Brutalni napad

Bruno Paladin jedva izvukao živu glavu: Doga me zubima zahvatila za podlakticu i bacila sa stolice

Slavica Kleva

Foto M. Gracin

Foto M. Gracin

Doga je trzala glavom i tijelom unazad, prepustio sam se znajući da ako potegnem ruku u suprotan položaj, može biti i gore, počupat će mi meso. Srušila me doga sa stolice na pod. Normalno, u tom sam trenutku urlao od boli, objašnjava Paladin

RIJEKA Itekako ću pamtiti taj dan, tijekom prijepodnevnih sati bio sam na svečanoj dodjeli nagrade Grada Grožnjana na međunarodnom Ex tempore, a samo par sati kasnije završio sam na Hitnom traktu u Umagu zamotane ruke, kazao nam je na samom početku razgovora sugovornik, Bruno Paladin, slikar, grafičar, scenograf, ilustrator, jednom riječju umjetnik koji je zbog ugriza argentinske doge za ruku, trenutno »izvan stroja«, točnije, desnom rukom se otežano služi.– Kakav je to dan trebao biti! Nakon dodjele nagrade Ex tempore u Grožnjana krenuo sam s prijateljima put Brtonigle u restoran proslaviti međunarodnu prvu nagradu. Rezervirao sam mjesta unaprijed, nas šestero je odabralo terasu. Doduše, sjedio je malo dalje od nas jedan par, no, nakon desetak minuta čovjek je ustao i vratio se na terasu za nekoliko trenutaka, ali sa psom, argentinskom dogom koja nije imala brnjicu. No, u tom trenutku ne obraćaš pažnju na ostale stolove i goste lokala, znam da su od našeg stola bili udaljeni jedno sedam metara, nastavio je priču naš sugovornik.

Trzala je glavom




– Nakon pola sata što smo odsjedili, primijetio sam krajičkom oka da je pas točno iza mene, slobodno se prošetao do našeg stola. Još mi je jedan od prijatelja rekao: »Pogledaj, vidi tko ti je došao«. Pas me nekako njušio, jer kako sam sjedio, njegova glava se našla u razini mog vrata. Još su mi prijatelji dobacili opasku »ako te opere jezikom nećeš se morati brijati«. U tom trenutku apsolutno ne pomičući se i ne dirajući ga, jer znam o kakvoj je vrsti psa riječ, usput rečeno i ja sam svojevremeno imao dobermana, gazda se obraća psu i ujedno dolazi prema nama. Tog trena kada ga je uhvatio za ogrlicu da ga potegne, ja sam se nalazio u polokrenutom položaju i kako je psu bila najbliža moja desna ruka, silovito me ugrizao za podlakticu, ne puštajući ju, objašnjava Paladin pokazujući gdje ga je doga zahvatila.


Doga je trzala glavom i tijelom unazad, prepustio sam se znajući da ako potegnem ruku u suprotan položaj, može biti i gore, da će mi počupati meso, objašnjava Paladin pokazujući mjesto ugriza. Srušila me doga sa stolice na pod. Normalno, u tom sam trenutku urlao od boli, kao da vam je netko stavio ruku u škripac, riječ je o strašnoj sili. Odmah su uskočili moji prijatelji, jedan od njih je i liječnik, ne znam kada je pas pustio moju ruku otvorivši usta, gazda ga je odvukao za okovratnik, ogrlicu. S obzirom da uzimam redovito sredstvo za razrijeđivanje krvi, odmah mi uskaču pomoći, stavljaju stoljnjake, ubruse, motaju mi ruku, tu se našao i vlasnik restorana i njegov konobar koji su me ubacili u svoj automobil i odmah krenuli na Hitnu u umašku bolnicu.


Došla i policija


– U bolnicu je za nama vrlo brzo došla i policija, pitali me što se dogodilo i nakon ispitivanja krenuli nazad u restoran u Brtoniglu, ali tamo nisu zatekli vlasnika psa. Rekli su mi kasnije da se odmah udaljio iz lokala. Doduše na recepciji je ostavio broj mobitela i adresu, osobne podatke no, kad je policajac pokušao zvati, nije ga mogao dobiti, odmah bi izbacivao broj tako da se nije mogla uspostaviti veza. I tako četiri dana, pokušavao sam i ja, ali bezuspješno, nastavio je priču Paladin.




Obratio sam se peti dan talijanskom konzulatu u Rijeci i tek su oni uspjeli dobiti vlasnika na telefon, ali ne s hrvatskog već s mobitela s talijanskim prefiksom. Uspjeli smo dobiti podatke o psu, srećom, sve je s dokumentima doge bilo u redu, cijepljen je. Inače, vlasnik psa je Talijan iz jednog malog mjesta kraj Gorice. U tom telefonskom razgovoru koji smo vodili u talijanskom Konzulatu, vlasnik psa mi je uz ostalo rekao, ili spočitnuo, da je točno da se pas udaljio i došao do našeg stola, ali da sam ja pružio ruku… No, to nije točno, nisam se pomaknuo, da je pas imao brnjicu bila bi to sasvim druga priča.


Nije mi bio cilj javno govoriti o tome što mi se dogodilo već ukazati na ponašanje nas koji imamo pse za kućne ljubimce. Ponašanje pojedinih vlasnika u javnom prostoru sa psima koji pozamašnom veličinom izazivaju u najmanju ruku nelagodu je nedopustivo. Riječ je o neodgovornosti vlasnika, jer da je pas imao brnjicu to se sigurno ne bi dogodilo ili ne s takvim posljedicama. Imam i ja trenutno psa iz azila, pravog baštardina, imao sam i dobermana, njemačkog ovčara, škotskog ovčara i uvijek sam na oprezu. Znam, svatko će reći da nije pas kriv, ali eto, dogodilo se. I kad sam u šetnji sa psom ne dopuštam nikome da ga pogladi, naprosto sam oprezan, uvijek se nešto neplanirano može dogoditi, kazao nam je Paladin.