Iskustvo Davora Mandića

Pogled iznutra Davora Mandića na otvorenje EPK: Samo u Rijeci ti panker može stišavati muziku

Davor Mandić

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Ne mogu drugo nego poručiti, ovaj put ne organizatorima, već gradskim ocima, da je najmanje što oni kao nasljeđe EPK-a mogu ostaviti gradu godišnja fešta organizirana po sličnim načelima



Kad smo, tjednima prije otvaranja Rijeke – Europske prijestolnice kulture, u Novom listu dogovarali strategiju praćenja toga najvažnijeg riječkog kulturnog događaja zasigurno godinama unazad, a moguće i u njenoj povijesti, predložio sam uredničkom kolegiju autorski tekst o otvaranju s naglaskom na program u kojem ću i sam sudjelovati.


Smatrao sam, naime, da bi čitateljima mogao biti donekle zanimljiv i subjektivizirani pogled »iznutra«, nekoga tko je i sam programski bio aktivan. Naravno, taj mi je prijedlog »bezecirao« i šire, autorsko zahvaćanje konteksta i kompleksa otvaranja riječkog EPK-a, a što mi je danas, kada ovaj tekst pišem, a nakon otvaranja, još zeru draže nego kad sam prijedlog uputio, s obzirom na sve što se u toj ludoj noći dogodilo.


I novinar i pisac


No krenimo redom. Biti novinar i pisac (u pokušaju) nosi posebne izazove. Moj dragi kolega po peru, pisac i novinar Jurica Pavičić, tako, recimo, svojoj urednici proze svaki put iznova kaže: »Molim te, makni novinara iz tog teksta svaki put kad na njega naiđeš.«




Da, taj novinar, koji ganja činjenice, traži poveznice i javni interes, donekle smeta piscu, ali i pisac, sa svojim fluidima, metaforama i istraživanjem aspekata jezika i mišljenja, skepsom oko njihova izražavanja, smeta novinaru. Pogled je to s jedne strane. Pogled s druge strane (a i pisac i novinar uvijek bi trebali imati i pogled s druge strane, jer skepsa bi trebala biti jedna od njihovih glavnih oružja) kaže pak da pisca novinar drži u treningu.


A budući da se od pisanja (proze, a pogotovo poezije) u Hrvatskoj ne može živjeti (eventualno može uz redovite prijevode u jačim izdavačkim kućama Njemačke ili Francuske), piscu i ne ostaje drugo nego da vježba svoje pisanje radom u jeziku. Novinarstvo se pritom čini najbezbolnije, a i u pravim okolnostima, odnosno novinarskim kućama, uz pravu dozu autorske umješnosti i sreće s nadređenima, i novinarstvo za pisca može biti ugodno i korisno iskustvo.


Čemu sva ova lamentacija? Pa zato što sam u danu i noći otvaranja EPK-a bio i novinar i pisac, ili još bolje (ili gore) – pjesnik. Novinar većinu vremena, od ranoga jutra i reportaže s Antiturističke ture – za koju mislim da mora postati standardni EPK-program, ali se proširiti i puno preko EPK-a – do skupljanja zadnjih atoma snage za odlazak kući duboko u noći, s mislima na ovaj tekst.


Antituristička tura nije bila nezahtjevan posao. Već od ranoga jutra krenulo je okupljanje u Skradinu, koje je došlo nakon angažirano aktivne noći otvaranja izložbe Davida Maljkovića u MMSU-u pa sam u Skradin već došao umoran, mamuran i ne baš naspavan. Sama vožnja je trajala sat i pol, a kolege novinari-reporteri znaju da se vrijeme provedeno u pisanju reportaže, kada osjetila moraju biti posebno izoštrena, računa barem duplo.



Nakon ture trebalo je napisati tekst, što nije manje naporno, pa nakon toga nije bilo druge nego malo ipak odmoriti prije popodnevno-večernjeg izlaska, koji je uključivao obavezno pohođenje izvedbe »Opere industriale« u luci i programa u kojem sam i sam sudjelovao: Rokerske riječke kulturne alternative (RRIKA) u River pubu.


Osim toga valjalo mi je još obići i grad, i u gradu svratiti barem do birca u Robnoj kući koji je bio rezerviran za EPK-ekipu, kao i u Čarlijev šator na Kontu, ili još malo točnije i preciznije – 2. sušački bar pored Čarlijevog šatora na Kontu, dobre zezancije mog prijatelja Kreme koji je, konačno, ostvario svoj dugogodišnji san imanja birtije. To su bile radno-privatne obaveze i u tim kotama sam se uglavnom i kretao.


Čitanje u kafiću dvosjekli mač


Novinarski nećemo sada krenuti kronološki, nego po važnosti. Čini se da bi najvažniji bio nastup, ali teško da je tako baš i bilo. Lijepo je i plemenito ta priča bila zamišljena, na račun čega je i dobila lijepu medijsku pokrivenost, s obzirom na činjenicu da je u gradu bilo 70-ak službenih programa i sijaset neslužbenih, pored kojih se trebalo probiti u najavama. Nije čak ni izvedba kiksala, pa da bismo rekli da to nije bilo dobro, ali jednostavno, mjesto događaja na kraju je ipak pobijedilo sam događaj.


Sve je počelo pozivom dragog Eliše Papića nekoliko tjedana prije događaja. Eliša je pobijedio na posljednjem natječaju renomiranog Festivala europske kratke priče te tako ušao u vidokrug nas koji se bavimo književnošću, ovako ili onako. Eliša piše zanimljive, makabrične, drugačije priče od onih na koje obično nailazimo u domaćim književnim okolnostima, pa je dobrodošlo osvježenje na sceni.


Eliša me, dakle, pozvao da sudjelujem na književnoj večeri otvaranja EPK-a, uz još nekoliko riječkih autora, što sam prihvatio, uskoro saznavši da iza organizacije ipak stoji Mihael Prosen, voditelj Rivera. On je, naime, prvo zvao Elišu na čitanje i svirku, jer Eliša ima i zanimljiv bend, ali Eliša je htio stage podijeliti s nas još nekoliko i Mihael je to prihvatio, lijepo organiziravši događaj, najavivši ga i sve je bilo super. Osim činjenice da smo već i tada znali da će prostor – mjesto i vrijeme – biti vrlo zahtjevni.



Prostor zbog činjenice da je Mihael od Rivera napravio odlično mjesto za mlade željne dobre muzike i raznih aktivnosati, od kvizova do tematskih večeri, no ne baš i književnih večeri. A taj prostor u kontekstu otvaranja EPK-a još je i malo zahtjevniji zalogaj.


Tko bi normalan nakon samo pola sata od zasigurno velebnog događaja u luci htio »usporiti« na brzinu čitanja književnosti? Nitko, samo ekipa po dužnosti, familija i prijatelji koji se ne mogu izvući. A naše familije i prijatelji – osim mojih i Elišinih, još dakle i oni Dunje Matić Benčić i Milana Zagorca – pokazali su se nevjerojatno uspješnima u tom izvlačenju.


Od mojih pojavila se šačica, Zagorac je imao par vjernih poklonika, a Dunja, unatoč dvama prezimenima, pak je totalno u tom segmentu podbacila. Srećom, Dunja je odlična autorica, pa je pridobila i neke »naše«.


Ali sve to skupa bilo je jako skromno pa sam tada, na komentar nekoga da je River nevjerojatno pun s obzirom na tip događanja, rekao rečenicu koja će se pokazati proročkom: »Čekaj da vidiš kako će se sve to razbježati kad čuje da čitamo.« Da barem jesu.


Nisu se, naime, razbježali, nego su ostali i radili ono što su inače namislili raditi: pričati i piti. A nema književniku koji čita draže nego »tući« se s publikom kojoj smeta taj neki iritantini, glasni, monotoni zvuk iz zvučnika. Čitanje u kafiću uvijek je dvosjekli mač.


Da, možda ćeš pridobiti neke šankere koji te nisu došli slušati, nego su tamo slučajno, ako im zapneš za uho, pa ne moraš zdvajati nad posjećenošću, ali s druge strane, što će ti puni kafić ako ćeš smetati ekipi?


A tako je nekako bilo u Riveru. I nema se tu koga okriviti, dapače, Mihaelu kapa do poda što se stalno trudi organizirati večeri prepune sadržaja, pa i takvoga koji nije primarno atraktivan za posjetitelje birca – to, naime, rade aktivisti i edukatori.


Uostalom, izbor muzike na koju je Mihael naviknuo svoje goste već je dovoljan da bismo ga proglasili relevantnim, pa i važnim menadžerom nekog u osnovi ugostiteljskog prostora.


Neprijateljska publika


Improviziranu pozornicu prvi je zauzeo Milan Zagorac, za kojeg uvijek procjenjujemo da će, otvori li događanje, izazvati određeni interes i najmanje zainteresirane publike. I Milan nije razočarao. Milan nikad ne razočara, a uvijek iznenadi. I sebe, vjerojatno. Za ovu prigodu pripremio nam je gotovo stand up show, prepričanu priču iz prvog lica o starijem tipu koji je zapravo totalni luđak, iako se pokušava prikazati normalnim.



Publika koja ga je slušala »popušila« je priču da je to on, iako Milan nikada ne bi zastupao tezu da, recimo, mrzi debele pedere, kao što to kaže njegov pripovjedač. No tko je publika da zna razliku između pripovjedača i autora. Politički osvježavajuće nekorektan, Milanov nastup otvorio je sezonu pakla za Dunju, čiji se suptilni, gusti tekst, koji bi i u povoljnijim uvjetima bilo izazovno pratiti, nije mogao probiti do dužne pažnje prisutnih. Koji su dotad već shvatili da će morati pričati glasnije ako žele da ih prijatelji za stolom čuju.


Ja sam bio treći, koji je svu tu ekipu smetača tek oduševio poezijom. Ona je i inače manje zahvalna za čitanje čak i ako u publici ima čitatelja, jer i među njima nema baš puno ljubitelja poezije. Ali nemaš druge nego to preživjeti pa sam izabrao u publici nekoliko onih ipak voljnih saslušati nešto stihova i probao napraviti više neko performativno čitanje s objašnjavanjem, nego ozbiljno prezentiranje nove poezije.


Skratio sam nastup maksimalno, usput se »svađajući« s preglasnom publikom, ali sve u svemu to je oprošlo OK. Moglo je biti i buanja, koje je ipak izostalo. Ma sve to ide u rok spisateljske službe, jer kako bi rekli Stonesi nakon prve, prilično neuspješne američke turneje: »Nisi izvođač dok ne sviraš prazne stadione.« Ja stadion neću ni sanjati, ali o neprijateljskoj publici ipak nešto znam. I sve je to dobro za iskustvo.


Eliša je došao na kraju, pročitavši za tu prigodu doista predugu priču. No on nije prošao torturu voditelja Ri lita Vlade Simcicha Vave, koji nas je, rilitovce, u maniri prave stage iskusnjare, dobro izdrilao u minutaži i dinamici javnih nastupa. No iza preambicioznog čitanja uslijedila je odlična njegova svirka, zvuka koji doista kao da nije iz Rijeke, u najboljem smislu, pa sam River i cijelu tu priču ipak napustio zadovoljan.


Vatromet i brusilice


No u River sam došao, ne treba to zaboraviti, i sam nabrijan od otvaranja EPK-a, o kojem će svi koji su ga vidjeli, a i oni koji nisu, imati mišljenje. Tako i treba biti, jednako kao što o ukusima treba raspravljati. Dapače, o njima je najvrednije raspravljati.


Otvaranje sam gledao s De Franceschijeva gata, iz prvog reda ispred pozornice. Naravno, već su se sukobila razna mišljenja onih koji su otvaranje pratili u prijenosu na televiziji i onih koji su ga gledali uživo. Ovi iz prijenosa češće hvale koncepciju i režiju, dok je ovi drugi kude. Moguće ovi drugi imaju problem, jer su gledali segmente, a ne ukupnu sliku, a ovi iz prijenosa nisu vidjeli greške i/ili nesklapnosti, jer su ih televizijski realizatori amortizirali.



Ono što ja mogu reći, a pogled je izbliza, pitanje je emocije, i to ne toliko oduševljenja samom koncepcijom i izvedbom, koja je na mahove i za najzahtjevnije gledatelje bila prilično neprozirna, već segmentima. Apsolutno najemotivniji i najdojmljiviji prizor bile su iskre brusilica s dizalice i za to bih se autoru koncepta duboko naklonio. U tom estetski moćnom činu ne leži samo larpurlartistički efektna dekoracija, nego funkcionira i kao neki Proustov madeleine kolačić u prizivanju (bolje) radničke prošlosti.


I zato jedino možemo žaliti što je najefektniji prizor otvaranja otvaranja (da, početka otvaranja) pri ponovljenom njegovu ukazanju u zatvaranju otvaranja potpuno skrajnut predimenzioniranim vatrometom.


Koji sam za sebe ne mora biti nešto baš jako loše, ali je u kontekstu turbo kreativne slike iskri brušenja, djelovao malograđanski pompozno i isprazno. Tada sam zapisao ovu rečenicu: Vatromet je pored brusilica s dizalice izgledao onoliko jadno koliko je bio spektakularniji. Naravno da je vatromet zasjenio brusilice i naravno da su one i dalje brusile i za naše oči bile toliko superiornije.


Čarlijev šator


Dojmovi otvaranja još će se, naravno, zbrajati, a ja ne mogu drugo nego poručiti, ovaj put ne organizatorima, već gradskim ocima, da je najmanje što oni kao nasljeđe EPK-a mogu ostaviti gradu godišnja fešta organizirana po sličnim načelima kao ovo participativno otvaranje EPK-a i kao podsjetnik na njega.


Ta fešta, naravno, ne mora koštati 8 milijuna kuna, i ne mora ići u vrijeme karnevala, kao sada, nego ljeti, pa time može postati i (građansko-participativni) model za druge. Siguran sam da će se ugostitelji i svi ostali iz uslužno-turističkih djelatnosti, koji su jučer, nakon fešte, padali s nogu od posla, rado odazvati takvom pozivu.


A meni nakon otvaranja i Rivera nije preostalo drugo nego konačno se prepustiti tom ljudskom »flowu«, toj energiji koja je tekla riječkim ulicama puno žešće nego onih nekoliko kapi koje su zapravo dobro podmazale prijestolnicu kiše. Čarlijev šator na Kontu nisam pratio u njegovoj humanitarnoj dnevnoj varijanti, ali jesam u večernjoj, kad je, uz »mini me« Kremin šank, bio mjestom one još malo alternativnije ekipe. Naravno da se tamo moglo vidjeti i Josipa Maršića, koji je, kao dio JMZM kolektiva, igrom nekih raznih providnosti uspio na trenutak biti mainstream kao suautor glazbenog predloška za »Operu industriale«.



Jedan od zanimljivijih trenutka tog kasnog zaključavanja otvaranja bila je pojava jednog izaslanika na našem malom šanku Drugog sušačkog bara pored kipa Kamova na Kontu. Naime u velikom šatoru svirao je Izet Medošević, koji je, činilo se, imao neki Frank Zappa moment beskonačnog sviranja taj dan, i u jednom trenutku valjda mu se učinilo da smo mi s našom muzikom preglasni, pa je poslao emisara koji nas je zamolio da se stišamo.


Mi smo na to maestralno reagirali; s malog i izdržljivog laptopa, a kroz skromni razglas koji je prilično krčao kad bismo ga probali pojačati, Izetu smo pustili – Izeta. Nije više nikog slao, valjda se tome prilagodio.


Ali da panker nekome stišava muziku, pa to se samo u Rijeci može dogoditi. Pardon, Rijeci – Europskoj prijestolnici kulture 2020. godine, o kojoj ćemo, ako ju preživimo, sigurno još puno pričati, pisati, a možda o njoj, tko zna, i pjevati.