Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 4° 4° 1
16. prosinca 2018.
Teolog upozorava na diskriminaciju većine

JOSIP GRBAC Profesor na Teologiji u Rijeci o Uskrsu, hrvatskom društvu danas, političkim i gospodarskim teretima

Nedovoljno je na Uskrs gledati samo kao na kršćanski blagdan. Trebamo iz Uskrsa izvući poruke - dr. Josip Grbac / Snimio Damir ŠKOMRLJ
Nedovoljno je na Uskrs gledati samo kao na kršćanski blagdan. Trebamo iz Uskrsa izvući poruke - dr. Josip Grbac / Snimio Damir ŠKOMRLJ
Autor:
Objavljeno: 1. travanj 2018. u 12:19 2018-04-01T12:19:16+02:00

Manjine – po nacionalnoj osnovi, spolnosti, bilo koje – trebaju imati zajamčena prava. No ne možemo prihvatiti da nameću većini svoje stavove, poglede na svijet.  To je čin oholosti i urušava svako društvo

 O Uskrsu, hrvatskom društvu danas, iseljavanju mladih iz naše zemlje, vrijednostima, političkim i gospodarskim teretima i nekim drugim temama, u povodu Uskrsa razgovaramo s dr. Josipom Grpcem, profesorom na Teologiji u Rijeci.

 Pred blagdanom smo Uskrsa, najvećim kršćanskim blagdanom.  Koje su to temeljne poruke Uskrsa za cjelokupan život?

– Prvenstveni smisao Uskrsa je uskrsnuće Boga. Bog koji je pobijedio smrt, koji može pobijediti zlo, dokaz je da Bog nije nemoćan pred smrću, pred zlom. To je temeljna vjerska teološka istina. Uskrs je uskrsnuće čovjeka. Rekao bih da je Uskrs bio prvi čin u povijesti u kojem su svi ljudi izjednačeni.

Nedovoljno je na Uskrs gledati samo kao na kršćanski blagdan. Trebamo iz Uskrsa izvući poruke. U Hrvatskoj mislim na sljedeće: na uskrsnuće nekih vrijednosti, poput solidarnosti, požrtvovnosti, tolerancije, a u okruženju u kojem se sada nalazimo i na uskrsnuće nekih temeljnih antropoloških dimenzija čovjeka da se barem složimo u tome tko je čovjek, što je brak, što je roditeljstvo. Nažalost, na to često gledamo kao na neke stereotipe, a to nisu stereotipi. Bi li, recimo, bila hereza govoriti o uskrsnuću naše demokracije i poštovanja većine. Je li normalno da neke manjine, lobiji itd. dirigiraju društveni život, svjetonazor u Hrvatskoj ili bi se pomalo trebalo osvrnuti i na to tko čini većinu. Naravno da je izvan svake sumnje da manjine, bilo koje – po nacionalnoj osnovi, spolnosti, bilo koje druge – trebaju imati svoja zajamčena prava. No ne možemo prihvatiti da bilo koja manjina nameće većini svoje stavove, poglede na svijet. Ja to zovem diskriminacijom većine. To je čin oholosti. To svako društvo urušava.

U svojoj nedavnoj kolumni u Kani pišete da je istinska pepelnica potrebna vodećim ljudima u Hrvatskoj, u politici, gospodarstvu, kulturi. Pišete da smo često maskirani karneval produljivali na cijelu godinu, štoviše, na mnogo godina. Govorite o vremenu skidanja maski i britko konstatirate da se iza maski krila politika koja je, »umjesto da se zalaže za opće dobro, punila vlastite džepove ili se zalagala samo za ideologiziranje društva«. Pitate: »Kakve su tek maske nosili ljudi iz čelnih gospodarskih subjekata u Hrvatskoj koji su redom propadali jedan za drugim, a glumili su uspješnost, znanje, predstavljali se kao proroci razvoja i napretka?«.

– Napisao sam da poziv na obraćenje nije samo pitanje osobne grešnosti ili neporočnosti, da je obraćenje iznimno važno i s društvenog aspekta. Ni jedno društvo, naime, ne može opstati na duge staze ako pojedinci u njemu, pogotovo oni najodgovorniji, ne znaju pokazati minimalnu dozu poniznosti. Ako nisu spremni nositi, ni za trenutak, pepeo na vlastitu tjemenu. Čak ni kada njihovi promašaji, koji su mnoge ljude otjerali u očaj i strah, postaju svima vidljivi. Društvo oholih ljudi nema perspektive. Dokazuje to povijest, od one biblijske do one današnje. Progovorio sam i o maskama ljudi u kulturi, koji su kulturu od sredstva zbližavanja i pomirenja među ljudima pretvorili u sredstvo daljnjih raslojavanja, omalovažavanja drugih, nametanja vlastitih ideoloških i svjetonazorskih ciljeva.

Navikli smo se da ljudi nose maske, a oni koji ih skidaju izazivaju čuđenje ili kritiku, kao što je nekada sv. Franjo izazivao čuđenje svojim životom bez ikakve maske, kao danas papa Franjo koji govori bez ikakvih maski. Takvi su nam ljudi primjer kako izaći iz našeg vječnog hrvatskog karnevala. To je kršćanski recept za ozdravljenje, koji će uvijek naići na protivljenje.

Pamet i rad nisu na cijeni

 Iz Hrvatske se iseljavaju mnogi mladi ljudi, najviše zato što nemaju posao.  U tom smislu kako vratiti povjerenje mladih u našoj zemlji?

– Mladi čovjek po svojoj naravi ne želi lagano umirati u nekoj sivoj svakodnevici. Problem iseljavanja je, mislim, puno dublji od novca i materijalnog standarda. Vjerojatno bi iseljavanje postojalo, ali u manjoj mjeri, i kada bi se malo poboljšao materijalni standard građana. Mladi čovjek želi ostvariti neki smisao svog života, želi imati perspektivu. Što će ti novac ako te u društvu premalo cijene? A Hrvatska je zaista primjer kako se malo cijeni ljudska pamet. Koliko cijenimo intelektualce, vrhunske stručnjake, koliko cijenimo velike sportaše (cijenimo ih kad pobijede, a sutra ih, kad ne pobjeđuju, odbacujemo). Ovo društvo premalo cijeni rad, napor, pamet. Mislim da je to glavni razlog zašto se mladi ljudi ovdje osjećaju bez perspektive, a mi smo se usredotočili samo na mjesečne plaće.

Mislim da se cjelokupan odnos društva, politike, gospodarstva, kulture, mora okrenuti prema ljudima koji ovdje žele dati svoju pamet i kreativnost. Govorim o liječnicima, učiteljima, roditeljima, majkama, ženama, studentima... Sve premalo cijenimo. Kad pogledamo liječnike po našim bolnicama koji imaju po pet-šest teških operacija na dan, kad pogledamo medicinske sestre koje požrtvovno dežuraju po cijele dane – pa svi oni zaslužuju beneficirani radni staž.

Zaboravili smo da je jedna od temeljnih postavki koje sa sobom donosi globalizacija to da će bogate zemlje u budućnosti biti one koji budu imale jači ljudski potencijal, puno obrazovanih ljudi, a ne one koje će imati najveću proizvodnju, turizam, potrošnju. To je zakonitost globalizacije. Mislim da zapadne zemlje, pametnije od nas, to uviđaju i zato rado primaju naše obrazovane ljude. Mi ih polako otpuštamo, a to je grijeh i politike i gospodarstva koji su neosjetljivi na te probleme i ne gledaju u potencijal u tim mladim ljudima. Trebat će vremena da se promijeni taj mentalni sklop – prisutan i u javnosti – vrednovanja ljudskih sposobnosti, inventivnosti, kreativnosti, znanja.

Nema svijesti o odgovornosti za kolektiv

– Iznio bih primjer Njemačke, jedne od najrazvijenijih zemalja svijeta koja ima jednu od najjačih ekonomija, u kojoj ljudi mnogo, mnogo bolje žive nego u Hrvatskoj, i u kojoj su nedavno stvorili veliku koaliciju stavivši pomalo po strani svjetonazorske razlike. Dvije najveće stranke složile su se oko onoga što smatraju da su sada najveći prioriteti njihove zemlje, oko toga što je njihovo opće dobro. Kod nas, u jednoj strankomaniji, to nije moguće. Pitam se zašto odgovorni u politici nisu sposobni staviti na stranu, bar na godinu dana, svoje uskostranačke poglede i prionuti na posao oko ekonomskog napretka, oko poboljšanja statusa obitelji, oko poboljšanja statusa djece, jer ima i djece koja gladuju, pomoći siromašnima, uređenja mnogo toga. Radi se o političkoj i moralnoj neodgovornosti. Nijemci su pokazali što znači biti odgovoran za zemlju kojoj si na čelu, a mi ćemo sve žrtvovati u ime ostanka na političkoj vlasti. To govori niz primjera, pa ako hoćete i Istanbulska konvencija, primjeri koji pokazuju da ne postoji svijest odgovornosti za kolektiv.

Na tom tragu, kako vidite opću klimu našeg društva – pravnu i egzistencijalnu nesigurnost mnogih i iz toga slabo povjerenje u sustav, težak položaj prosječnih obitelji, neuređenost naše zemlje na mnogim planovima i nesnalaženje »malih ljudi« u svemu tome?

– Godinama unazad istraživanja su pokazala vrlo niski stupanj povjerenja građana u institucije, Vladu, Sabor, pravosuđe itd., dok su u povjerenju građana jedino odskakali policija i crkva. Trebalo se s time suočiti, jer tu je korijen problema. Naše društvo grca u aferama, svako malo treba imati neku aferu da bi se u njoj narod pomalo glodao, svako malo razračunava se s prošlošću, tko je bio partizan, tko ustaša, masu novca trošimo na stotine, možda tisuće udruga od kojih mnoge nemaju smisla itd., a zaboravljaju se stvarni životni problemi građana. Čini mi se kao da živimo u nekom cirkusu. Sabor sliči na neki cirkus kad gledate neke rasprave u njemu, a cirkus ima cilj zabaviti ljude. To si ozbiljna država ne može dopustiti. S druge strane, malo kod nas naglašavamo ono što je lijepo i dobro. Ljudi su dobri, solidarni, spremni pomoći, spremni raditi – ima puno, puno pozitivnog.

Srozavanje kulture

 Što se može učiniti kako bi naše društvo postalo uređenije? Od čega sada početi da bi se stvaralo povjerenje? Što u društvenu dinamiku mogu unijeti kršćani, što mogu ponuditi, a znamo da Drugi vatikanski koncil obvezuje Crkvu na osjetljivost za »radosti i nade, žalosti i tjeskobe« suvremenog čovjeka?

– Većina građana koji glasuju na izborima u Hrvatskoj su kršćani. Ne znam koliko tih kršćana ima u odgovornim strukturama vlasti. Uporno se ne vodi računa da bi sukladno tome trebalo poštovati i neke vrijednosti koje kršćani sa sobom nose. Mi kršćani ne tražimo ništa specifično, samo ono što svaki odgovoran građanin ove države može tražiti, što traži većina. Poštovanje vrijednosti do kojih drži većina, recimo – ne kradi, ne laži, poštenje, solidarnost, poštovanje drugoga, pravednost – i to su općeljudske vrijednosti, a ne samo kršćanske.

Nažalost, ta većina nije ona koju se sluša, a svakojake manjine nameću teme koje nisu životne teme građana Hrvatske. Vjerujem da više novca, primjerice, trošimo na tzv. civilni sektor koji jest potreban – koji po meni nije civilni sektor jer se uglavnom financira iz državnog proračuna – nego za demografsku obnovu. A svake se godine smanjujemo za jedan prosječan hrvatski grad. U Hrvatskoj postoji neko izmišljeno demagoško ljevičarenje, u smislu da smo svi totalni liberali itd., a to ne odgovara ni istini ni statistikama. Moramo krenuti od onoga do čega drži ovaj narod, građani, koji su im prioriteti, što im je svetinja. Politika mora definirati prioritete, ali to ne može učiniti kada se ne mogu složiti čak ni stranke koje imaju približno sličan svjetonazor.

U svojoj kolumni u Kani nedavno ste pisali kako se u našem društvu u odnosu na vjerske sadržaje i vjerničke stavove, redovito kršćana, u javnom diskursu iznose nepoštovanja, štoviše podcjenjivanja. Koliko je i u tom smislu naše društvo društvo dijaloga, uvažavanja i poštovanja drugoga?

– U korijenu je možda srozavanje kulture u Hrvatskoj. Prije smo govorili o srozavanju medija u smislu da postaju senzacionalistički, a danas možemo možda govoriti o srozavanju jedne kulture koja postaje popularna, ovisno o tome koliko nekoga vrijeđa. Koliko toga više ima u nekim tzv. kulturnim sadržajima, to će više to biti popularizirano u medijima. Postoje svakojaki tzv. umjetnici koji na tome grade svoju karijeru i publicitet. A vjerski sadržaji, kršćanstvo i Crkva su privilegirana adresa za podcjenjivanje.

 Pri tome treba podsjetiti da svake nedjelje u crkve, na mise, dolazi 10 i više posto stanovnika naše zemlje. Župne mise pune su vjernika. Što to govori?

– U velikoj većini je hrvatski narod katolički odgojen, drži do nekih ne samo vjerskih istina, nego do određenog života koji će biti u skladu s nekim moralom koji se na toj vjeri temelji. Posjet nedjeljnim misama ne može biti jedini pokazatelj vjere, iako je značajan pokazatelj. Dolaze ljudi koji se žele susresti s Bogom jer imaju potrebu za tim, za nekim koji je vječan, trajan, koji im daje sigurnost. Nedjeljom, na misama, su crkve pune. I naravno, ima tu i puno folklora, poput onih spunim rukama maslinovih grančica na Cvjetnicu, ali mislim da treba imati na umu da je i to jedan pokazatelj kako hrvatski narod diše. Ne može nitko prodavati maglu, pa bio to i predsjednik Vlade, da je hrvatski narod neka amorfna masa koja se može složiti s bilo čime što mu netko predloži. To su ljudi koji vjeruju u neke vrijednosti, a konačno te su vrijednosti općehumanističke, i u Ustavu zapisane.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka