Moje mjesto pod suncem

Oni su odlučili biti dio rješenja, a ne apatične većine: Riječki poduzetnici i kulturnjaci protiv dječjeg siromaštva

Jasmin Đečević

Otvorili su oči, ali i svoja srca – Silvija Šikić, Sandra Grozdanov, Ana Maleš Džida, Goran Džida, Ivana Stolnik i Mirna Gurdon / Snimio Ivica Tomić

Otvorili su oči, ali i svoja srca – Silvija Šikić, Sandra Grozdanov, Ana Maleš Džida, Goran Džida, Ivana Stolnik i Mirna Gurdon / Snimio Ivica Tomić

Kupite knjigu: kuna za djecu, naručite jelo: dvije kune za djecu. Pri tome dobro provjerite imaju li bookmarker ili karton od pizze koju ste upravo pojeli barkod i logo akcije »Moje mjesto pod suncem«. Ako imaju, preko njega možete putem m-bankinga automatski donirati sredstva programu



Ivana ima devet godina i želi biti pravnica, Luka ima 11 i volio bi trenirati nogomet s ostalim vršnjacima na Rujevici, Klara mašta o frizerskom salonu, Andrej o odlasku na izlet i – pizzi.


Imena ove djece su izmišljena, ali njihove želje su stvarne. Šanse da se one ispune poprilično su mršave jer su svi oni od rođenja dio začaranog kruga siromaštva iz kojeg se samo rijetki uspiju istrgnuti. Za većinu, oni su sjenke, nevidljivi svijet neimaštine i problem za kojeg se pravimo da ne postoji. Oni za situaciju u kojoj se nalaze nisu ni najmanje krivi, oni jednostavno nisu imali sreće da im sve ono što većina nas uzima zdravo za gotovo, od odlaska u kazalište ili kino do toplog obroka, bude dostupno. U javnosti se barata brojkom od 500-tinjak siromašne djece na području Rijeke, a je li ta brojka potpuno točna ili ne, manje je važno jer dok je i jedno takvo dijete – previše je. Iza suhe i hladne statistike stoje životi prave djece koja zbog siromaštva nemaju mogućnosti za adekvatan psiho-socijalni razvoj što u konačnici dovodi do toga da one želje s početka teksta i ostanu samo želje ili još gore, da tih želja niti nema. Njihove obitelji nemaju uvjeta da se same izbave iz takve situacije, a javni sustav je prezagušen i neosjetljiv da bi im osim školskog programa sustavno nudio ikakvu društvenu »nadgradnju«.


Srećom, ima među nama onih koji takvu djecu vide i koji ne čekaju da se sustav pobrine za njih, već puni zanosa krenu sami popravljati stvar. Takvi su i Riječani okupljeni oko programa »Moje mjesto pod suncem« Centra za kulturu dijaloga koji se već godinama godina bavi djecom koja se nalaze ispod ruba siromaštva i to s glavnim ciljem razvijanja kapacitete te djece da postanu samostalni ljudi neovisni o socijalnom sustavu


Nagrađen program




– Klinci koji nemaju novca ne mogu si priuštiti ništa osim škole, a praksa pokazuje da to nije dovoljno. Svaka izvannastavna aktivnost, hobi, odlazak na trening ili pohađanje glumačkih radionica, jača samopouzdanje, socijalizira i pomaže za uspjeh u samoj školi i priprema dijete na izazove koji ga čekaju. Međutim, sve to košta i postaje sve nedostupnije što ima katastrofalne posljedice. Realno, mogućnost da dijete iz siromašne obitelji dođe do fakulteta vrlo je mala upravo zato što je to dijete zbog pomanjkanja novca socijalno isključeno. Na taj način izlazak iz tog kruga siromaštva je gotovo nemoguć – objašnjava nam Sandra Grozdanov iz Centra za kulturu dijaloga.


U programu, koji je 2018. godine dobio nagradu udruge Smart i Grada Rijeke za najbolji volonterski program u toj godini, je 40-ak djece s kojima radi isto toliko volontera, od stručnjaka do studenata, koji djeci pomažu u učenju, psihološkim savjetovanjem, raznim radionicama ili pak odlaskom u kino, na predstavu ili izlet. Možda nekome ne zvuči kao velika stvar, ali perspektiva je drugačija kada nas ugrize stvarnost.


Foto Roni Brmalj


Foto Roni Brmalj



– Devedeset posto te djece nije nikada bilo u kinu ili kazalištu, njihovi roditelji nemaju novca za autobusnu kartu do Opatije, a kamoli za neki izlet. Primjerice, Konzum i Dukat nam svakoga mjeseca dostavljaju svježe voće i mliječne proizvode, a to koliko se naša djeca vesele voću i jogurtima, kao da su vidjeli čokolade i bonbone, dovoljno govori o uvjetima u kojima žive – ističe Grozdanov.


Vidljivi rezultati


Program se pokazao uspješnim, mukotrpan rad svih uključenih počeo je davati čak i mjerljive i vidljive rezultate, ali cijeli je projekt tijekom prošle godine došao u pitanje kada se »Moje mjesto pod suncem« našlo pred gašenjem zbog pomanjkanja sredstava.


Na scenu tada stupaju riječki poduzetnici i to na vrlo kreativan način: iz Pizzerije Maslina odlučili su od svake prodaje dva njihova popularna jela odvajati dvije kune i uplaćivati kao stalnu donaciju programu, a istu stvar počeo je raditi Bistro Mornar. Kao u onoj staroj priči o kamenčićima i valovima koji se šire, tako se i glas o ovakvom obliku pomoći najpotrebitijima počeo širiti. Uskoro su se svojim znanjem i vještinama projektu priključile kreativne snage riječkog Kreativnog kolektiva Kombinat čiji su članovi Marko Luka Zubčić, Mirna Gurdon, Leo Kirinčić i Ivan Vranjić osmislili izložbu o ovom programu na Korzu. Uz to, priči su dali prepoznatljiv vizualni identitet, sve s ciljem da poruke što brže i jasnije dođu do što većeg broja ljudi. Dodatni impuls projektu stigao je iz antikvarijata Ex Libris, iz kojeg su odlučili od svake prodane knjige uplaćivati kunu u projekt.


Kupite knjigu: kuna za djecu, naručite jelo: dvije kune za djecu. Pri tome dobro provjerite imaju li bookmarker ili karton od pizze koju ste upravo pojeli barkod i logo akcije »Moje mjesto pod suncem«. Ako imaju, preko njega možete putem m-bankinga automatski donirati sredstva programu, što je još jedna sjajna ideja kreativnih glava iz Kombinata.


Kontinuirana pomoć 


Uglavnom, u Rijeci se u trokutu civilne udruge – poduzetnici – kulturni sektor kroz ovu akciju počeo stvarati po mnogočemu jedinstven model kontinuirane pomoći koji bi se uz širenje i daljnju razradu mogao pokazati samoodrživim. Mogao bi postati primjer dobre prakse koji bi se potom lako implementirao u druge gradove i sredine uz važnu napomenu kako se ne radi o jednokratnoj humanitarnoj akciji, nego o stalnoj pomoći.


Ana Maleš Džida iz bistroa i pizzerije Maslina na zelenom trgu kaže nam kako su se programom povezali kada su za klince donirali ulaznice za kazališnu predstavu.


– Shvatili smo da toj djeci društvo ne omogućava da normalno žive i to nas je poprilično potreslo, pogotovo kada smo vidjeli jedno dijete kako pri posjetu kazalištu, skrivajući se, u torbu sprema komad pizze. To su prekrasna djeca, zainteresirana, pametna, ali vidljivo na margini. Društvo je duhumanizirano, svi trče za osobnom ambicijom, a kolektivno smo tupi i imuni na tuđe probleme. Ovaj princip socijalno odgovornog poslovanja ide u suprotnom smjeru i daje ljudima rješenje koje svatko može primijeniti kroz svoj posao. Mi poduzetnici nemamo kompetencije da radimo s tom djecom, ali možemo pomoći na druge načine – objašnjava Maleš Džida.


Njene riječi potvrđuje i Ivana Stolnik iz bistroa Mornar koja ističe kako joj je uključivanje u ovu akciju pružilo poseban osjećaj ispunjenosti.


– Radi se o sjajnoj akciji. Osjećam da ne zatvaram oči pred problemom, a saznanje da sam pomogla nekom potrebitom je divno i ispunjava više nego bilo koja materijalna stvar. Dugo sam se htjela uključiti u nešto slično kroz volontiranje, ali priroda posla mi to jednostavno ne dozvoljava. Moram reći i da naši gosti sjajno reagiraju kada čuju za akciju ili vide pločicu »Moje mjesto pod sucem« na vratima. Uskoro će biti i posebna oznaka u cjeniku kraj onih jela iz kojih se sredstva odvajaju za program, sve kako bi se još više prezentirali i pomogli projekt – govori Stolnik.


Društveni angažman


Da priča ima smisla pokazuje i to što se krug uključenih tvrtki širi, pa se uz Maslinu, Mornar, Ex libris i Kombinat, odnedavno za dječje mjesto pod suncem bore i Lightwave d.o.o., Madra 2003. d.o.o., Privatna psihološka praksa Zrinke Ričke Žauhar i Garçon bar.


Poduzetnici su time pokazali, za naše prilike, zavidnu razinu društveno odgovornog poslovanja, a kulturni sektor da se na njega može ozbiljno računati. Dapače, u ovom slučaju se konkretno, u praksi, pokazalo koliko kulturnjaci mogu napraviti svojim angažmanom.


Mirna Gurdon iz riječkog Kreativnog kolektiva Kombinat kaže kako su njihove snage bile usmjerene na što bolju i jasniju komunikaciju projekta.


– Izložba na Korzu bila je početak kampanje podizanja svijesti, naš je zadatak bio da suočimo ljude s problemom koji postoji i da ih potaknemo da razmisle kako bi se mogli uključiti u pronalazak rješenja. Tema je teška i ozbiljna i nije bilo lako napraviti balans između toga da poruka bude jasna i jaka, a da u isto vrijeme nije i senzacionalistička. Sve radimo s ciljem da se poveća vidljivost programa, odnosno kako bi cijeli projekt bio što uspješniji i kako bi lakše komunicirao sa zajednicom. Tako nam je pao na pamet i barkod koji je iznimno praktičan i efikasan jer ljudi mogu odmah reagirati i sami odlučiti koliko će novca donirati. Mi, kao kreativci, na ovaj način svoje znanje i vještine dajemo za neki vrijedan cilj, što je izvrsno – objašnjava Gurdon.


Inače, troškovi samoga programa »Moje mjesto pod suncem« godišnje iznose oko 300 tisuća kuna, a širenje modela društveno odgovornog poslovanja uključivanjem većeg broja ljudi omogućilo bi profesionaliziranje programa, odnosno angažman više stručnjaka kako bi rad s djecom bio još kvalitetniji. Osim toga, želja je ljudi iz CeKaDe-a osigurati određenom broju djece stipendije, veliki napredak u radu napravio bi se kad bi se pronašao bolji prostor od onog u kojem sada djeluju.



Minimalna podrška 


Na pitanje kakva je suradnja s gradskim i županijskim vlastima, Sandra Grozdanov kaže kako podrška postoji, ali je minimalna.


– Svima je ono što mi radimo super, ali kada treba nešto konkretno riješiti onda stvar zapne. Nadamo se da bi mogli dobiti bolji prostor, prvenstveno radi uključivanja većeg broja djece i toplih obroka jer dobar dio te djece ne vidi kuhanu hranu više od tjedan dana. Javio nam se jedan gospodin koji bi nam svaki dan vozio tople obroke, ali jednostavno nemamo uvjete za to pa smo morali za sada odbiti. Stoga molimo Grad Rijeku i sve koji mogu pomoći, da nam pomognu u pronalaženju adekvatnijeg prostora – kaže Grozdanov.


Vrhunac rada i najveća nagrada onima koji sudjeluju u projektu bila bi da klinci, kojima se danas pomaže, odrastu u svjesne i odgovorne građane koji će i sami jednog dana pomagati drugima. Temelj je postavljen jer oni sada znaju kako je to kada ti netko pomogne, osjećaju da je nekoga briga za njih, a primjeri iz prakse ukazuju da promjene nisu samo vidljive kod djece, već i kod njihovih roditelja. Često im, objašnjavaju naši sugovornici, sama činjenica da im netko pokušava pomoći pokazuje da ih svijet nije zaboravio i to im bude poticaj da se i sami trgnu i krenu u rješavanje nekih problema.


Osim što pomaže djeci da izađu iz kruga siromaštva, ovakav projekt razvija i kulturu življenja u nekoj zajednici te izravno utječe na stvaranje aktivnog građanstva koje ne čeka da netko drugi riješi problem.


– To je zahtjevan proces, stvaranje aktivnih građana ne ide preko noći, ali čini mi se da se taj osjećaj budi i kod nas. Jednostavno moramo shvatiti da društvene probleme neće rješavati netko drugi, puno toga možemo i sami promijeniti – ističe Silvija Šikić iz CeKaDe-a.


Tko traži, naći će 


Ivana Stolnik poručuje da je najlakše odgovornost prebaciti na druge. Vrlo često se može čuti i kako bi ljudi rado pomogli, ali ne znaju kako, no Ana Maleš Džida kaže kako je to samo djelomično točno.


– Tko traži, naći će, treba se samo malo i osobno angažirati. Naravno, treba dobro prezentirati program, objasniti ljudima gdje točno ide novac da ne bi bilo mjesta sumnji i stvar se odmah pokrene. Iskreno, voljela bih da ovaj program postane dio identiteta ovog grada jer mislim da mi to možemo – kaže Maleš Džida.


Na naše pitanje ostalima, smatraju li da je zaista moguće da ovakvi modeli postanu pravilo, a ne iznimka i da ovakvo socijalno odgovorno poslovanje postane dio identiteta Rijeke, naši sugovornici redom odgovaraju potvrdno.



Svi koji se žele uključiti u ovaj sjajan projekt, mogu se javiti na telefon 091 163 79 39 ili putem e-maila: [email protected].



– Ja vjerujem u ljude, svi se nekako spojimo kada zatreba – kaže Stolnik.


Na njene se riječi nadovezuje Goran Džida.


– Mislim da je i uloga medija tu jako bitna, da ljudi čuju da postoji druga strana, da nije samo apatija. Onda će se javiti i drugi, sada nas je nekoliko, ali cijela stvar se može razviti u mrežu koja može dugoročno mijenjati zajednicu. Treba okrenuti stvar, da pitanje ne bude »zašto si dio toga« nego »zašto nisi dio programa« – ističe Džida.


Slušajući entuzijazam naših sugovornika lako se da zamisliti da se, primjerice, riječki ugostitelji uz tablice TripAdvisora ili turističke zajednice na ulaznim vratima, krenu hvaliti s onime čime pokazuju da sudjeluju u programu »Moje mjesto pod suncem«, kao što to već rade Maslina i Mornar.


»Može se« stav


Zvuči optimistično, ali dok sjedimo u društvu ovih nesebičnih ljudi, ne i neostvarivo. Teško je ne osjetiti pozitivnu energiju i želju za borbom protiv malodušja koja isijava iz gotovo svake njihove rečenice. Njihov »može se« stav u isto vrijeme oduševljava, ali pomalo i posramljuje, dok u glavi odzvanja pitanje »zašto nisi i ti dio ovoga?«. Oni se ne prepuštaju prevladavajućoj rezigniranosti, vjeruju da nije sve u onoj »u se, na se i poda se« i da postoje vrjednije stvari u životu. I ne samo da to vjeruju nego to – i žive. Oni su odlučili biti dio rješenja, ne dio apatične većine. Otvorili su oči, ali i svoja srca. Bilo bi lijepo da ih i mi ostali slijedimo.


Što je djetinjstvo bez knjiga?



Antikvarijat Ex Libris se u program »Moje mjesto pod suncem« uključio izdvajanjem jedne kune po prodanoj knjizi. Kako bi dugoročno mogli ispratiti projekt, moguće je da će model promijeniti u jednu kunu po izdanom računu. Vlasnik Ex Librisa Željko Međimorec kaže kako se ne radi o ogromnim sredstvima, ali je to njihov doprinos ne samo programu, nego i modelu poslovanja koje se oslanja na društvenu odgovornost.


– Ex libris već godinama povremeno podržava razne inicijative civilnog sektora no ono što je posebno u ovom programu je nešto što nam u društvu nedostaje – kontinuirana podrška, a ne jednokratne potpore. Također, ono što »Moje mjesto pod suncem« radi jako rezonira s onim o čemu i mi u Ex Librisu razmišljamo. Čitatelji i kupci knjiga su uglavnom ljudi koji imaju kulturu čitanja, koji imaju vremena i novaca izdvojiti novac za knjigu, koji su, u krajnjoj liniji, uglavnom i odgojeni u okruženjima u kojima se knjiga čitala i posjedovala. Ono što »Moje mjesto pod suncem« radi je da djeci, koja nisu u takvom okruženju, omogućuje da razviju svoje potencijale koji su zagušeni zbog njihovog socijalnog konteksta. A sva istraživanja pokazuju da djeca koja su odrasla među knjigama, imaju puno veće šanse za uspjeh u životu. I to im taj program nudi, a to smo i mi prepoznali – kaže vlasnik Ex Librisa.


Uključivanje antikvarijata knjiga u ovakav projekt posebno je neobično kada se uzme u obzir opće financijsko stanje u kulturi, poglavito u izdavaštvu.


– Da, situacija u kulturi i nakladništvu nije sjajna, no kada je bila? Jedna od zamki u koju kulturni sektor upada je da se žali zbog neprepoznavanja njihovog rada, a s druge strane kulturni sektor ima toliko potencijala da gurne naše društvo na bolje. Ovo je jedan od modela kako da kulturne institucije, tvrtke koje se bave kulturom, izađu iz svojih zadanih okvira i pomognu društvu oko sebe. Mi smo se odlučili na to da izdvajamo iz naše zarade, isto tako smo se mogli odlučiti za organiziranje druženja s autorima dječjih knjiga, radionice čitanja… Ne košta mnogo, ali je učinak takvog rada nemjerljiv. Uz to, tko kaže da se ovakvim potezima neće kultura spustiti među »obične« ljude, pretvarajući ih tako u »konzumente« kulturnih sadržaja, i kratkoročno i dugoročno – zaključuje Međimorec.


Val solidarnosti se širi 


Program »Moje mjesto pod suncem« trenutno aktivno podržavaju Bistro Mornar, Antikvarijat Ex Libris, bistro i pizzeria Maslina, Lightwave d.o.o., Madra 2003. d.o.o., Privatna psihološka praksa Zrinke Ričke Žauhar i Garçon bar.


Nikola Kunst iz riječke tvrtke Lightwave kaže kako je o programu saznao iz medija i da je gotovo trenutno osjetio potrebu za uključivanjem u cijelu priču.


– Razgovarao sam sa svojim poslovnim partnerom i odmah smo se složili da ćemo biti dio toga. Smatramo da mi poduzetnici trebamo doprinositi zajednici, pogotovo kada su u pitanju djeca jer oni su najugroženija skupina. Koliko smo vidjeli, članovi udruge koja vodi program se stvarno trude pružiti toj djeci ljepši i sretniji život, a poduzetnici iz svog poslovanja odvajaju za toliko bespotrebnih stvari, zašto ne bi onda za nešto ovako vrijedno. Naša tvrtka je za sada odredila iznos kojeg ćemo svaki mjesec uplaćivati, a kako smo se tek uključili, moguće je da ćemo taj iznos i povećavati – rekao nam je Kunst.