To je smišljena politika koja želi uništiti sjećanje na antifašizam i sve ono što nam je donijela antifašistička borba. Poražene snage u Drugom svjetskom ratu proglašavaju se pobjedničkima, stvaraju se nove društveno-političke okolnosti koje nemaju veze s poviješću
Prije 75 godina, to jest 22. lipnja 1941. godine, u šumi Brezovica nedaleko od Siska osnovan je prvi partizanski odred u Hrvatskoj, ujedno i prva antihitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi. Taj datum vodi se kao početak oružanog i organiziranog otpora cijelog hrvatskog naroda protiv nacifašističkog terora i okupacije, a obilježava se kao državni praznik, Dan antifašističke borbe.
Početak narodnog ustanka obilježava se u Hrvatskoj brojnim prigodnim okupljanjima koja organiziraju antifašističke udruge, od kojih je najvažnije ono u šumi Brezovica. U Primorsko-goranskoj županiji središnji događaj bit će u srijedu na Tuhobiću, u tom neprikosnovenom simbolu oružanog otpora koji su protiv fašističke Italije poveli primorski i goranski rodoljubi, poglavito sa Sušaka.
Obilježavanje ovog značajnog jubileja povod je razgovoru s Dinkom Tamarutom, predsjednikom Saveza antifašističkih boraca i antifašista Primorsko-goranske županije i potpredsjednikom Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske.
Hrvatski rodoljubi tada su imali hrabrosti i ideala
S obzirom na društveno-politički diskurs u Hrvatskoj, u kojem su tekovine antifašizma izvrgnute grubom i sustavnom revizionizmu, danas je posebno važno ukazivati na značaj obilježavanja 22. lipnja, Dana antifašističke borbe koja je na području PGŽ-a počela na planini Tuhobić, s osnivanjem partizanskog odreda Božo Vidas Vuk?
– U svjetlu obilježavanja Dana antifašističke borbe na Tuhobiću, moramo naglasiti i to da hrvatski rodoljubi i antifašisti u isto vrijeme osnivaju partizanske odrede na području Crikvenice, u Gorskom kotaru, na otocima… Također, valja podsjetiti na to da se ovdašnji partizanski odredi osnivaju pred nosom fašističkom okupatoru, na svega 15-ak kilometara zračne udaljenosti od Rijeke, što će u proljeće 1943. rezultirati formiranjem Trinaeste primorsko-goranske udarne divizije. Dakle, to nam najbolje svjedoči o tome koliko su hrvatski rodoljubi tada imali hrabrosti i ideala da pripoje okupirane dijelove zemlje matici domovini i oslobode svoj narod od nacifašističkog terora. Bila je to borba za slobodu i goli život. Sjetimo se strahota koje su fašizam i nacizam donijeli našim krajevima i ljudima, sjetimo se velikih stradanja i tragedija u Podhumu ili Lipi, kao i toga da je polovina Gorskog kotara bila raseljena. Relativizira se i revidira najvažnija činjenica antifašizma – da je to bila narodnooslobodilačka borba protiv ugnjetavanja, a za mir, blagostanje, slobodu i demokraciju! Upravo taj naziv u sebi sadrži sve one najvažnije idejne značajke našeg naroda iz tog vremena. Također, kad govorimo o 75. obljetnici, moramo naglašavati da je to bilo ratno vrijeme koje nosi svoje žrtve, pa i one nevine. No, ratne okolnosti ne smiju se izvlačiti iz konteksta vremena i događanja, što se danas često radi, jer nas to vodi prema navijačkom tumačenju povijesti.
Aplauzi i jeftini politički poeni
No, živimo u čudnim vremenima u kojima javne politike potpiruje povijesni revizionizam koji se manifestira i u obliku vandalizma, poput sustavnog rušenja spomenika NOB-a. To je ono što, također, posebno pogađa hrvatske antifašiste?
– Antifašističke udruge već dugo upozoravaju na anomalije u hrvatskom društvu. Između ostalog upozoravamo i na pošast rušenja spomenika NOB-a, to traje još od devedesetih godina, čime nestaju simboli ideala o slobodi jedne doista tragične mladosti. No, ono što najviše pogađa borce jest umanjivanje njihovih prava i zasluga, kao i aktualni procesi revizije povijesti. To je smišljena politika koja želi uništiti sjećanje na antifašizam i sve ono što nam je donijela antifašistička borba. Poražene snage u Drugom svjetskom ratu proglašavaju se pobjedničkima, stvaraju se nove društveno-političke okolnosti koje nemaju veze s poviješću.
To se može sublimirati u konstataciju o tome da je antifašizam floskula, što je izrekao gospodin Zlatko Hasanbegović, HDZ-ov ministar kulture u vladi koja je svoj mandat neslavno okončala? No, tu je još niz drugih revizija, poput dokumentarnog filma o Jasenovcu Jakova Sedlara.
– Sama riječ floskula je vrlo ružna. Kad povjesničar koji je imenovan ministrom kulture u hrvatskoj Vladi ustvrdi da je antifašizam floskula, tada se radi o tragičnoj konstataciji koja je k tome nekulturna i ispod je svake razine ljudskog dostojanstva. Pa već zbog poštovanja svih žrtava Drugog svjetskog rata ne smije se ni pomišljati na to da se antifašizam vezuje uz tako ružnu riječ kao što je floskula, dok je o Sedlarovom filmu, u kojem se tvrdi da je Jasenovac postao logor tek nakon 1945. godine, sve već rekao povjesničar Slavko Goldstein. No, to je očigledno razina kulture ljudi koji ne prežu čak ni od toga da sebe proglašavaju antifašistima. Antifašističke udruge i borci oštro osuđuju takav pristup antifašističkoj borbi i ne gledaju blagonaklono na one politike koje na antifašizmu skupljaju aplauze i jeftine političke poene. Hrvatski sabor 2005. godine donio je deklaraciju o antifašizmu, od koje u stvarnost nije provedeno ni »s«. A pravu sliku odnosa hrvatske politike i države prema antifašizmu možemo ilustrirati ovogodišnjom komemoracijom jasenovačkih žrtava. To je nedopustivo.
Stoga, umjesto korištenja pogrdnih termina i revizionističkih filmova, apeliramo na javnost da se o ratnim i poratnim godinama i svemu onome lošem što se dogodilo, govori znanstveno utemeljeno. No, to se u Hrvatskoj uporno ne čini, čime je nastavljen sramotan trend započet nakon promjene vlasti 1991. godine, kad se u javnosti pojavljuju ljudi koji zbog svog nezadovoljstva prema sistemu bivše države iznose neke vlastite ocjene o antifašizmu i NOB-u. Takve konstrukcije, na žalost, dobivaju podršku i od nekih povjesničara, čiju znanstvenu razinu moramo staviti pod znakove navoda.
