U krajnjem siromaštvu, preživljavajući od državne socijalne pomoći ili tzv. zajamčene minimalne naknade 2016. godinu dočekalo je 1.726 građana Rijeke i okolice – tako pokazuje statistika riječkog Centra za socijalnu skrb za prosinac 2015.

U usporedbi s krajem 2014. godine to govori govori da je na riječkom području broj socijalno najugroženijih sada za 45 osoba manji.

Preživljavanje od zajamčene minimalne naknade za samca znači dobivanje 100 posto državnog socijalnog minimuma ili 800 kuna mjesečne pomoći. Za dvoje odraslih koji žive u jednome kućanstvu, najčešće muža i ženu, ta državna pomoć iznosi 60 posto te socijalne osnovice ili ukupno 960 kuna.

Za djecu socijalno ugroženih roditelja određeno je da primaju 40 posto osnovice što iznosi 320 kuna mjesečno. Tako tročlano kućanstvo, nezaposleni radnosposobni roditelji i dijete mjesečno od države mogu primiti 1.280 kuna socijalne pomoći, a četveročlana obitelj – roditelji i dvoje djece – 1.600 kuna. Roditelji i troje djece mjesečno mogu primiti 1.920 kuna državne pomoći, a najveći mogući iznos zajamčene minimalne naknade nekoj obitelji bez obzira koliko ima članova, da ih je npr. čak 10, može biti 3.029 kuna. Jasno je da državna socijalna pomoć, čak i uz niz subvencija i pomoći lokalne zajednice, nikome ne osigurava zadovoljavanje životnih potreba.

Život bez struje

– Treba spomenuti da od 1. listopada prošle godine korisnici – i samci i kućanstva – zajamčene minimalne naknade i osobne invalidnine mjesečno dobivaju 200 kuna subvencije za potrošnju električne energije, što znači da se njihov račun umanjuje za 200 kuna. Riječ je o oko 2.700 korisnika, ugroženih kupaca energenta, s područja Rijeke i dijela Gorskog kotara. To je za te ljude jako bitna stavka. Isto tako, lani smo imali otpis duga za građane prema HEP-u, HTV-u i komunalnim poduzećima, što je također jako važno, ali Centar nema podatke koliko je dugovanja otpisano, podsjeća Karlo Balenović, ravnatelj riječkog Centra za socijalnu skrb. Treba pritom spomenuti da s otpisom duga za struju nije svima kojima je struja bila isključena, tada ponovo i uključena, jer su im dugovi ogromni.

Uglavnom, među 1.726 građana koji na riječkom području žive u velikom siromaštvu 553 su samca i 327 kućanstava s 1.173 člana, a među tim krajnje egzistencijalno ugroženim ljudima čak je 563 djece predškolske i školske dobi. Tako djeca čine gotovo trećinu građana koji bi trebali preživjeti od državnog socijalnog minimuma. K tome, čak je polovica građana koji žive od zajamčene minimalne naknade, tj. 862 osoba, nezaposleno, a radno sposobno.

Jednokratna pomoć

Centar za socijalnu skrb je tijekom prošle godine socijalno ugroženim građanima odobrio i isplatio ukupno 4.463 jednokratne novčane pomoći. Riječ je o pomoćima koja se tijekom cijele godine može dodijeliti u maksimalnom iznosu za samca do 2.500 kuna, a za obitelj do 3.500 kuna. Tu pomoć centri za socijalnu skrb dodjeljuju u posebno velikim potrebama građana, a riječki Centar ih je lani najviše isplatio u slučajevima bolesti ili smrti, zatim za korisnike usluge smještaja ili organiziranog stanovanja te zbog rođenja ili školovanja djeteta.

Problemi sa smještajem u ustanove socijalne skrbi

Centar za socijalnu skrb nerijetko se susreće s problemom institucionalnog smještaja građana kojima je takva skrb neophodna.

– Mislim na domove poput Doma za psihički bolesne odrasle osobe Turnić ili Centar za rehabilitaciju Brašćine. Potrebe za smještajem postoje, i za te su ustanove nažalost stvorene liste čekanja te je produljena realizacija smještaja. Ako imamo smještaj, imamo ga izvan Primorsko-goranske županije u udomiteljske obitelji. U tome nam je najbliži smještaj u Karlovačkoj županiji, pretežni je u Bjelovarskoj, a smještavamo i u Đakovačkoj županiji. To nije dobro za te ljude, jer dobivaju novu okolinu, novog liječnika, s rodbinom smanjuju ili prekidaju kontakte, kaže Balenović.

Dodajmo tome velike potrebe za smještajem starijih i nemoćnih, pogotovo oboljelih od Alzheimerove bolesti i demencije. Treba u tom kontekstu izdvojiti da su liste čekanja za smještaj u županijske domove za starije i nemoćne vrlo velike, ponekad i veće od kapaciteta tih domova.

– Sada manje djece smještamo u domove – najviše ih uspijemo smjestiti u udomiteljstvo. No, nažalost na području PGŽ-a nemamo dovoljno udomiteljskih obitelji za djecu tako da smo primorani i djecu smještavati u udomiteljske obitelji izvan naše županije. Za djecu to nije dobro zbog otežane mogućnosti kontakata s roditeljima, što je uvjet da se danas-sutra vrate u svoju biološku obitelj, a isto tako moraju promijeniti školu, društvo, kaže Balenović.