SJećanja Giacoma Scottija

Riječki novinar o susretu s legendarnim revolucionarem: ‘Che nije volio pričati o sebi, a Jugoslaviji se divio’

Marinko Glavan

Ilustracija Reuters

Ilustracija Reuters

U njegovim riječima nije bilo ničeg senzacionalnog ni ekskluzivnog. Kazao je kako je svrha njegovog posjeta Jugoslaviji i drugim zemljama bila uspostava prijateljskih i diplomatskih odnosa. Izuzetno je cijenio postignuća Jugoslavije, kao i jugoslavensku revoluciju, iako mi je u razgovoru u Hotelu Park kazao kako se ne slaže sasvim s jugoslavenskom politikom, prisjeća se Scotti



Ernesta Che Guevaru danas će neki možda opisivati kao komunista, ali njegov lik i djelo odavno su nadmašili takve ocjene. On je već desetljećima simbol borbe obespravljenih za slobodu, borbe protiv diktature i tiranije, iako se i njegov suborac iz kubanske revolucije Fidel Castro kasnije prometnuo u diktatora, no Che se razišao i s njim, te u konačnici stradao u borbi za slobodu naroda Južne Amerike, kaže poznati riječki pisac, novinar i prevoditelj Giacomo Scotti, s kojim smo razgovarali u povodu šezdesete obljetnice nastanka legendarne fotografije fotoreportera Novog lista, pokojnog Petra Grabovca – Ćuće koji je kubanskog revolucionara snimio u šetnji Korzom, u društvu nekolicine tadašnjih funkcionera i našeg sugovornika Giacoma Scottija, tada novinara lista La Voce Del Popolo


Stroga zabrana


Snimanje Che Guevare bilo je strogo zabranjeno za posjeta Rijeci, no svatko tko je barem površno poznavao Ćuću, zna da ovaj nije mogao odoljeti izazovu pa je, unatoč zabranama i mogućim sankcijama, saznavši prethodno kojim će se dijelovima grada kubanska delegacija kretati, dočekao Chea u »zasjedi« na Korzu, okinuo tu, jednu jedinu, fotografiju i – dao petama vjetra, prije nego je itko stigao reagirati. Na slici su u prvom planu tadašnji visoki funkcioner Kazimir Jelovica i Che Guevara koji je baš u tom trenutku gledao prema Scottiju, na desnoj strani fotografije.


– Zahvaljujući Grabovcu, danas imam tu fotografiju na kojoj mi zavide moja djeca i unuci, kao i brojni drugi poznanici i prijatelji – kaže Scotti, dodajući kako se na slavnoj Ćućinoj fotografiji našao zahvaljujući nizu slučajnosti zbog kojih je i dobar dio tog dana, 19. kolovoza 1959. godine proveo u društvu Che Guevare. Isprva, doduše, nije ni znao da je snimljen, jer na fotografiji koja je sutradan izašla u Novom listu bio je »izrezan«, no Ćućo je negative, kao i uvijek, sačuvao u svojoj danas neprocjenjivo vrijednoj zbirci.





– I dan danas, kada nekom ispričam da sam upoznao Che Guevaru te da imam zajedničku fotografiju s njim, ljudi mi ili ne vjeruju, ili su potpuno oduševljeni. Posebno mladi, koji su Chea prihvatili kao svoj simbol i nose njegov lik na majicama ili ga imaju na posterima. A zašto sam bio izrezan s fotografije, kasnije mi je objasnio sam autor. Nekima iz tadašnje vlasti nisu odgovarali moji, po njihovom mišljenju preliberalni stavovi, pa je fotografija cenzurirana, kaže više nego dobrodržeći 91-godišnjak, rođen iste godine kao i Che.


– Che Guevara je u posjet Jugoslaviji stigao na čelu kubanskog »izaslanstva dobre volje«, svega osam mjeseci nakon što su Castrove pristalice osvojile vlast na Kubi, pobjedom u revoluciji, za koju je Guevara, smatram, bio više zaslužan od samog Fidela Castra. Prethodno su posjetili niz drugih zemalja, Egipat, Indiju, Burmu, Ujedinjene Arapske Emirate, Japan, Indoneziju i druge države. Bio je to uzvratni posjet, nakon što je Kubu, mjesec dana ranije, posjetilo jugoslavensko izaslanstvo na čelu s Vladimorom Popovićem, kaže Scotti.


Foto Ivica Tomić


Foto Ivica Tomić



Puka slučajnost


U Rijeku su Che i ostali članovi izaslanstva stigli ponajviše kako bi obišli brodogradilište »3. maj«, a Scotti je, kao izvjestitelj La Voce del Popola, pratio posjet.


– U njihovom društvu završio sam pukom slučajnošću. Ulice koje su vodile prema brodogradilištu od ranog su jutra bile pod nadzorom policije, što u uniformama, što u civilu. Osim predstavnika vlasti i političke nomenklature, pristup »3. maju« imali su samo novinari s posebnim propusnicama, a mogli su ući jedino automobilima, dok je pješacima pristup bio zabranjen. U »3. maj« sam otišao s fotoreporterom Ivom Kontusem koji je tada jedini u redakciji imao vlastiti, privatni automobil, jer je jedini automobil, terenac u vlasništvu redakcije, toga dana bio u Istri. Zadatak mi je bio da napravim izvještaj o događaju, bez zadiranja u politiku. Tadašnji direktor bio je jasan: »Mino, nikakve političke opaske, čak ni citati razgovora, to će poslati Tanjug«. Unatoč tim napucima, zabilježio sam sve što je doprlo do mojih ušiju, a te sam bilješke kasnije našao i sačuvao, kaže Scotti.


Nakon obilaska navoza, Che i kubansko izaslanstvo s vodstvom brodogradilišta imali su povjerljive razgovore, a kada su ponovno izašli, kaže Scotti, mnoštvo od preko dvije tisuće radnika pohrlilo je spontano da pozdravi kubanskog revolucionara.


– Policija ih je pokušavala zaustaviti, ali uzalud. Nije bilo nikakvog incidenta, radnici su sami stvorili zaštitni kordon oko Chea i ostalih, ali u toj gužvi ja sam ostao odvojen od skupine koju sam imao zadatak slijediti, izgubio sam iz vida i svog fotoreportera koji me autom trebao odvesti natrag u redakciju. Ostavši sam, krenuo sam prema izlazu, a tamo su bila dva parkirana džipa s Kubanacima za volanom. Približio sam se jednom od njih, obratio im se na talijanskom jeziku, koji govornici španjolskog vrlo dobro razumiju, objasnio mu da sam novinar i moram stići do grada, ali obraćanje nisam dovršio jer su se u tom trenutku pojavili Che i njegovi suradnici, okruženi policajcima i dužnosnicima. U džip pokraj onoga čijem sam se vozaču obratio sjeo je Che, a vozač mu je rekao nešto što nisam uspio čuti, a nakon toga, na moje zaprepaštenje, Guevara me pozvao da sjednem u auto pokraj njega i s njima odem do grada, priča Scotti.


Impresivna pojava


Che je, ističe, bio impresivan kao pojava, ali u razgovoru vrlo jednostavan i ugodan.


Reuters


Reuters



– Bio je viši od mene barem dvadeset centimetara, a zbog brade i snažne tjelesne konstitucije, djelovao mi je starije od mene, no vrlo brzo smo u razgovoru shvatili sa smo ista generacija. On je tada upravo napunio 31 godinu, a ja sam trebao napuniti 31 za tri mjeseca. Iz brodogradilišta smo krenuli prema centru, gdje se Che Guevara sastao s tadašnjim gradonačelnikom Edom Jardasom, prema kome je, bilo je očito, gajio velike simpaiije i naklonost, pošto je Jardas bio borac u španjolskom građanskom ratu, nakon čega je otišao u Kanadu gdje je bio vođa komunističke partije. Ne znam o čemu su razgovarali, jer je i taj susret bio zatvoren za novinare, ali sjećam se da su bili vrlo srdačni, čemu je vjerojatno pridonijela i činjenica da je Jardas tečno govorio španjolski, priča Scotti koji je odlučio da se neće vraćati u redakciju, nego pričekati kraj razgovora. Po završetku, opet se pridružio Che Guevari i kubanskom izaslanstvu u kraćoj šetnji Korzom, koju je svojim objektivom ovjekovječio Grabovac.


– Nakon te šetnje, Che je krenuo na ručak u hotel Park na Pećinama. Putem do tamo, kao i za stolom, razgovarali smo, on mi je postavljao brojna pitanja, kao i ja njemu. Mogao bih i dan danas ponoviti cijeli taj razgovor. Che je na mene ostavio dojam nenametljive osobe, u njegovim riječima nije bilo ničeg senzacionalnog ni ekskluzivnog. Kazao je kako je svrha njegovog posjeta Jugoslaviji i drugim zemljama bila uspostava prijateljskih i diplomatskih odnosa. Izuzetno je cijenio postignuća Jugoslavije, kao i jugoslavensku revoluciju, iako mi je u razgovoru u hotelu Park kazao kako se ne slaže sasvim s jugoslavenskom politikom. Pričao je o kubanskoj revoluciji, kao i tome da je baš tih dana, dok je on bio u posjetu Jugoslaviji, na Kubi bila spriječena urota, odnosno pokušaj napada pristaša svrgnutog diktatora Fulgencia Batiste koji su imali uporište u Dominikanskoj Republici, kaže Scotti.



O razlozima izrezivanja njegove slike s fotografije objavljene u Novom listu, Scotti je saznao od Ćuće Grabovca, no kako ističe, već toga istog dana direktor redakcije La Vocea zabranio mu je da napiše ijednu riječ o posjetu Che Guevare Rijeci, a nakon manje od godinu dana na brutalan je način shvatio da njegovi stavovi nisu bili »po guštu« tadašnjim vlastima.


– Godinu dana kasnije, bio sam uhićen i to zbog teksta koji nikad nije objavljen, nego je stajao u ladici u mom stolu, ali jedna osoba, znam točno i koja, ga je našla i predala Udbi. U zatvoru sam proveo više od dvadeset dana. Svaku noć su me ispitivali, nisu me tukli, ali ispitivanja su trajala do jutra. Bio sam ogorčen i rekao sam tim agentima da sam ja svojevoljno iz Italije doselio u Rijeku, zbog ljubavi prema socijalizmu, a oni me sada zatvaraju i ispituju, prisjeća se Scotti.



Smrt u Boliviji


Ostalo mu je, dodaje, u sjećanju da Che Guevara nije volio govoriti o sebi i svojoj ulozi u kubanskoj revoluciji.


– Pričao je o običnim ljudima. U pamćenju mi je ostala njegova priča o vojniku revolucionarnih snaga, kada je počinjao napad na posljednja Batistina uporišta u Santa Clari, koji je ostao bez puške. »Što radiš ovdje«, upitao ga je Che, a nakon što mu je ovaj objasnio situaciju, Che mu je kazao kako mora što brže nabaviti pušku, oduzeti je neprijatelju pa makar i golim rukama. Sutradan je, ispričao mi je, vidljivo potresen, po završetku zadnje bitke, obišao ranjene suborce u bolnici, a jedan od vojnika ga je upitao »Bojniče, sjećate li me se«. Bio je to čovjek kojeg je susreo dan ranije, a pored njega bila je puška, s mrljama od krvi. Čovjek je nekoliko dana kasnije preminuo. I mene je dirnula ta priča, kaže Scotti.


Che Guevaru je upitao namjerava li se, kada je revolucija završila, vratiti svom izvornom pozivu liječnika.


– Narod se može liječiti i na ovaj način, promjenama u zemlji – odgovorio mi je, prisjeća se Scotti.


Susret s Cheom završio je u poslijepodnevnim satima, a Scottiju je osobno zahvalio, kazavši kako mu je drago da mu je jedan mjesni Talijan bio vodič po Rijeci. Stisnuli su ruke, a Scotti je, ističe, od toga dana pa nadalje revno pratio aktivnosti i život velikog revolucionara, sve do njegove smrti u Boliviji.– Već 1965. godine napustio je Kubu, kako bi organizirao revolucionarne pokrete, prvo u Kongu, a kasnije i u Boliviji, gdje je i poginuo. Zaplakao sam kada sam saznao za njegovu smrt, kaže riječki književnik koji je o svom susretu i fotografiji s Che Guevarom napisao i knjigu, objavljenu na talijanskom i hrvatskom jeziku.

Pola stoljeća kasnije u Rijeci dočekao i Guevarinu kći Aleidu


Pedeset i četiri godine nakon što je upoznao Che Guevaru, Giacomo Scotti je upoznao i njegovu kćer Aleidu, koja je također posjetila Rijeku, u svibnju 2013. godine. Aleida Guevara je, kao i njen otac, izabrala poziv liječnika, a poput njega, na Scottija je ostavila dojam jednostavne i srdačne osobe.



– Drago mi je da sam je upoznao, kao i da su je u Rijeci primili gradonačelnik Vojko Obersnel, tadašnji predsjednik društva književnika Nikica Petković, župan Vidoje Vujić, ali i unuka Josipa Broza Tita, Saša Broz, s kojim se je Che susreo na Brijunima te 1959. godine. Tada je to držano u strogoj tajnosti, a prema službenoj verziji Guevara se susreo samo s tadašnjim sekretarom vanjskih poslova Kočom Popovićem.