Vatrogasna profesija je teška i opasna, a obavljati svakodnevno taj posao u kojem gledaš opasnosti u lice puno je više od struke. »Vatreni dečki« obnašaju tu plemenitu funkciju, riskirajući nebrojeno puta život, sve kako bi spasili tuđe domove, živote i dobra. Svakodnevno bdiju nad nama, odlučno izlazeći na teren kad zazvoni vatrogasna sirena… Ne znajući što ih sve očekuje, no spremni da se uhvate ukoštac s bilo čime. No njihov posao nije samo puki posao, odrađivanje dvanaestosatne smjene i odlazak kući, već je daleko više od toga… Životni poziv i strast, tradicija koja se prenosi s oca na sina i dalje.

Najbolji primjer toga u kolikoj se mjeri vatrogastvo »živi« je Sanjin Blažević koji je pune 23 godine vatrogasac, danas je pomoćnik zapovjednika za operativu riječke Javne vatrogasne postrojbe, kao i zapovjednik DVD-a Halubjan Viškovo. Sanjinova supruga Ružica također je član DVD-a Halubjan, kao i njihovi sinovi, 18-godišnji Matija i 15-godišnji Borna. Matija je upravo upisao vatrogasnu školu krećući očevim stopama i postajući tako treća generacija vatrogasaca u obitelji.

– To je u našoj familiji poziv, način života. Ne radi se samo o tome da dođeš u smjenu i odradiš posao ili dođeš na dva sata u DVD. U tu našu životnu priču unosimo puno emocija. Biti vatrogasac je puno više nego li samo posao. Ti moraš imati želju, motivaciju, srčanost. Koliko puta ulaziš u zapaljeni stan, stisneš zube, a nije ti ugodno gledati nečiji plač, tugu, nečiju krv. Ta filozofija je drugačija, ja to puno dublje živim, a stvar je i tradicije, prenošenja s oca na sina – kaže nam Sanjin čiji se otac još davne 1963. godine najprije zaposlio kao vatrogasac u Zagrebu. Otišao je potom u Njemačku gdje je upoznao Sanjinovu majku koja je bila iz Viškova pa se vratio na rodnu grudu. Po povratku iz Njemačke 1972. godine postaje vatrogasac Javne vatrogasne postrojbe Rijeka.

Sanjin je od najranijeg djetinjstva bio redoviti gost riječke postrojbe kamo je dolazio k ocu, pa je tako odmalena živio okružen vatrogascima kojima se, po povratku s ratišta, i pridružio sa svega devetnaest godina.

– Završio sam najprije vatrogasnu školu, a zatim i fakultet. Za voditelja smjene postavljen sam 2002. godine. Smjenski rad ima svoje zahtjevnosti. Radiš subote, nedjelje, praznike te je to sasvim drugačiji način rada. Naporno je pogotovo kada se u jednoj smjeni dogodi više toga. Zna biti vrlo iscrpljujuće, posebice noćna smjena kada te probude oko dva, tri sata u noći. To bude šok za organizam, ali se navikneš na takve stvari. Inače nam je pravilo u obitelji da kad se spava, nitko ne pali svjetlo po noći jer se u suprotnom odmah skače iz kreveta. Traže se čizme i odijelo. Jednostavno to uđe u naviku. Paljenje svjetla znači odlazak na intervenciju. To sam naučio još u djetinjstvu, od oca. Nastavio sam tako i kasnije. I danas, kad više nisam u smjenama, ja ću se trznuti ukoliko netko upali svijetlo. To jednostavno uđe u čovjeka, priča nam uz osmijeh, a što potvrđuje i supruga Ružica.

Predanost pozivu 

Sanjinov otac nekada je radio u puno težim i zahtjevnijim uvjetima jer zaštitna oprema nije bila takva kakvu danas imaju vatrogasci, a i Rijeka je kao grad nekada imala jaku industriju što je za sobom povlačilo, primjerice, česte požare brodova. U smislu zaštite i tehnike, u međuvremenu je postignut veliki napredak zahvaljujući čemu su vatrogasci danas bolje zaštićeni i opremljeni, no ono što je ostalo isto jest bogatstvo ljudi i njihova srčanost, predanost vatrogasnom pozivu. Nisu se promijenili niti osjećaji koje pobuđuju određene, izrazito teške intervencije, a koje se nikada ne zaboravlja.

– Sjećam se, dok sam još bio mlad vatrogasac, požara u Barčićevoj u kojem je izgorjelo krovište i četvrta etaža. U principu je čitava zgrada bila oštećena, a to je možda jedan od najvećih požara stambenog objekta. Radilo se o vrlo zahtjevnoj i dugotrajnoj intervenciji. Najteža intervencija kao zapovjedniku bila mi je ona na Vežici gdje je Ivan Dvorski ubio troje ljudi. Pronašli smo troje mrtvih, a ne razumiješ u tom trenutku jesu li poginuli u požaru. Tek naknadno smo saznali da su ubijeni, da nisu stradali od požara, no dok to nisam saznao, preispitivao sam samog sebe jesam li nešto krivo napravio. Tih prvih par sati bilo mi je iznimno teško.

Cijeloj postrojbi je najgore kad na intervenciji izgubiš kolegu. Pokojnog Eda Surinu koji je poginuo na dužnosti u Labinskoj ulici na Kantridi uslijed eksplozije plina znao sam još kao dijete. Kasnije smo radili godinama u smjeni. Takva tragedija ostavi ti gorak okus u ustima, podsjeti te što je posao i vrati na zemlju. Sjećam se i deset dana provedenih u Šibeniku gdje smo bili na ispomoći nakon pogibije kolega na Kornatima. Tih prvih deset dana s psihološkog stajališta bilo je užasno. Mi i istarski kolege preuzeli smo pokrivanje svih intervencija u vrlo mučnoj situaciji. To ne bih poželio nikome. Sedmorica su umrla dok smo mi još bili u Šibeniku, s tugom se Blažević prisjetio stradalih.

Njegovoj supruzi Ružici u takvim situacijama nije bilo nimalo lako, kao i dok je bio na raznim drugim intervencijama gdje prečesto vrebaju skrivene opasnosti. Kako je i sama kazala, pokušala je jednostavno ne razmišljati o tome dok joj je suprug na intervenciji. Posebice kad bi zazvonio telefon ili netko pozvonio na vrata. Na pamet joj je znalo pasti da nije možda policija ili kakav drugi glasnik loših vijesti, ali bi učinila sve da odagna loše misli.

– Sada je lakše jer više ne radi u smjenama. Više je na sigurnom. Znam kad će doći kući pa mi je sada puno lakše. Ja sam iz Ogulina kamo često odem k svojima pa me je, kad je znao izlaziti na neku prometnu nesreću, uvijek nazvao prvo provjeravajući da se ne radi o meni i djeci. Nakon svake intervencije uvijek mi je bilo u glavi kako je bitno da je stigao kući i da je dobro. Upravo me on »zarazio« vatrogastvom. Obično ga ja vozim pa se događalo da sam u DVD-u bila više nego on.

Tako sam i krenula. Morala sam završiti i tečaj, a sad će biti 10 godina da sam u DVD-u Halubjan. Prvo sam završila jedan tečaj i dobila oznaku na uniformi, pa potom drugi tečaj za drugu oznaku, i tako dogurala do dočasnice. Htjela sam stati, ali me Sanjin nagovara da ipak idem dalje – priča nam Ružica koja u DVD-u odrađuje logistički dio, a ekipu spremno dočekuje s brojnih intervencija.

Život unutar smjene 

Ove godine radila je i kao sezonski vatrogasac, a oboje nam ističu kako je za njih Dobrovoljno vatrogasno društvo Halubjan poput obitelji.

– Općenito smo kao struka poput obitelji. Čak i izvan granica Hrvatske. Vatrogasnu struku odlikuje puno veća povezanost među ljudima. To je veliko bogatstvo, u svakoj vatrogasnoj postrojbi imaš nekoga. Na poslu ima i puno lijepih trenutaka… Taj život unutar smjene, povezanost s kolegama i bogatstvo druženja. Moja je velika strast i kolekcionarstvo pa imam veliku zbirku, naravno vezanu uz vatrogastvo. Baš ta tradicija, življenje je za mene fenomenalno. Imao sam svega pet, šest godina kad sam prvi put bio u zagrebačkoj brigadi. Stariji sin Matija je član DVD-a Halubjan još od 2004. godine te je na prvo natjecanje otišao još kao klinac. Sada je upisao vatrogasnu školu. I mlađi Borna je također u mladeži DVD-a. I on je počeo kao dijete te je aktivan po natjecanjima, rekao nam je Sanjin s neskrivenim ponosom. Matija je na naše upite zašto je i on odlučio postati vatrogasac, spremno odgovorio kako se u tome našao više nego li u ičemu drugome, kako je to u njihovoj obitelji tradicija, a posebice je istaknuo da je za njega DVD Halubjan druga obitelj.