Veliko srce

Liječnik iz Rijeke već desetljećima pomaže žitelje siromašne Kenije. Ovo je njegova priča

Mirjana Grce

Privatni album

Privatni album

Ti ljudi zaista žive od svoga teškog rada, ali ta zemlja im daje jako malo. Znaju me pitati zašto ne pomažem ljudima ovdje. Pa pomognem i kod nas, ali ovdje mnogi koji pitaju pomoć mogu sami raditi i zaraditi. U Subukiji, ljudi mogu eventualno nešto raditi i to eventualno za dva dolara na dan, a od toga se ne može ni tamo preživjeti, kaže riječki humanitarac



Danima bih mogao pričati o Africi, o Keniji, o ljudima i životu na visoravni Donja Subukija u Keniji. Domaći ljudi taj predio, oko 300 kilometara udaljen od Nairobija, nazivaju grad, ali to nema veze s našim poimanjem grada. U 12 sela tamo živi oko 12 tisuća stanovnika, redom izrazito siromašnih. U Donju Subukiju odlazim desetak godina, i mogu reći da se vraćam tužan. Što god da se učini za žitelje te afričke zabiti, na toj gotovo neplodnoj zemlji, uvijek je manje od kapi u moru. Na TV-u, na fotografijama tamošnji život izgleda puno bolje nego u stvarnosti. Jer, tek u stvarnosti vidiš da je put kojim prođe džip jako loš, da kuće domaćih ljudi imaju zemljani pod, da u njima nema kreveta, već ljudi spavaju na kožnim prostirkama po podu, da imaju samo jedan siromašan obrok dnevno…


Tako nas je u priču o svome radu za ljude u Donjoj Subukiji uveo Riječanin, podrijetlom Dalmatinac iz Imotske krajine, specijalist ortodoncije dr. sc. Marko Perković. Što je učinio, i dalje čini za žitelje toga kraja da za njega možemo reći da je čovjek velikog srca?


Fra Miro Babić


Nakon što je upoznao mukotrpan život toga kraja, tamošnjem je zdravstvenom centru donirao dvije stomatološke ordinacije, i odonda redovito svake godine neko vrijeme tamo boravi i u ordinaciji volonterski radi.




– U ostalom dijelu godine tamo radi jedna domaća žena koja je ranije već radila u jednoj zubnoj ordinaciji, i ima temeljno znanje. Mi smo je još poučili tako da ona pomaže ljudima koliko može i zna – izvadi zub, ponekad stavi nekome plombu ili bar pomogne da ljude ne boli. Išao je tamo, i radio u ordinaciji, i jedan kolega iz Rijeke, a dosta vremena je tamo bio jedan mladi kolega iz Zagreba i naučio tu ženu nekim osnovama. Ipak, ljudi radije u ordinaciju dolaze kada smo mi tamo jer imaju više povjerenja, kaže dr. Perković.


Privatni album


Privatni album



Zdravstveni centar u kojem je svoje mjesto dobila i zubna ordinacija djeluje u sklopu franjevačke misije koju godinama vodi bosanski franjevac Miro Babić. Kao i cijela misija, taj je zdravstveni centar blagoslov za tamošnje ljude, a vode ga, kaže naš sugovornik, časne i medicinske sestre, dok liječnici dolaze povremeno.



U Donjoj Subukiji sam kum dvoje djece, zapravo otac, jer nemaju svojih bioloških roditelja, bratu i sestri koje su roditelji napustili. Dječak je tada imao tri-četiri godine, a djevojčica jednu. Našli su ih u nekom grmlju, gdje su preživjeli od onoga što bi mali ukrao. Uzeli su ih u misiju, a ja za njih plaćam školovanje. Marljivi su i pošteni, tako da kada idem tamo, idem zapravo i njih posjetiti. Kad sam ih upoznavao sa svojom kćeri, rekao sam joj: »Ovo ti je sestra, a ovo brat«.Dječak sad ima 15 godina i želi biti kuhar. Tamo za njega nema perspektive, pa razmišljam da ga dovedem k nama u Rijeku da ovdje živi i radi. Smijao se kad sam mu to rekao, a naravno, ako budu htjeli, dovest ćemo i njegovu sestru kad završi školu.


– Fra Mira i tu misiju sam našao sam preko interneta. Njegova misija ima 12 župa, dakle pastoralni rad; školu i crkvu, dom za nezbrinutu i najčešće hendikepiranu djecu, zdravstveni centar. Uz katolike, tamo ima i mnogo protestanata, i dosta manje muslimana, upoznaje Perković.


Pitamo kako je počeo njegov humanitarni rad za ljude u Subukiji.


– Svojim sam poslom, kao ortodont, često odlazio u Ameriku učiti od tamošnjih stručnjaka. Mentor mi je bio jedan stariji ortodont, ali surađivao sam i s njegovim sinom i nasljednikom ordinacije. On ima četvero svoje djece; često je posjećivao Etiopiju i iz Afrike usvojio još troje djece, među njima i jedno hendikepirano dijete. Pitao sam ga što ga je na to motiviralo, i rekao je da kao svoju misiju osjeća to da ima više djece i da pomaže drugima. Zamolio sam ga da u Afriku povede i mene, a dok sam čekao da me pozove, počeo sam istraživati internetom. U isto vrijeme upoznao sam jednu ženu iz Kenije, udanu u Rijeci, koja je tada radila u restoranu nedaleko moje ordinacije. Razgovori s njom su mi pomogli da odlučim da bih mogao pomagati ljudima u Africi. Tada sam na internetu našao fra Miru Babića, javio sam mu se i rekao da bih donirao stomatološku ordinaciju. Tako je počelo, ukratko će Perković.


Jednom godišnje


Foto Ivica Tomić


Foto Ivica Tomić



Donirao je dvije stomatološke stolice sa svim potrebnim materijalima za ordinaciju. Sve što u njima ponestane, ili dio koji se pokvari, donosi sa sobom kada ode u Afriku, popunjava i popravlja. Obje stomatološke stolice i sve ostalo dopremio je iz Europe brodom do Mombase, pa onda kamionom u Subukiju. Bio je to velik pothvat i za taj prijevoz su mu pomogli riječki kolege stomatolozi i ortodonti. Kasnije je saznao da je sve mogao kupiti u Mombasi, što bi mu puno olakšalo dopremanje donacije. Zato će laboratorij, koji Donjoj Subukiji želi donirati, nastojati kupiti u samoj Africi.


– U Keniju idem jednom godišnje, no imam planova ići ili češće, ili ostati malo dulje. Želio bih da tamo počnemo i s ortodoncijom, želio bih kupiti i zubni laboratorij kako bismo tim ljudima mogli izraditi bar zubne proteze. Moglo bi se i ortodontske aparate raditi za djecu, ali to je zahtjevnije. Vodio sam tamo svoju kćer koja je stomatolog. Nosili smo puno četkica i pasta za zube, podijelili ih i nakon jedne mise u crkvi pokazali kako se pere zube. Kako ti ljudi nemaju vode u svojim domovima, i pranje zubi je za njih dosta teško. Sad nam je plan da odemo po školama, djeci otvorimo kartone, napravimo pregled i pomognemo koliko budemo mogli, najavljuje naš sugovornik.


Pitamo i općenito o životu u tom dijelu Kenije.


Privatni album


Privatni album



– Ti ljudi jesu siromašni, ali su radosni, što se može doživjeti i na misama koje su uvijek raspjevane. Tamo se živi od poljoprivrede, ali njihova je zemlja jako škrta. Ljudi se bave i stočarstvom, ali njihovih pet krava daje tri litre mlijeka. Mjesecima je suša, pa onda nastupi kiša. Ti ljudi zaista žive od svoga teškog rada, ali ta zemlja im daje jako malo. Žive izrazito skromno, bez struje, a vodu donose u kantama, s jednim obrokom dnevno – samo ručkom koji se gotovo uvijek sastoji od šake riže i graha. Svi imaju puno djece, svi su gostoljubivi, a ta dječica se brinu jedna za drugu. To je dirljivo, ali sve zajedno i jako tužno. Djeca se tamo igraju s igračkama koje naprave sama, ili im ih naprave stariji. Na drvenom štapu guraju »nešto«. Zadnji put sam takve igračke vidio prije 60 godina jer takve smo mi imali kad sam bio mali. Mi smo vozili na felgi od bicikla bez gume, a oni voze nešto drugo. Uglavnom, njihova potreba za svim je golema, za jednim bombonom naprimjer, sve sam time rekao. Zato u Afriku uvijek putujem sa što više toga, odjeće, slatkiša – nosim koliko god se smije ponijeti. Mogu reći da je misija poboljšala život tih ljudi, zbrinula je i brine za mnogu djecu, da osigurava određenu zdravstvenu skrb, da se općenito vidi napredak u odnosu na prije deset godina. Jedna domaća žena, zaposlenica u misiji, s tugom je konstatirala da u njihovom kraju nema napretka, da njezino dijete spava kao i ona na zemlji, na kravljoj koži, da će živjeti teško kao i ona, i ljudi prije njih. No, ja ipak vidim napredak – sada se do sela može doći automobilom, u misiju je dovedena struja, stanovnici ipak malo lakše dođu do vode, kaže ovaj riječki humanitarac.


Radnička obitelj


Zanimalo nas je i što ga motivira na pomaganje drugima.



Dr. Perković nam tumači zašto se on i misionar fra Miro Babić međusobno nazivaju »brate«.


– Fra Miro Babić i ja smo braća, jer moj rođeni brat Ante je franjevac, danas radi u Osijeku, a prije je godinama radio u Borovu Naselju kraj Vukovara. Pa ako je on brat mojega brata, onda je brat i meni. Tako se međusobno zovemo »brate«.Kad dođem u misiju sam, spavam u samostanu, a kada dođem s kojim kolegom, fra Miro nam mjesto nađe u kući u kojoj inače borave volonteri koji povremeno dolaze i pomažu oko djece u domu. Inače, u misiji su zaposleni domaći ljudi. Brinu o djeci u domu, rade u zdravstvenom centru s časnim sestrama, i ti su ljudi zato malo boljeg statusa pa njihove obitelji, od njihove plaće, malo bolje žive. Sve to fra Miro uspijeva iz donacija.


– To da nekome pomognem, podijelim što mogu – sve sam to naučio od moje mame, u obitelji. To me čini sretnim. Nas je sedmero braće, a ja sam najmlađi. Bili smo siromašni i živjeli smo u Slavonskom Brodu, radnička obitelj na kraju grada. Često su k nama dolazili prosjaci, dakle, od nas puno siromašniji ljudi, i moja mama, a danas joj je 101 godina, bi im uvijek ponešto dala. No nije davala sama, nego bi uvijek neki novčić ili što drugo stavila meni u ruku. I nije ništa posebno objašnjavala, samo bi rekla: »Daj mu«, a ti prosjaci su uvijek govorili: »Daj mi, Bog ti dao«. Znači, dobit ćeš, vratit će ti se jednog dana. Kada bi došli predvečer, uvijek bi ih ostavila da kod nas spavaju. Sjećam se i da je uvijek nekim siromašnim obiteljima slala pakete, da ih je slala i misionaru fra Anti Gabriću. Naša obitelj je uvijek bila vezana uz Crkvu i franjevce. Eto, u tome sam rastao, u kršćanskom ambijentu. Znaju me pitati zašto ne pomažem ljudima ovdje. Pa pomognem i kod nas, ali ovdje mnogi koji pitaju pomoć, mogu sami raditi i zaraditi. Kad bi me pitali na parkiralištu, prvo sam davao nekoliko kuna, a onda sam jednom od tih ljudi ponudio da ću mu naći neki posao. Nije htio, i od tada okreće glavu od mene. Mislim da tko hoće kod nas raditi, da će neki posao i naći. Naravno, drugo su hendikepirani ljudi i ljudi koji ne mogu raditi – njima uvijek treba pomagati. Tamo u Subukiji, ljudi mogu eventualno nešto raditi i to za dva dolara na dan, a od toga se ne može ni tamo preživjeti. Ti ljudi rade jako puno na svojoj zemlji, muče se, ali ona im daje jako malo, zaključuje Perković.