Kada bi vam netko rekao da se trenutno u Rijeci konstruira novi most preko Mrtvog kanala, stvara nova neobična valuta, izrađuju vrata od alumunijskih limenki ili da u najužem centru grada postoji ogromna spavaonica u kojoj svojom voljom dane i noći u istom prostoru provodi više od 600 ljudi s raznih strana svijeta, vjerojatno bi dotičnoj osobi provjerili temperaturu i zamolili je da se smiri. Ali, upravo to, i puno, puno više od toga se trenutno događa pred nosom svim Riječanima u prostoru bivšeg skladišta Exportdrva na Delti.

Zahvaljujući EASA-i, najvećoj europskoj konferenciji studenata arhitekture, Rijekom posljednjih dana isijava neka nova energija koju su u grad donijele stotine mladih iz Danske, Armenije, Engleske, Indije, Njemačke, Meksika, Islanda…

Da, to su oni neobični ljudi koje ste vidjeli kako u grupama od njih 10-ak hodaju Korzom držeći se za ruke stvarajući neki neobični oblik plesa i performansa pokušavajući potaknuti na razmišljanje o odnosu prostora i čovjeka, da, to su oni što po cijele dane nešto pile, slažu, crtaju na mjestu gdje obično parkirate kada idete na placu, i da, to su oni što hodaju nasmijani u florescentnim prslucima po širem centru Rijeke, pročavajući sa znatiželjom zgrade i ljude koje ih okružuju.

Pozitivna kakofonija

Dok nas članice hrvatske podružnice EASA-e Elizabeta Pinter i Dora Gorenak, obje sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, vode kroz nevjerojatni labirint kreacije i entuzijazma na Grobničkoj rivi, pokušavamo kroz pozitivnu kakofoniju glasne muzike, zvuka bušilica i nadvikivanja na nekom od 50-ak različitih jezika, pohvatiti svu silu radionica na kojima sudjeluju ti novi, na žalost privremeni, riječki stanari.

Jedna grupa predvođena talijanskim mentorima izrađuje namještaj i štandove, drugi proučavaju drvodjelstvo, treći se bave otpadom, četvrti teorijom, peti novim tehnologijama… sve u svemu 40-ak različitih radionica na kojima mentori, koji su uglavnom studenti završnih godina ili tek svježe diplomirani arhitekti, svoja znanje prenose mlađim kolegama.

– Ovo nije klasična »ljetna škola«, naša je želja, između ostalog, propitivati odnos edukacije i arhitekture odnosno mijenjati način na koji se arhitektura uči. Na sveučilištu nikada ne dođemo do stvarnog života, nije čak toliko poanta ni u tome da ljudi nauče, primjerice, bušiti drvo već da kroz samoaktivaciju dobiju jednu dozu hrabrosti koja će im trebati u svijetu nakon fakulteta – objašnjava nam Dora Gorenak.

Most od špage

Iza naših leđa baš u tom trenutku dvije djevojke mjere udaljenost između dviju obala Mrtvog kanala. Naime, jedna od »ludih« ideja je izgraditi novi most preko Mrtvog kanala! Da, dobro ste pročitali – most. Doduše, bit će od špage i premostit će Mrtvi kanal samo privremeno, ali ipak… Kako nam kažu studenti, osim što je stvaranje mreže od užadi sjajna vježba iz konstrukcije, most simbolički prenosi njihovu želju da izađu iz svog ograđenog prostora i »osvoje« ostatak grada.

Most će možda biti privremen, ali puno toga što naprave ostat će i nakon njih. Primjerice, već prvi dan srušili su stara vrata na ulazu, ali ne radi vandalizma nego da bi napravili mjesta za nova koja su napravili od aluminija, točnije od aluminijskih kantica. I ta nova vrata su poruka Rijeci, »građani, uđite u ovaj prostor i napravite nešto od njega«.

Rijeka na dlanu

A kad se Riječani za koji tjedan vrate na Grobničku rivu tamo će ih dočekati i svojevrsni mali vidikovac koji se uređuje na krovu pomoćnog objekta nekadašnjeg skladišta. Ono što mi koji živimo u ovom gradu ne vidimo, jako dobro vidi mladić iz – Indije.

– Ovo je odlično mjesto s kojeg se vidi gotovo sve što predstavlja Rijeku. U daljini vidimo šume odnosno prirodu (kanjon Rječine op.a.), preko puta nas je prekrasni grad, a s lijeve strane nam je more odnosno luka. Dakle, sjednete i na dlanu vam je sve ono što Rijeku čini tako zanimljivom – kaže nam Shreyansh Sett, 22-godišnjak iz daleke Kalkute. On do sada nije bio u ovom dijelu Europe, a ono što je vidio u Rijeci jako ga se dojmilo, pogotovo industrijska baština.

– Bilo bi dobro zadržati ovakve zgrade poput Exportdrva i unutra razvijati prostor kako bi bio prilagođen za korištenje u različite namjene. Ovdje se može smjestiti bilo što od javnog sadržaja, poputa knjižnice ili prostora za beskućnike jer zgrade nemaju smisla ako se ne koriste, ako ne služe ljudima. Kada bi uspjeli u ovakvom prostoru stvoriti mjesto gdje različiti sadržaji koegzistiraju, ovo bi postala ikona grada – objašnjava Shreyansh.

Rušenje nepotrebno

Slično razmišljaju i ostali studenti s kojima smo razgovarali, sve ih fascinira kompleksnost Rijeke, koja se vidi i iz njene arhitekture, a posebno je zanimljivo što većina ne razmišlja o gradnji novih objekata već o prenamjeni i adaptaciji postojećih.

– Rušenje i nova gradnja bi predstavljali nepotrebno trošenje resursa pogotovo kada se radi o industrijskoj gradnji, ovakve su zgrade jako iskoristive i relativno lako se adaptiraju za druge namjene. Morate biti ponosni što ovo imate – entuzijastično nam objašnjava 26-godišnji Brett Mahon iz Sjeverne Irske.

– To je apsolutno čudesno, magično. U svakom prostoru u koji uđemo nađemo neki novi svijet – kaže nam Mara koju smo zatekli dok se vraćala s plaže da bi se odmah nakon našeg razgovora s bušilicom u ruci pridružila jednoj od radionica. Predanost kojom sudionici riječke EASA-e rade oko Exportdrva je zadivljujuća.

EASA Wonderland

Posebna priča riječke EASA-e je činjenica da tih 600 studenata zaista živi zajedno. Pri tome, to »živi« ne treba shvatiti u prenesenom nego doslovnom značenju; na gornjem katu u Exportdrvu ujutro se održavaju radionice,  navečer predavanja i debate, uglavnom se kupaju na obližnjoj psećoj plaži na Brajdici, hrane se na Delti, u blizini nekadšnjeg skladišta su im i sanitarije, a navečer tulumare u Harteri i u ranim jutarnjim satima se vraćaju u zajednički spavaonicu gdje su od 30 tona skela konstruirali krevete. Taj »EASA Wonderland«, kako ga zovu, je zaista prizor kakav se rijetko može vidjeti.

– To je sigurno jedan od ekstremnijih događaja ovog skupa, nikome nije baš bilo jasno niti što se događa niti što mi zapravo hoćemo kada smo došli na ideju da svi spavaju ovdje – priča nam Dora Gorenak kroz smijeh.

Isprva su planirali napraviti i sustav ljestvi kako bi studenti lakše došli do svog ležaja, ali se na kraju to pokazalo nepotrebnim. Strah od visina očito ne stanuje u ovim ljudima jer su »pentranjem po skelama« gornji ležajevi odmah zauzeti. Spava se, ako tih par sati sklopljenih očiju između tuluma i jutarnjih predavanja, može zvati spavanjem, jako dobro, kažu nam studenti.

S obzirom na broj ljudi i činjenicu da se nalaze u centru grada, začuđujuće je tiho, a budući da tijekom noći otvore velika skladišna vrata s obje strane, imaju i rijetku priliku udisati riječki noćni, morski zrak. Nepoželjnih odnosno nepozvanih gostiju nema, ni ljudskih ni životinjskih, osim jednog, jedinog malog šišmiša koji im radi društvo od prvog dana.

Širenje iznutra

I dok većini ideja o spavanju s tolikim brojem nepoznatih nije baš primamljiva, zaboravljaju na nekoliko stvari: oni su dvadesetogodišnjaci koji se dva tjedna nalaze na Jadranu i, što je još važnije, kao budući arhitekti došli su osvajati prostor na sve moguće načine.

– Spavanje nije bitno, važno je prenamjeniti prazno skladište ili bilo kakav sličan takav prostor. Gradovi, pogotovo ovakvi poput Rijeke se niti mogu niti trebaju širiti izvana već inzutra i to upravo kroz smišljanje novih načina korištenja već postojećih prostora – razbija naše čuđenje  Saagar Tulshan, 25-godišnjak iz Bangalora koji je gradskim vlastima Rijeke odmah uputio i jedan savjet.

– Grad je prekrasan i jasno se vidi na njemu svo povijesno naslijeđe, ali sam primijetio između sve te predivne stare arhitekture stršanje staklenih, modernih fasada. To mi se ne sviđa, trebalo bi postaviti stroža pravila građenja kako bi se sačuvala orginalna ljepota grada – poručuje Saagar.

Rješenje za kišu

Koliko god dugo šetali Exportdrvom stalno smo imali osjećaj da nam nešto promiče, da je gotovo sve što ovi mladi ljudi rade, poput primjerice virtualnog prikaza i mapiranja Rijeke ili korištenja prašine za izradu umjetničkih djela, ne samo zanimljivo već i itekako korisno i primjenjivo. Naravno, dobar dio toga ostaje samo u sferi planova i ideja, ali čovjeku dođe žao što već sada ti mladi ljudi nisu oni koji odlučuju u kojem smjeru i kako razvijati gradove i države ili planirati i upravljati prostorom.

Možda bi čak smislili rješenje i za riječku kišu, koja je čak i Ircu Brettu preintezivna. I baš nas je ta kiša potjerala s Delte i vratila nas u granice »normalnog« grada koji nas je naravno dočekao pesimizmom.

– Ma niš’ od toga. Nema tu kod nas pameti za napravit nešto – cinično mi poručuje kolega novinar ne pretjerano impresioniran viđenim na Delti. Odmah je krenuo po politici, nesposobnim vlastima na svim razinama i onom našom klasičnom »svugdje je bolje nego ovdje« pričom. Možda je i u pravu, možda na kraju osim dvotjedne atrakcije od svega ovogo neće ostati ništa, ali nekako se utješno nadati da će nam ta nevjerojatna količina kreativne energije koja trenutno buja na riječkoj Delti pomoći da konačno osvijestimo kakav potencijal imamo, a nakon toga, tko zna, možda se taj potencijal jednom i realizira u svoj svojoj punini.