Humanitarac na edukaciji u Centru za holokaust

Riječki vjeroučitelj u Svetoj zemlji: Moj Jeruzalem

Marin Miletić

Lijepo je u muzejima vidjeti i ulogu partizanskog pokreta u borbi protiv okupatora, kao što je lijepo vidjeti i popis »Pravednika među narodima« s imenima Hrvata i Hrvatica koji su spašavali Židove tijekom ustaškog režima u Hrvatskoj



Kako to izgleda živjeti u najsigurnijoj državi na svijetu u kojoj na ulici svakih pet metara srećete do zuba naoružane vojnike, a u sinagogi usred molitve shvatite da, valjda, svaki šesti muškarac ima za pojasom zakačen pištolj?


Kako se osjećaju stranci u Jeruzalemu i jesu li Palestinci te Arapi koji imaju izraelske dokumente toliko strašni kako ih neki predstavljaju – odgovorit ću, iz svježeg, vlastitog iskustva. Naime, nedavno sam osam dana boravio na edukaciji u Memorijalnom centru za žrtve holokausta Yad Vashem u Jeruzalemu, a zahvaljujući Ministarstvu obrazovanja i Državi Izrael.   Treba jasno reći – izraelski narod je iznimno mnogo trpio tijekom povijesti. Još otkad su Izrelci krenuli iz egipatskog ropstva k obećanoj zemlji nailazili su na prepreke i teškoće. Antisemitizam, nažalost, postoji od samog početka.

Prvo su kršćani optuživali Židove da su krivi za ubojstvo Isusa kojega Židovi nisu prepoznali kao Mesiju i Spasitelja. Kršćani su, nažalost, mnogo doprinijeli samom antisemitizmu. To je prekinuo tek Drugi vatikanski koncil, kada govorimo o katolicima,  koji je jasno odbacio krivnju Židova za smrt Isusa, a prve korake je učinio Papa Ivan XXIII.



Espresso u Jeruzalemu u prosjeku košta oko 20 kuna, nigdje nije baš jeftinije, a ledena kava se protegne i na gotovo 40 kuna. Na Jaffa trgu, ne previše udaljenom od stare jezgre Jeruzalema, pola litre svijetle pive plaća se 70 kuna plus dodatnih par kuna za uslugu, plus još nešto kuna – osiguranje. Naime, kada naručite alkohol na javnom mjestu, do vas u nekim kafićima sjedne i naoružani čuvar, zlu ne trebalo. Zanimljivo, zar ne? Sjednete li malo dalje od centra, uz prolaz, naručite dvije pizze samo sa sirom, popijete četiri pive i platit ćete ih 220 šekela, odnosno 402 kune! Jedna pizza je malo više od 100 kuna.Esther, jedna od voditeljica u Yad Vashemu, Židovka porijeklom iz Njemačke, ističe kako joj roditelji šalju sve higijenske potrepštine jer su četkice za zube, pasta, sapuni, šamponi, kreme –  u Izraelu iznimno skupi. Izrael, naime, nema svoje brendove, a ne želi uvoziti s istoka pa uvozi američku i europsku robu koja tako  dostiže astronomske cijene.




Smatra se da je spasio tisuće Židova u Drugome svjetskom ratu. Jedan dokument u muzeju holokausta Yad Vashem kaže kako je budući papa bio među ‘osobama koje su najviše osjećale židovsku tragediju i najviše se trudile spašavati Židove’.


Ivan XXIII. pokajao se u ime katolika za stoljetni antisemitizam u Europi i drugdje u svijetu. Iz liturgije na Veliki petak izbacio je dijelove koji su bili uvredljivi za Židove i položio je temelje za napredak katoličko-židovskih odnosa koji su poslije njega nastavili svi pape. Posebno je tu jasnoću iskristalizirao veliki Papa emeritus Benedikt XVI.



U knjizi »Isus iz Nazareta« papa Benedikt piše da židovski narod nije kriv za Kristovu smrt. Benedikt na teološkim osnovama pokazuje da je takav koncept krivnje Židova potpuno neodrživ. No, bilo je tijekom prošlosti katolika koji su poticali antisemitizam, kao što je i, primjerice, sam Martin Luther napisao kako sinagoge treba – zapaliti. O kršćanskom, pa i protestantskom antisemitizmu kroz povijest, detaljnije smo slušali upravo na edukaciji u Yad Vashemu.


Židove se često tlačilo i žigosalo, pridavali su im se epiteti gramzivosti, opasnosti po druge narode, predstavljalo ih se kao ljude nižeg značaja, nerijetko čak i kao same – demone. Njemački nacionalsocijalizam je prednjačio u stvaranju procesa antisemitizma: prvo su htjeli očistiti Njemačku izgonima i protjerivanjem Židova, a 1943. su odlučili riješiti židovsko pitanje potpunim istrebljivanjem.


Yad Vashem


Židovi danas grade svoj nacionalni identitet oko holokausta. Holokaust je uništenje svih naravnih vrijednosti na kojima počiva ovaj svijet. Zato Židovi i mnogi drugi ljudi čine sve da se nikada nigdje pitanje holokausta ne zaboravi niti zanemari.


Uložili su, s pravom, na desetke i desetke milijuna dolara u Memorijalni centar za žrtve holokausta Yad Vashem u Jeruzalemu. U tom centru 350 profesionalaca radi svaki dan u tjednu, osim na Šabat, cijelu godinu primaju oko milijun posjetitelja godišnje.



Kroz stručna i bogata predavanja zanimljivim pristupima, kroz video i foto prezentacije, izložbe, Židovi prikazuju svu grozotu nacističkog režima i sve što im je nacizam učinio. Yad Vashem je otvoren 1953. godine, a tisućama profesora koji dolaze na edukaciju, približava židovstvo kao religiju, zatim razne tipove židovstva, povijesne kontekste, a onda i detaljni presjek antisemitizma kroz sve društveno religijsko-političke pore društva.


U Yad Vashemu postoji točan popis, evidencija imenom i prezimenom od 4,5 milijuna ubijenih Židova tijekom holokausta! Svake godine 30 tisuća njihovih srednjoškolaca odlazi na edukaciju u Poljsku, točnije u Auschwitz kako bi se na licu mjesta upoznali s tom »grozom pustoši«.


Na dan holokausta oglasi se glasna sirena u cijelom Jeruzalemu, održavaju se predstave, radionice, na televiziji puštaju filmovi, sve je u znaku obilježavanja strahota holokausta. S klincima se još od vrtićke dobi obrađuje tema holokausta.


Educiraju se profesori cijele Europe, vrlo profesionalno i kompletno, s različitim temama, od povijesnog pregleda židovstva, židovstva kao tradicije i religije, pa do židovstva kroz umjetnost, glazbu, upoznaje ih se s načinima kako su Židovi živjeli i djelovali prije nacističkog progona. Lijepo je u muzejima vidjeti i ulogu partizanskog pokreta u borbi protiv okupatora, kao što je lijepo vidjeti i popis »Pravednika među narodima« s imenima Hrvata i Hrvatica koji su spašavali Židove tijekom ustaškog režima u Hrvatskoj.  


Jeruzalem danas


Jeruzalem je moderan grad. Čist, uredan. Prometnice su izvrsne. Baš se završava prometnica brzog tramvaja koji će skratiti put od Tel Aviva do Jeruzalema (udaljeni su nekih 70 kilometara) na svega dvadesetak minuta. Od 1993. na snazi je ušteda energije i to uredbom Vlade. Naime, svi izraelski krovovi su »načičkani« solarnim pločama i bojlerima tako da na prvi pogled, promatrajući ih iz daljine, izgledaju poput nekih umjetničkih instalacija.



Stanarina je u Jeruzalemu jako skupa. Kažu nam Izraelci da na stranarinu troše pola plaće. Naš vozač autobusa Muhamed osim što vozi turiste – radi i na građevini. Kaže, plaća nije loša – 5.000 eura. U slobodno vrijeme još malo vozi okolo turiste s autobusom.


Jeruzalem je siguran grad. Mislim da bi zanimljiv podatak bio broj kamera, ali njih je naprosto nemoguće prebrojati. Ima ih na stotine i stotine, svih vrsta, usmjerenih na sva područja.  Čak su nam zbog toga govorili da se nalazimo u najsigurnijem gradu na svijetu.  Ipak, tijekom mog boravka u Jeruzalemu dogodio se napad na vratima muslimanske četvrti – gdje je troje arapskih napadača pucalo na  izraelske policajce arapskog porijekla.


Vojnika naoružanih do zuba ima na svakom koraku. Turiste ne diraju, dok Arape i Palestince detaljno pretresaju. Kreću se Jeruzalemom u skupinama po četvero, petero vojnika. Svi nose duge cijevi, pancirke, a u svakoj skupini jedan vojnik ima i nekoliko suzavaca zakačenih dodatno za pojas. Jedan vojnik u skupini ima dugo oružje kojim izbacuje bombe nalik malim letećim projektilima. Lica su im svima ozbiljna, ne pokazuju emocije, samo fokusiranost.


Koliko ima vojnika koji posebno čuvaju punktove, raskršća, ulaze i izlaze iz Starog Grada Jeruzalema, toliko ima i policajca, opet, dakako, naoružanih. Uz to, tu je barem desetak raznih privatnih osiguravateljskih tvrtki čiji zaštitari također šetaju naoružani po Jeruzalemu.



Posebno mi je bilo zanimljivo vidjeti ih tako naoružane, u sinagogi tijekom obreda. No, bez obzira – nemate nikakav osjećaj straha, niti Izraelci to oružje nose uokolo praveći se važnima. Od tih čuvara, koji hodaju u civilu, pa sve do hotelskih djevojaka koje na ulazu paze na sigurnost, a same nemaju niti 25 godina – svi uredno nose zakačeno oružje za svojim pojasevima. Naprosto, nitko u Izraelu ne pridaje tome nikakvu pažnju. Ono, kao to je sasvim normalno da se ama baš posvuda, pa i na molitvi, hoda s oružjem.


Dobri domaćini


U sinagogi su nas primili vrlo srdačno, općenito su Izraelci dobri domaćini. Točno se vidi da žele da se osjećamo ugodno u Jeruzalemu. Svako sam se jutro budio u 4.30 kako bih stigao na prvu jutarnju misu u crkvi Isusova groba. Rano ujutro je vrlo malo ljudi tamo tako da svatko tko to želi može u miru doživjeti euharistiju i svetost samog mjesta. Među čuvarima Isusovog groba nalazi se, što mi je bilo baš drago, i jedan Hrvat – fra Siniša iz Bjelovara.



Preko dana pohađao sam edukaciju o holokaustu, a navečer bih opet išao u Stari grad Jeruzalem na molitvu. Prolazeći kršćanskom četvrti zaustavio me i Sreem, Arap s izraelskim papirima. Pitao me od kuda sam, čime se bavim. Jako se žalio na izraelsku vlast. Govorio je o nemogućnosti kupnje jeftinije hrane u Ramali, o tome kako im svu hranu na granici izraelski vojnici, prema njegovom iskazu, bacaju, o tome da je muslimanska četvrt zapuštenija, da se nikakav novac ne ulaže u obnovu, dok drugi dijelovi četvrti puno bolje stoje.


Pričao je o mnogim teškoćama: da im Izraelci nude ogroman novac za njihove stanove i trgovine želeći, ustvari, da muslimani napuste Jeruzalem. Tvrdi da puno Palestinaca i Arapa strada, ali da o tome ne čitamo u medijima, da ih često policija istuče, da je prema njima agresivna, ali da svijet ne zanima njihova patnja. Radi li se o istini ili ipak o novoj palestinskoj gerila PR strategiji kojom svoje ciljeve žele postići kroz direktan kontakt s turistima? Pitanje Židova i Palestinaca je vrlo kompleksno i, kako izgleda, ništa nije crno niti bijelo. Zasad se, što je žalosno, ne nazire neko rješenje koje bi bilo prihvatljivo objema stranama.


»Pogane« žene


Židova ima nekoliko vrsta: religiozni se dijele u nekoliko skupina, dok postoje i sekularni Židovi, koji ne mare za molitvu i obrede. Zanimljiv je bio doživljaj penjanja jednom užom ulicom uz zidine grada kada se ispred nas pojavio mladi Hasidim. Primjetivši među nama žene odjevene poput Europljanki, mrtav hladan se popeo na zid i skočio s nekih tri metra visine. Pao je na tlo, podigao se, obrisao i krenuo dalje. Prije i ozlijediti sam sebe nego proći na Šabat pored »poganih« žena, gotovo sam siguran da mu je prohujalo mislima. Tih Hasidima, kao ortodoksnih Židova, u Jeruzalemu ima 10 posto.


Ništa ne rade, žive od socijalne pomoći ili od donacija židovskih organizacija koje im tako omogućuju detaljno proučavanje Tore. Nije im dopušteno raditi, dok njihove žene rade, ali samo jednostavnije poslove – u trgovinama i slično. Dosta su radikalni u življenju i neprihvaćanju drugih. Zanimljivo je da su odlučili biti u tom svijetu kojeg tako preziru, a nisu se, na primjer, maknuli u neku skrovitost. Ostalih Židova koji su praktični vjernici, kako mi kažu, ima nekih 15 posto.



Odlučio sam se i na put do Betlehema. Preporuke su drugačije, ali riječki duh u meni ne miruje. Došao sam tramvajem do Damašćanskih vrata i tu sam s kolegicom ušao u pun bus Palestinaca. Smješkali su nam se, jedna muslimanka uhvatila je za ruku kolegicu i probila se naprijed kroz gužvu, dovela nas do sjedala. Prolazimo granicu, check point, i ulazimo u Palestinu. Na samom ulazu u Betlehem stoji velika bijela ploča s crvenim natpisom: »Opasno područje, ulazite na vlastitu odgovornost.« I dalje se smješkam s kolegicom, uopće ne razmišljajući o opasnosti. Bus staje, izlazimo van. Prilazi mi Palestinac rođen u Betlehemu, Yiad. Pristupačan, otvoren, nasmijan. Vozi nas taksijem krivudavim betlehemskim ulicama koje ne mogu sakriti puno zapušteniji grad u usporedbi s blještavim Jeruzalemom. Posjećujemo baziliku Isusova rođenja. Na ulazu nas naoružani vojnici pitaju od kuda smo. »Croatia«, uzvraćam, na što će oni »vi ste dobri ljudi, uđite slobodno«. Poslije nam prilaze dvojica vojnika i fotografiraju nas, ljubazni su. Yiad govori o teškoći svakodnevice i check pointu koji stvara mnoge probleme za Palestince. Vodi me na krov kuće jedne palestinske obitelji, odakle mi pokazuje prekrasan pogled na Betlehem. Vidno mu je stalo da vidimo kako je prijateljski raspoložen prema nama.



U Jaffa Streetu sjedim i pijem pivu. Odjednom stiže hitna, iz modernog kombija izlazi pet Židova i odlaze do čovjeka koji leži na cesti, odmah na glavnom trgu. Uz njega su dobrih dvadesetak minuta, provjeravaju ga, gledaju što je s njim. Znatiželja me tjera prići bliže. Nakon 30 minuta hitna se sprema i odlazi. Policajci koji su u međuvremenu došli stavljaju rukavice i dodatnih tridesetak minuta lagano tapšaju po ramenu čovjeka koji se poprilično družio s »gospodinom etanolom«.



Odlaze u obližnji kafić i natjeravaju pijanog čovjeka da popije pola litre vode. Potom ga nose do obližnje klupice na koju ga poliježu. Pod glavu mu podmeću njegov ruksak, a pokraj klupice ostavljaju cipele. U ruksak mu stavljaju neki papir. Pitam ih odnose li se tako prema svima koji popiju previše, a policajac mi odgovara: A kako drugačije? Vidite da je čovjek pijan. Odmah sam pomislio na nekog pijanca kojeg na Korzu nalaze naši policajci.


Ne treba biti nešto pronicljiv pa zamisliti kakav bi to susret bio u odnosu na ovo, doslovno, zbrinjavanje čovjeka koji se prepio. Kaže mi Izraelac da će gospodin dobro razmisliti drugi put prije nego li se napije jer je odmah u čovjekovu torbu stavio i račun za izlazak hitne pomoći na teren i njihovu intervenciju.


Vjersko središte


Jeruzalem je predivan grad iznimne kulture, umjetnosti i povijesti. Vjersko je to središte svijeta koji ispod teških rana stoljetnih sukoba, političkih previranja i ljudske patnje skriva svu svoju duhovnu ljepotu, ali i ovaj stvarni, svakodnevni život o kojem sam vam pokušao napisati koju riječ više. Poniranje u duhovni univerzum smisla čovjekova postojanja i njegove povijesti ovdje ima drugačiju dimenziju nego li na ijednom drugom mjestu na svijetu. Sve je tako prožeto duhovnošću, ali i sirovošću, uzvišenošću, ali i krajnjim, donjim granicama suživota s oružjem. To je Jeruzalem.