerujem da je razlog tome prvenstveno bila lokacija ove zgrade. Izvan naseljenog mjesta, daleko od grada, bez prikladne povezanosti s javnim prijevozom i bez zabavnih sadržaja, učinili su da i more i sunce prestanu biti zanimljivi, tumači Bakašun.
Otac Vjekoslava Stipanovića, pomorski kapetan Aleksandar Stipanović, umro je 1934. godine u Port Saidu pa Bakašun spekulira s činjenicom da je upravo smrt oca, koji je u svom sinu od malih nogu usađivao ljubav prema Kostreni, pokrenula razmišljanja dr. Stipanovića da se vrati u Kostrenu.
– Ono što je činjenica, jest da su Stipanovići svakako donijeli odluku o preseljenju iz Egipta u neku europsku državu. Prema nekim sjećanjima starijih Kostrenjana dr. Stipanović i supruga Elvira krenuli su u Europu tražiti mjesto u kojem će živjeti. Navodno su obilazili francusku Azurnu obalu, ali su i nekoliko mjeseci obilazili hrvatsku, a posebno kostrensku obalu u traženju najpogodnije lokacije za izgradnju obiteljske vile. Nije poznato što je presudilo, ali donesena je odluka da se kuća Stipanovićevih izgradi na području uvale Svežanj, na lokaciji poznatoj pod nazivom Capovo. Teren je otkupljen, a plaćena cijena nije poznata, ali je, s obzirom na atraktivnu lokaciju i veličinu posjeda morala biti značajna, smatra Bakašun.
Gradnja vile počela je početkom 1937. godine prema projektu Borena Emilija, poznatog sušačkog graditelja zgrada između dva rata koji je i vodio samu izgradnju vile Stipanović. U projektnoj dokumentaciji Građevnog projektnog zavoda Rijeka iz 1986. godine, za jednu od kasnijih rekonstrukcija ove vile, stoji sljedeći opis: »Vila Stipanović u prvobitnom zdanju ulazi u okvir standardnih obiteljskih vila građenih u Sušaku 1934.-1941. godine. Za vilu je prilagođen isti takav projekt vile »El Kayf«, vile koju su Stipanovići sagradili dok su živjeli u Aleksandriji. Graditelj Boren Emili unio je strukturu kamena i žbuke karakteristične za vile na Liburniji i Primorju. Smještena u kultiviranom parku s prekrasnim pogledom na more, izolirana od ostale arhitekture u Kostreni, djeluje upečatljivo svojom bjelinom i volumenom«.
– Ugovorena cijena projektiranja i izgradnje vile Stipanović s izgrađenim okolišem oplemenjenim hortikulturom po sistemu »ključ u ruke« iznosila je prema nekim navodima 3,25 milijuna tadašnjih prijeratnih dinara. Mišljenje je, da je u toj cijeni u jednakom omjeru bila vrijednost izgradnje zgrade i vrijednost uređenja okoliša. To prvenstveno zbog značajnih troškova izgradnje oko 400 dužnih metara ogradnog zida visokog dva metra, a negdje i više od toga, izgrađenog u kamenu, zatim oko 200 metara obalnog puta uz kuću, pristupne stepenice na plažu te mnogo stepenica, mnogo metara staza i potpornih zidova unutar dvorišta. K tome se još moraju ubrojiti hortikulturni nasadi i dovoz veće količine zemlje, jer je na terenu nije bilo dovoljno.
Jugolinija je vilu Stipanović kupila 1975. godine za oko 400 milijuna tadašnjih dinara. Jugolinijina zamisao bila je pokrenuti klub zatvorenog tipa za zaposlenike koji su čuvali stražari i u koji se moglo ući samo uz odgovarajuću iskaznicu. Zatvoreni tip i stražari na ulazu odbili su Bakašuna koji kaže da otada više nikad nije kročio u kompleks Jugolinije u Kostreni.
– Čak su mi i nudili neku zlatnu iskaznicu, no ja sam odbio. Pomisao da boravim u restoranu koji čuvaju stražari s pištoljima, odbijala me. Osim zaposlenika »Jugolinije« i njihovih prijatelja, suradnika i poslovnih partnera, posjećivali su klub pa i boravili u njem, političari višeg ranga. Cijene u klubu bile su vrlo prihvatljive, a blagdanima i nedjeljom trebalo je čekati na slobodno mjesto, govori Bakašun.
Sportsko-rekreacijski sadržaji poput zgrade kuglane i joga izgrađeni su 1978. godine, a sama vila rekonstruirana je 1986. godine kad je proširen prostor restorana na 115 sjedećih mjesta, a na restoran je nadovezana taverna sa 74 sjedeća mjesta. Adaptiran je dnevni boravak s aperitiv-barom, dva apartmana, prostorom za sastanke i restoranom s kuhinjom i pomoćnim prostorijama.
Da bi se vrijednost ukupnog iznosa izgradnje mogla usporediti, dovoljno je kazati da je tih godina izgradnja prizemne obiteljske kuće s uređenim okolišem, također po sistemu »ključ u ruke« iznosila oko 70.000 dinara. Prema toj cijeni izlazi, da se za ugovoreni iznos izgradnje vile Stipanović moglo izgraditi 46 prizemnih obiteljskih kuća. Gotovo cijelo jedno selo, ilustrira Bakašun.
Ograđivanje plaže razljutilo mještane
Projekt vile u jednom je trenutku umalo posvadio obitelj dr. Stipanovića s Kostrenjanima. Naime, prema svjedočenju Vjekoslava Bakašuna, ideja je bila, da se i plaža, tzv. »treći pesak« u uvali Svežanj, do koje je bilo izgrađeno pristupno stepenište, ogradi i pretvori u privatnu plažu vile. Ograđivanje žicom je započelo, ali je izazvalo burnu reakciju mještana, verbalne okršaje s vlasnicima vile, a i manja fizička ometanja izvođača radova.
– Mještani su na kraju pobijedili u svom zahtjevu da plaža ostane javna, pa u kasnijem razdoblju više nije bilo nikakvih sukobljavanja, a pristupne stepenice na plažu Svežanj stoje do današnjih dana. Iako je to bilo vrijeme krutog kapitalizma, ipak je na području Kostrene, a uz suglasnost gradske općine Sušak, prevladao stav, a kasnije i odluka, da je područje što se nalazi od obalnog puta do morske obale javno dobro koje je dostupno svim građanima. Supruga dr. Stipanovića, gospođa Elvira bila je tiha osoba vrlo kulturnog ophođenja. Kupala bi se ljeti u moru zajedno s mještanima i ljubazno se pozdravljala, jer osim pozdrava, drugih hrvatskih riječi ona nije poznavala. Mještani je pamte po tome, kako bi u rukavicama vadila iz mora ježeve, pa ih jela onako sirove uz dodatak soka limuna, iznosi Bakašun.
Izgradnja vile završena je početkom 1939. godine i u nju su se uselili dr. Vjekoslav Stipanović sa suprugom Elvirom. Njihov stariji sin Loris studirao je u Francuskoj, tamo se oženio i stalno živio u Parizu gdje je radio u Konzularnom predstavništvu Kraljevine Jugoslavije u Parizu. Obitelj Lorisa Stipanovića zajedno s djecom došla je u proljeće 1941. godine u Kostrenu. Kraće vrijeme su boravili u obiteljskoj vili, no u jesen 1941. godine ponovno su se vratili u Pariz.
Foto S. Drechsler
Prema podacima kojima raspolaže Bakašun, mlađi sin Robert, svoje je osnovno školovanje polazio u Port Saidu. Prva dva razreda gimnazije završio je u Beogradu, ali se 1938. godine upisao u bakarsku nautiku te je i maturirao u Pomorskoj školi u Bakru 1941. godine.
– Za vrijeme rata navodno se priključio i nekoj pomorskoj postrojbi Nezavisne Države Hrvatske na Crnom moru. Kada se nakon kapitulacije Italije u njihovu vilu uselio njemački štab, Robert je postao prevoditelj. Govorio je izuzetno dobro francuski, grčki, engleski, njemački i talijanski te hrvatski, a nešto slabije arapski. Po završetku Drugoga svjetskog rata nije se više vratio u Kostrenu. Živio je kratko u Francuskoj, a za stalno se naselio u Bogoti u Venezueli, gdje je postao pomorski kapetan i predavač u pomorskoj školi. Povremeno susretao s kostrenskim pomorcima, tvrdi Bakašun.
Foto S. Drechsler
Dr. Stipanović omiljen u Kostreni
Dr. Vjekoslav Stipanović u suterenu vile na južnoj strani uredio je liječničku ordinaciju s čekaonicom i primao pacijente. Kostrenjani su ga, kako ističe Bakašun, dobro prihvatili, a i on njih. Bakašun kaže i kako su se svi slagali u ocjeni da je dr. Stipanović bio izuzetno humana i društvena osoba, dobar dijagnostičar i liječnik.
– Svojim savjesnim radom sačuvao je mnoge živote. Za vrijeme rata nabavljao je lijekove, čak i o svom trošku, a u tim ratnim vremenima znao bi upozoravati mještane na opasnosti koje im prijete. Nikad mu nije bilo teško, da pri pozivu dođe u kućnu posjetu, jer ako je već netko došao do njegove kuće u Svežanj, značilo je da se radi o ozbiljnoj bolesti. Posjete je uglavnom obavljao pješice, iako je imao osobni automobil marke Packard, kojega su mu partizani rekvirirali u rujnu 1943. godine. Zbog toga je bio vrlo ožalošćen, ali ne i neprijateljski raspoložen prema Narodno oslobodilačkom pokretu.
Foto S. Drechsler
Također, još prije rata imao je i telefonski priključak u vili što je u tadašnje vrijeme bila rijetka privilegija. S druge strane, poznavao je sve puteljke i staze u Kostreni, a područje Kostrene nije maleno. Dolazio je u posjete bez obzira na vremenske prilike ili doba dana. Noću bi hodao s upaljenim petrolejskim feralom. Za vrijeme talijanske okupacije Kostrene noću bi hodao s tim upaljenim feralom i glasno pjevao crkvene psalme da bi karabinjeri znali da je to on. Drugačije je bilo za vrijeme njemačke okupacije kada je kretanje noću bilo daleko opasnije, ali bi i tada po pozivu pošao u kućnu posjetu usprkos strogom redarstvenom satu. Kada je trebalo, ostao bi i cijelu noć uz bolesnika ili rodilju. Znao je po pozivu doći u neki šumarak kamo bi ga mještanin odveo do bolesnog ili ranjenog kostrenskog partizana ili pak u neku kuću gdje bi borac bio smješten.
Nekad reprezentativni objekt u kojem se okupljala društvena krema danas pruža otužan prizor zapuštenosti i nebrige, iako je i nakon desetljeća i pol propadanja, već u kraćem obilasku kakav je dopušten našoj ekipi, jasno kako je riječ o doista jedinstvenom kompleksu na superatraktivnoj lokaciji, s golemim potencijalom, pa je daleko manje jasno zbog čega već odavno nije stavljen u novu funkciju.
Tragovi propadanja vidljivi su i prije ulaska u kompleks – polurazvaljena glavna ulazna vrata, razbijene klupice, hrpe posječenih grana i raslinje koje je preuzelo svaki kvadratni metar kompleksa daju do znanja da se održavanje već godinama svodi tek na puko čuvanje objekta od neželjenih gostiju i ništa drugo. Po ulasku ista slika – nekadašnji mini-golf, smješten tik do ulaza, danas je potpuno obrastao makijom i grmljem, iz kojeg tu i tamo proviruju zidići i staze. Put prema glavnoj zgradi, u kojoj je bio smješten klub s restoranom, barom, sobama i drugim sadržajima, također je većim dijelom obrastao, a dobro se »drži« tek igralište za tenis, košarku i rukomet, čiji tartan još odoljeva silama prirode. Dva boćarska joga gotovo je nemoguće i naći, jer iz njih raste prava šuma. Glavna zgrada, prekrasna vila s početka dvadesetog stoljeća, izvana izgleda relativno dobro, barem dok se ne priđe bliže, kad se jasnije vide zapušteni i ponegdje razbijeni prozorski kapci i stakla. Ulazimo kroz jedan od bočnih ulaza, a unutra, kao da smo zakoračili kroz vrata prostora i vremena i vratili se negdje u sedamdesete godine dvadesetog stoljeća. Veći dio namještaja u baru i restoranu još je na svom mjestu, na gotovo svim stolovima još su postavljeni stolnjaci, a na jednome od njih još uvijek je svečani meni iz 1992. godine, poslužen prilikom proslave otvaranja tada novouređene zgrade Croatia linea na riječkoj Rivi. Baš taj meni na stolu simbolizira propast nekad velike, moćne brodarske kompanije, i ponašanje tadašnjih uprava, koje su, kao na Titanicu, u trenucima kada je bilo posve jasno da brod tone, uređivale velebne urede u mramoru, drvu, staklu i metalu, gostile se na račun pomoraca koji su nedugo potom ostali bez posla, a Hrvatska bez svog najznačnijeg brodarskog društva u povijesti.
Za razliku od restorana, kuhinja je odavno opustošena, u njoj su ostale još samo pločice na zidovima, a sva oprema je rasprodana. Na najvišem katu, u sobama i prostoriji za sastanke namještaj je gotovo netaknut, baš kao i u pomoćnoj zgradi, gdje na zidovima još stoje pehari s radničkih sportskih igara osvojeni u disciplinama plivanja, odbojke i brojnih drugih sportova. Na jednom od stolova prazne kutije u kojima su bile medalje, koje je netko očito uzeo kao suvenire.
Niže, prema moru, opet ista slika zapuštenosti, podivljalo raslinje i prljavština, sve do zida koji kompleks razdavaja od kostrenske šetnice. No unatoč tome, cijeli kompleks ima ono nešto, što ga čini jedinstvenim, i nije teško zamisliti da bi, uz ozbiljinija ulaganja tu opet mogao biti glamurozan objekt namijenjen turizmu ili nekim drugim sadržajima. Dovoljno je samo izići na jednu od terasa, iza sebe ostaviti plijesan, razbijena stakla i miris zapuštenosti, i uživati u čudesnom pogledu, koji preko zelenila nesmetano seže od Krka i Cresa, preko cijelog Riječkog zaljeva do Rijeke i Opatijske rivijere.
Povjerenje je u dr. Stipanovića bilo veliko. Imao je i bogatu medicinsku knjižnicu, a mnoge je mještane, kada bi znao da nemaju čime platiti, liječio besplatno. Njegova se obitelj ponašala najjednostavnije, iako je tada bila među najbogatijima na ovom području, opisuje Bakašun svog kolegu i imenjaka.
Tragičan epilog
Svršetak Drugog svjetskog rata i novi režim priči o dr. Stipanoviću i njegovoj obitelji donose tragičan epilog. U prvim godinama nakon rata Stipanović i dalje radi u svojoj privatnoj ordinaciji u vili, a od 1953. godine njegova je ordinacija postala je dio Doma narodnog zdravlja Rijeka. Bakašun kaže da je dr. Stipanović radio do posljednjeg dana, praktički do posljednjih sati života.
– Zadnja pacijentica bila mu je Đurđa Žgur. Iako je zakasnila, jer je već zatvarao vrata ordinacije, jedva je pristao na njezinu molbu za pregled. Na kraju joj je spomenuo da se osjeća jako umoran i jedva čeka zatvoriti ambulantu. Iste večeri, 4. studenog 1954. godine oko 23 sata naglo mu je pozlilo. Supruga Elvira telefonski je pozvala dr. Josipa Peteha, prijatelja obitelji, koji je kod dolaska mogao samo utvrditi smrt, vjerojatno uzrokovanu zatajenjem rada srca, kaže Bakašun.
Dr. Vjekoslav Stipanović umro je u 73. godini, a kako obitelj nije imala svoju grobnicu pokopan je na groblju Trsat u grobnicu Kolacio. Njegova udovica, Elvira Stipanović ostala je sama u velikoj vili s prihodima koji nikako nisu mogli pokriti održavanje luksuznog zdanja. Sinovi sa svojim obiteljima živjeli su u inozemstvu, slabo je govorila hrvatski, a kad se u prostorije ambulante njezinog supruga uselila jedna obitelj, odlučila je prodati obiteljsku vilu koju je za 19.000 dolara kupio petrinjski »Gavrilović«.
– Dio vrijednog namještaja i drugih vrijednih stvari otpremila je brodom u Bogotu u Venezuelu na adresu sina Roberta, gdje se preselila. Među tim stvarima, bio je i vrlo vrijedan orijentalni namještaj, za koji bi znala u šali kazati da ni Tito nema takvoga. No, prema tadašnjim propisima, novac dobiven od prodaje kuće nije mogla prenijeti na račun neke strane banke niti ga bilo kojim legalnim putem iznijeti iz zemlje, prisjeća se Bakašun.
Elvira Stipanović, iz nepoznatog se razloga, nakon nekoliko godina boravka u Venezueli ipak vratila u Rijeku. Neko je vrijeme živjela u hotelu, a vrijednost deponiranog novca u banci dobivenog od prodaje vile, zbog inflacije naglo se topila. Posljednje godine svog života ova kći bogatog grčkog trgovca, supruga liječnika i donedavna vlasnica jedne od najljepših vila na Kvarneru provela je u bijedi.
Bakašun tvrdi da je često boravila u sušačkoj bolnici gdje je o njoj vodio brigu dr. Ante Vukas. Kad nije bila u bolnici boravila je u Domu umirovljenika u Rijeci.
Foto S. Drechsler
– Nažalost, arhive Doma iz tog razdoblja nema, pa nije poznato tko je podmirivao troškove boravka niti koliko je tu boravila. Ostarjela i onemoćala umrla je u Domu u rujnu 1975. godine, a pokopana je na općem polju groblja Kozala. Žena bogatog podrijetla koja je gotovo cijeli život živjela u izobilju, vlasnica prekrasne vile u Kostreni, završila je svoj životni vijek kao socijalni slučaj i pokopana je o trošku Socijalne službe Općine Rijeka. Nakon proteka zakonskog roka od 15 godina, posmrtni ostaci pokojnice s općeg su polja prenijeti u zajedničku kosturnicu na groblju Kozala, zaključuje Bakašun.
Foto S. Drechsler
