Nomen est omen

PRIČA O DVA PALACHA Revolucionarni duh slobode trajno spaja Rijeku i Praško proljeće

Jasmin Đečević

Foto Ž. Morović

Foto Ž. Morović

Vrsta klubova poput Palacha je u Hrvatskoj potamanjena, a u Rijeci takav klub i dalje postoji kao neka okamina iz socijalizma. Palach je pozitivan čak i kada je loš. On je otvoren mladima i danas i to ne samo radi novca, a to je potpuno suprotno vladajućem sustavu, ističe Velid Đekić



Možda ponekad nomen zaista i jest omen, možda ponekad neko ime zaista jest znak koji u sebi nosi toliku simboličnu snagu da se ona nepovratno i nezadrživo prenese na onoga tko to ime dobije. Možda je baš zato riječki klub Palach, sa svom svojom slavnom i manje slavnom prošlosti uspio preživjeti već, pomalo nevjerojatnih, više od pola stoljeća.


Nazvan po češkom studentu Janu Palachu, koji se u znak protesta protiv sovjetske represije i u želji da sunarodnjake probudi iz apatije zapalio na trgu u Pragu, riječki je klub prošao svakakve dane, ali je i sada, u svojoj ne baš najaktivnijoj fazi simbol nečega drugačijeg, slobodnijeg, glasnog i životnog. Baš kao što je i hrabri Čeh po kojem je dobio ime i danas simbol otpora prema svima onima koji bi to »drugačije« i slobodno zabranjivali, a apatiju i rezignaciju poticali.


Jan Palach rođen je 11. kolovoza 1948. i odrastao je u malom gradiću 50-ak kilometara udaljenom od Praga. Otac je imao tvornicu slatkiša i dućan, majka je bila kućanica, a oba roditelja bila su aktivna u zajednici baveći se, između ostalog, amaterskim kazalištem, crkvom, politikom… Stvari se drastičnije mijenjaju tijekom 50-ih godina kada su bili primorani zatvoriti svoj privatni posao nakon čega se otac Josef zapošljava kao radnik u pekari dok majka Libuše počinje raditi u restoranu na željezničkoj stanici. Ranih 60-ih otac umire od srčanog udara, a s obzirom da je stariji brat Jiri već napustio obiteljsku kuću, Jan ostaje živjeti samo s majkom.




Učitelj povijesti iz njegove osnovne škole sjeća se Jana kao strastvenog čitača i igrača šaha, volio je povijesne romane kao i sport. Profesori iz srednje škole, koju je upisao 1963., pamte ga pak kao relativno prosječnog učenika, ali s jakim afinitetom prema povijesti, zemljopisu i društvenim znanostima.


Baklja broj 1 


Srednju školu završio je 1966., nakon čega je planirao studirati povijest na Karlovom sveučilištu u Pragu. Iako je položio prijemni, nije upisao taj studij zbog prevelikog broja kandidata pa se okreće studiju poljoprivredne ekonomije. Bio je aktivan u studentskom životu, putovao je 1967. u Kazahstan da bi iduće godine organizirao privremeni ljetni posao u Rusiji, u blizini Lenjingrada. Praško proljeće odnosno pokušaj liberalizacije čehoslovačkog društva i stvaranja »socijalizma s ljudskim licem« snažno utječe na mladog Jana i iako je i ranije bio zainteresiran za politiku, upravo je tijekom 1968. njegov interes za tim područjem snažno narastao zbog čega sudjeluje na brojnim sastancima i diskusijama.


Jan Palach


Jan Palach



Te godine se uspijeva prebaciti na studij koji je na početku htio upisati, ali invazija snaga Varšavskog pakta, koja je stigla u kolovozu kao odgovor Moskve na pokušaje Čehoslovačke da se otrgne iz čvrstog ruskog zagrljaja, promijenit će sve. Palach već 21. kolovoza sudjeluje na prosvjedima protiv okupacije, ali uskoro prvi put posjećuje i Zapad, otišavši u Francusku na berbu grožđa. Tijekom studenog sudjeluje u nekoliko uličnih prosvjeda kao i u štrajku na fakultetu, a neki od njegovih prijatelja i kolega kasnije su za vrijeme ispitivanja i istraga upravo te jesenske dane 1968. naveli kao prijelomnu točka njegovog života. Palach, naime, počinje razmišljati o radikalnom činu koji bi šokirao i uzbunio javnost koja se počela miriti sa situacijom, pa je došao na ideju da okupira glavnu zgradu Čehoslovačkog radija i televizije kako bi emitirao poziv na opći štrajk. Taj je plan poslao tadašnjem studentskom vođi i u njemu, između ostalog, navodi kako bi mala, ali odlučna grupa studenata trebala preuzeti inicijativu i napraviti nešto što će aktivirati šire mase. Izgleda da je ovaj prijedlog prošao bez reakcije što je moguće jedan od razloga zašto je odlučio potražiti drugačiji, drastičniji oblik protesta. Dana 15. siječnja 1969. bio je na pogrebu svom ujaku u rodnom kraju da bi se 16. siječnja vratio u Prag i u svoju studentsku sobu u kojoj je potom napisao četiri gotovo istovjetna pisma koje je potpisao s »Baklja br. 1«. Pisma je poslao svom kolegi s Ekonomije, studentskom vođi te Društvu čehoslovačkih pisaca dok je četvrto ponio sa sobom.


Fatalno jutro 


Minuciozna rekonstrukcija tog fatalnog jutra kaže kako je napustio studentski dom oko 11 sati te da je nakon toga putem do centra poslao tri pisma te razglednicu s kratkim pozdravom jednom svom prijatelju. Kupio je dva plastična spremnika i napunio ih benzinom te se zaputio pred zgradu Nacionalnog muzeja u centru Praga stigavši tamo nekoliko minuta prije 14:30. Skinuo je kaput, ostavio aktovku, polio se benzinom i zapalio. Nakon što je pao na cestu, vatru su svojim kaputima ugasili slučajni prolaznici koji su, na Palachov zahtjev, potom otvorili njegovu aktovku i pročitali pismo. U njemu se navodi kako je on samo jedan iz grupe onih koji su odlučili zapaliti se kako bi probudili javnost iz letargije, zahtijevao je ukidanje cenzure i zabranu distribucije novina koje su tiskale okupacijske snage. Tražio je i da se krene u opći štrajk za potporu tim zahtjevima uz upozorenje kako će se, ako se zahtjevi ne ispune do 21. siječnja, »ostale baklje upaliti« što je trebalo značiti da uz njega postoji još onih koji su spremni na takav čin.


Iako teško ozlijeđen, Palach je bio pri svijesti kada su ga vozili u bolnicu, čak i je medicinskim sestrama objašnjavao kako njegov čin nije suicidalni pokušaj već da se zapalio u svrhu protesta – slično kao i budistički svećenici u Vijetnamu. Osim toga, tvrdio je i da ostale »baklje« odnosno prosvjednici spremni ponoviti njegov čin, zaista postoje. Jan je zadobio opekline drugog i trećeg stupnja na 85 posto površine tijela, cijelo je vrijeme bio u kritičnom stanju, a nakon kratkog posjeta njegova majka i brat bili su toliko šokirani da su oboje završili na psihijatriji. Unatoč tome, dok je još bio živ iznimno je bio zainteresiran za reakcije na ono što je napravio pa je tako i svog posljednjeg dana tražio da u bolnicu dođu njegovi kolege kako bi mogao razgovarati s njima. Nakon tog posjeta, njegovo se stanje pogoršalo i 19. siječnja 1969., dakle točno 50 godina od danas, u 15:50 sati Jan Palach je proglašen mrtvim.



Njegov čin izazvao je velike prosvjede i snažne reakcije u samoj Čehoslovačkoj, ali se glas o toj nezamislivoj žrtvi, kao i onome što se mjesecima prije toga događalo u toj zemlji, širio i ostatkom Europe za što su, na neki način, zaslužni i – riječki studenti.


Riječani u Plzenu 


Naime, baš ljeta 1968. godine u Čehoslovačkoj je na praksi bila skupina studenata riječkog Strojarsko-brodograđevnog fakulteta. Obilazili su pogone Škode, poznatu pivovaru u Plzenu, a tjedan dana proveli su u i samom Pragu.


Prema saznanjima neumornog istraživača novije riječke povijesti Velida Đekića, među 20-ak studenata bili su Vladimir Bizjak, Željko Morović, Željko Lužavec, Marko Kovačević, Lino Griparić, Anto Perković, Slobodan Đuričić, Klaudio Tomljanović i drugi. Njihov ustaljeni i bezbrižni ritam razbile su 21. kolovoza tenkovske kolone na ulicama, ali unatoč tome nisu istog časa krenuli kući već su u Čehoslovačkoj ostali još nekoliko dana. Željko Morović, jedan od riječkih studenata imao je fotoaparat i igrom slučaja našao se u situaciji da napravi novinarsku ekskluzivu s one strane Željezne zavjese snimivši vojnike i svu tu tešku vojnu mehanizaciju kako se prelijevaju po ulicama Plzena. Na povratku ih je na austrijskoj granici dočekalo mnoštvo novinara željnih saznanja o tome što se događa, a posebno su vrijedne pri tome bile Morovićeve fotografije koje su uskoro osvanule i u Novom listu gdje su zauzele cijelu stranicu u broju od 29. kolovoza.


Izložba šezdesetak fotografija s prizorima onoga što se događalo u Čehoslovačkoj postavljena je u tada relativno novom studentskom klubu u Kružnoj ulici koji je nosio ime Indeks. Sam klub je otvoren tri godine ranije 1966. pod okriljem Studentskog centra kao mjesto za druženje studenata, ali nije baš funkcionirao kako je zamišljeno budući da je zbog jeftinijeg pića i dužeg radnog vremena više privlačio neke druge, a manje akademske građane. Studenti Medicine tada pokreću inicijativu da se klub izuzme iz Studentskog centra i preda na upravljanje direktno studentima što je na kraju i urodilo plodom pa u siječnju 1969. dolazi do promjene upravljačke strukture, time i programske orijentacije. S obzirom na te novosti, a pod dojmom Morovićeve izložbe, tadašnji predsjednik Izvršnog odbora Saveza studenata Igor Mrduljaš, kasnije poznati teatrolog i otac uspješnog arhitekta Maroja Mrduljaša, predlaže da se klubu da ime preminulog češkog studenta što su tadašnje gradske vlasti vrlo rado prihvatile pa Indeks 5. veljače 1969. godine postaje klub Jan Palach.



Dio riječkog identiteta 


Treba imati na umu da se Jugoslavija još 1948. odmetnula od sovjetskog bloka i da je od tog trenutka stalno bilo u zraku hoće li njihovi tenkovi upasti i ovdje. Svjesni da se od te sile ne mogu obraniti, u jugoslavenskom državnom vrhu su zaključili da je glavni oslonac otpora takvoj agresiji u mladima. Ugledavši se na NOB, kada su udarne snage činile upravo mladi ljudi, odlučili su biti što otvoreniji omladini. Što god su mladi htjeli i tražili, gradske vlasti su odobravale pogotovo stvari poput osnivanja kulturnih udruga, nalaženja prostora za studentske aktivnosti i slično. S druge strane, sovjetska agresija u Čehoslovačkoj potaknula je ovdašnju vlast na osnivanje dobrovoljnih omladinskih brigada koje su bile zapravo priprema za obranu zemlje, a samo na području riječke općine bile su oformljene 82 takve jedinice. U svakom slučaju, jako se pazilo što mladi kažu, a osim toga, Palach kao simbol otpora prema Sovjetima je vlasti itekako bio prihvatljiv. Dakle, poklopilo se nekoliko stvari, od vanjskopolitičkih do lokalnih, koje su dovele do toga da riječki klub dobije naziv Palach – objašnjava Velid Đekić.


Koliko će taj klub kasnije utjecati na imidž Rijeke oni koji su mu tada nadjenuli ime vjerojatno nisu mogli ni maštati. Kroz desetljeća, bez obzira na faze kroz koje je prolazio, Palach je postao riječka konstanta i nedjeljivi dio gradskog identiteta pogotovo onog dijela koji se tiče sklonosti drugačijem, toleranciji, otvorenosti i prihvaćanja različitosti. Kao da je dobivši ime borca za slobodu i sam postao neki prostor slobode. Prostor u kojem će želja za stvaranjem i aktivizmom uvijek ostati naglašena i prostor u kojem će biti ispisane neke od najznačajnijih stranica urbane odnosno pop-kulturne povijesti Rijeke.



– Već samo davanje imena i promjena usmjerenja 1969. se može gledati kao jedan revolucionarni čin. Nakon toga klub je pozitivni, provokativni slobodarski duh u punom sjaju pokazivao krajem 70-ih i u 80-ima kada je zaista postao hrvatski CBGB s cijelom pank-novovalnom scenom, ali postoji tu još jedna iznimno važna stvar. Mi smo u međuvremenu prešli iz sustava koji je jako vodio računa o potrebama mladih, primjerice osnivanjem brojnih neprofitnih klubova gdje su se mogli baviti svim mogućim aktivnostima, u sustav kojeg zanima samo profit. Vrsta klubova poput Palacha je u Hrvatskoj potamanjena, a u Rijeci takav klub i dalje postoji kao neka okamina iz socijalizma. Tijekom posljednjih 30 godina mnogi su privatnici bacili oko na njega radi njegove lokacije, ali on je i dalje gradski, javni prostor namijenjen mladima. To je već samo po sebi nevjerojatno s obzirom na predatorsko kapitalističko okruženje u kojem živimo. Zato je Palach pozitivna točka u životu grada čak i kada je loš. To je onaj disrupcijski element koji i dalje žulja, on je otvoren mladima i danas i to ne samo radi novca, a to je potpuno suprotno vladajućem sustavu. U tom smislu on i dalje ima taj diverzantski moment, pogotovo kada se napuni dobrim sadržajem i vizijom što vjerujem da se može opet dogoditi – kaže Đekić te dodaje kako većini današnjih država ne trebaju mladi i obrazovani ljudi koji misle svojom glavom, ne trebaju im »Jani Palachi« i oni koji zovu na društveno buđenje.


Ako je stvarno tako, ako svijetu odnosno onima koji njime vladaju zaista odgovara apatija, onda ima još više razloga da Rijeka svoj Palach sačuva, da nas i dalje budi i da ne dozvoli da u zaborav ode vapaj za slobodom koji je prije točno 50 godina uputio jedan hrabri mladić. Vapaj koji je gotovo istog časa s Vaclavskih namesti u Pragu odjeknuo i 843 kilometra južnije te nastavio jednako snažno odjekivati desetljećima u prostorima jednog omladinskog kluba u Kružnoj ulici u Rijeci.


Palach je originalni RiHub


Kao amblematsko mjesto riječke kulture, Palach bi zasigurno trebao imati istaknuto mjesto i u godini kada Rijeka ponese titulu Europske prijestolnice kulture, jer nije mala stvar imati klub koji traje već 53 godina i koji nosi ime čovjeka čije se vrijednosti poklapaju s onima koje »Luka različitosti« želi promovirati poput otvorenosti i hrabrosti, a protiv bilo kakve represije. S time se slaže i Velid Đekić koji povlači jednu zanimljivu paralelu.


– Ako Palach nastavi biti u funkciji kakvu je imao, sigurno će nastaviti i nositi taj revolucionarni duh slobode. Naravno, svako vrijeme ima svoje posebnosti, ono što je funkcioniralo prije 30 godina ne mora značiti da funkcionira i danas. Uostalom, on je uvije bio više od samo mjesta za sviranje, kako ga se često percipira. Što se tiče 2020., bilo bi dobro da se onim mjestima zbog kojih ovaj grad jest to što jest, da neka nova vrijednost. Lijepo je otkrivati nove prostore u gradu, ali to ne znači da moramo zanemariti perjanice i ključne točke novije kulturne povijesti grada, a Palach to zasigurno je. Pa Palach je na neki način RiHub prije RiHuba što ne znači da je uređenje prostora u bivšem Bernardiju loše, dapače, samo bi bilo lijepo naglasiti tu poveznicu između takvih prostora koji u različito vrijeme nose iste ili slične ideje. Uostalom, pri valorizaciju svih tih mjesta postoji i nešto što se zove minuli rad, a tu se teško netko može mjeriti s Palachom – smatra Đekić


Zbunjujuća ploča 



Klub Index otvoren je 1966. godine, a ime Palach dobio je 1969. godine nakon samospaljivanja Jana Palacha. Ipak, ploča postavljena na ulazu u klub 2008. godine govori o »40 godina rada studentskog kluba Jan Palach«. Teško da se klub 1968. mogao već zvati Palachom ako je ovaj preminuo 1969., ne može se odnositi niti na klub općenito ako je Index kao studentski klub u Kružnoj otvoren 1966. Unatoč dobroj namjeri, očito je riječ o pogrešci koju bi trebalo jednom prilikom ispraviti.