Brodogradnja na rubu ponora

Što ako se stvarno dogodi? Kako bi Rijeka izgledala bez “3. maja” i tisuća radnika u škveru

Orjana Antešić

Arhiva NL

Arhiva NL

Od 1990. godine, koju je riječki škver dočekao sa više od 5.000 zaposlenih, pa do 2012. godine na trećemajskim navozima izgrađeno je ukupno 79 brodova. Na sanaciju riječkog brodogradilišta od 1990. do 2017. godine potrošeno je ukupno 12,2 milijardi kuna. U istom tom razdoblju, iz »3. maja« je isporučeno brodova i ostalih plovnih jedinica u većoj vrijednosti od 2,7 milijardi dolara što je oko 17,5 milijardi kuna



Najvažnija pokretačka sila Rijeke, ne samo u gospodarskom, nego i u svakom drugom smislu oduvijek je bilo more i industrije vezane uz more. U prvom redu luka i danas nažalost zamrlo brodarstvo, sa svim pratećim djelatnostima, te brodogradnja, kojoj u ovom trenutku ozbiljno prijeti sudbina kakva je zadesila velike riječke brodare.


Da je bilo pameti, poštenja i manje zakulisnih igara, »3. maj« je danas trebao biti ponajbolje hrvatsko brodogradilište. Istina, ovaj epitet ne bi vrijedio puno s obzirom na to što je ostalo od konkurencije – potpuno krahirani Uljanik, ostaci Brodotrogira i splitski škver koji pokušava preživjeti, između ostalog, i na ideji gradnje brodova za vlastitu flotu. U ovom trenutku, škver u vlasništvu Tomislava Debeljaka ima samo jedan brod za vanjskog naručitelja, jedrenjak »Flying Clipper«, kojeg pokušava završiti i konačno isporučiti stranom brodovlasniku.


Ukradena šansa


Ekipa iz pulskog Uljanika »3. maju« nije uzela samo novce, uzela mu je šansu, istu onu koju su oni prije godinu i nešto više dana tako bahato bili krenuli zahtjevati od Plenkovićeve Vlade. Hrvatska je u mnogo čemu država apsurda i nadrealne stvarnosti koju tkaju političke elite. I zato je moguće da se kroz dokumente resornog Ministarstva gospodarstva provede to da je »3. maj« uspješno zaključio svoj četverogodišnji program restrukturiranja, a da su riječki navozi potopljeni nelikvidnošću. Toliko o tome koliko se vodilo računa o onih 847 milijuna kuna direktnih državnih dotacija koji su trebali poslužiti da se riječko brodogradilište osovi na zdrave, tržišne osnove.




U ovom potpunom kaosu koji je ovih dana eskalirao oko rješavanja pitanja Uljanik, krenuo je Andrej Plenković objašnjavati kako su državna jamstva i šteta koja je nastala za državni proračun ostavština bivših Vlada.


Naravno, pritom je zaboravio spomenuti kako je upravo njegova Vlada imala priliku poduzeti nešto da ne dođe do tolike štete. Osim što su njegovi ministri gospodarstva i financija primali izvješća kako se novci u Uljanik grupi troše, iz kojih se moglo zaključiti kako nešto debelo ne štima u tim brojkama, stalnim otezanjem i alibi forama o Uljaniku kao privatnoj kompaniji u proteklih se godinu i pol dana uvelike pridonijelo da status tih milijardi kuna izdanih državnih jamstva »pocrveni«. Zdravku Mariću dosad je protestirano 3,1 milijardi, a još oko milijardu i pol kuna visi u zraku. 


Foto Vedran Karuza


Foto Vedran Karuza



Naravno, dalo bi se raspredati i o samim počecima i o tome kako je uopće došlo do toga da »3. maj« preuzmu Istrijani. Bilo je to vrijeme SDP-a i IDS-a odnosno Kukuriku koalicije i Vlade Zorana Milanovića. Kriza je tih godina još ozbiljno drmala svijetom i Hrvatskom, ali teško je odoljeti i naglas ne zapitati zar je stvarno moguće da tada ama baš nitko, osim Uljanika, nije bio zainteresiran da za 1 kunu preuzme riječko brodogradilište, potpuno očišćenog od svih dubioza? Sjetimo se kako su se iz Rijeke, Pule i Zagreba tada pjevali hvalospjevi o Uljaniku kao spasitelju »3. maja«, a dramatiku je samo pojačavalo to što se privatizacijski ugovor potpisao samo dva dana prije službenog ulaska Hrvatske u Europsku uniju.


Dolina gladi


Parafirao ga je tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, baš kao što je blagoslovio i ulazak Tomislava Debeljaka u Brodosplit. I Danka Končara u trogirski škver. Končar je dobio košaricu za Uljanik, priliku da bude partner državi i njezinim novcima otvorila se Debeljaku, a isti onaj Vrdoljak sada je koalicijski partner Plenkoviću i HDZ-u.


U trenutku kad je isporučen Uljaniku, u »3. maju« bilo je nešto više od 1.800 radnika. Danas se na riječkoj lokaciji kao zaposleni vode tek njih 1.121 dok je u samom Brodogradilištu »3. maj«, dakle u samoj proizvodnji, ta brojka sada već pala ispod 900 – njih točno 897, koliko ih je bilo krajem ovog tjedna. Analiza trećemajske ankete kojoj se odazvalo četiristotinjak radnika na odlasku iz riječke »doline gladi« pokazala je da je prosječna starosna dob i sprema onih koji su pokupili radnu knjižicu bila – 36 godina i minimalno SSS. Jedina dobra stvar iz ovog tužnog trećemajskog egzodusa jest da se gotovo 83 posto anketiranih izjasnilo kako bi vratilo nazad raditi u »3. maj« ukoliko bi se uklonili glavni razlozi koji su ih i potjerali trbuhom za kruhom – nestabilnost i neizvjesnost opstanka firme. Nažalost, iz ove interne analize nije moguće saznati koliko je od tih četiristotinjak trećemajaca odlučilo otići u inozemstvo, no sigurno je da bi potpuno zatiranje svjetla u »3. maju« dodatno utvrdilo neslavno prvo mjesto kojeg među velikim hrvatskim gradovima drži Rijeka u odljevu stanovništva.


Podaci Državnog zavoda za statistiku, kojim je obuhvaćeno razdoblje od travnja 2011. do kraja 2017. godine, osim što su potvrdili opću poražavajuću demografsku sliku i priliku Hrvatske, pokazala su da među četiri velika grada jedino Zagreb bilježi porast broja stanovništva, i to skromnih 1,8 posto. Čak je i u Osijeku taj pad broja stanovnika od 4,5 posto bio manji nego što se to dogodilo Rijeci, gdje je je za tih šest i pol godina nestalo 7,4 posto stanovnika.


Tijekom tranzicijskog razdoblja Rijeka je izgubila gotovo 30.000 radnih mjesta u industriji i proizvodnji. Gospodarska struktura Grada koji teče danas je orijentirana na male i mikro poduzetnike, sve se češće u prvi plan stavljaju pozitivni rezultati koji se u ovom primarno lučkom gradu počinju ostvarivati od hrvatskog turističkom boom-a, ušlo se u projekt EPK-a kao još jedne zamišljene odrednice razvoja grada, a riječka se luka pokušava se etablirati i kao nautička destinacija. No, što je to što bi u neko skorije vrijeme Rijeci moglo supstituirati barem dio onog što je za sobom tijekom minulih desetljeća generirao i vukao jedan takav veliki industrijsko-proizvodni sustav kakav je (bio) »3. maj«?


Foto Silvano Ježina


Foto Silvano Ježina



Tri i pol broda godišnje


Koliko grad na Rječini, ali i cijela Primorsko-goranska županija gubi u gospodarskom smislu najbolje će se naznačiti kada se obradi i objavi zbirna bilanca poslovanja tvrtki za prošlu godinu. Za razliku od 2017. u kojoj se još nešto i »mrdalo«, lanjsku je godinu »3. maj« proveo u potpunoj poslovnoj hibernaciji. Proračun Grada Rijeke te, najdirektnije moguće posljedice već dobrano osjeća, što od neplaćanja komunalne naknade od koje je gradska blagajna godišnje ubirala oko tri milijuna kuna, što od prireza na plaće koje trećemajci nisu dobili već pet mjeseci. Prema nekim izračunima, na konto prireza proteklih je par godina Grad mogao računati na oko 1,5 milijuna kuna godišnje.


U posljednje vrijeme opet se vratilo u modu podsjećati koliko se ulupalo proračunskog novca u hrvatsku brodogradnju, a onda otkrivati toplu vodu kako se ništa za taj silan novac nije pomaklo nabolje. Službeni podaci pokazuju da je na sanaciju riječkog brodogradilišta od 1990. do 2017. godine potrošeno ukupno 12,2 milijarde kuna. U istom tom razdoblju, iz »3. maja« je isporučeno brodova i ostalih plovnih jedinica u vrijednosti od 2,7 milijardi dolara što je oko 17,5 milijardi kuna. Od 1990. godine, koju je riječki škver dočekao sa više od 5.000 zaposlenih, pa do 2012. godine na trećemajskim navozima izgrađeno je ukupno 79 brodova, što čini prosjek od tri i pol broda godišnje.


U »kukuriku« dogovoreni brak sa Uljanikom »3. maj« je donio u miraz 847 milijuna kuna državnog novca kao potpore, ali i u tom trenutku ugovorene poslove u vrijednosti od oko 100 milijuna dolara. Radilo se mahom o velikom kontigentu barži, o kojima je vrhuška Uljanika u javnosti govorila gotovo sa podsmijehom, premda su u sebi znali da im je taj posao upravo njima u Puli pomogao da održe glavu iznad vode dok nisu počeli gotovo, pa manijakalno ugovarati brodove i okretati taj kotač financiranja pokriven sa milijardama kuna državnih jamstava.


No, ni to nije bilo dovoljno, pa se »3. maju« izbilo još dodatnih pola milijarde kuna žive love na račun kratkoročnih pozajmnica koje su u međuvremenu postale vječne, a dodatnih 104 milijuna kuna trećemajskih potraživanja »prebilo« se sa udjelima na hipotekama banaka opterećenim brodovima Uljanik plovidbe. Sve je to otišlo iz Rijeke i »3. maja«. I tko će biti za to kriv?