U svojoj ovogodišnjoj božićnoj poruci mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit ističe i aktualizira mnoge poruke koje nam donosi Isusovo rođenje – govori o miru i pravdi, istini i ljubavi, bratstvu i humanosti među ljudima. Na tom tragu, s nadbiskupom Devčićem razgovaramo i ovdje, u božićnom razgovoru.

Svoju božićnu poruku naslovili ste riječima iz Lukinog evanđelja: »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima«. U njoj, među ostalim, kažete da je posebno »znakovito to povezivanje slavljenja Boga i mira među ljudima«. U čemu je ta znakovitost?

– Znakovitost je u tome što nebeski glasnici zajedno s Isusovim rođenjem navješćuju slavu Bogu i mir ljudima. U Bibliji izraz »slava Božja« označuje samog Boga ukoliko se riječima i djelima objavljuje i spašava svoj narod. A najveće od njegovih spasiteljskih djela i najmoćnija od njegovih riječi je upravo Isus Krist, utjelovljena Riječ Božja, po kojoj nam je Bog objavio sebe, svoje oproštenje, svoju ljubav i svoj konačni naum s nama. Zbog tog djela, koje je učinio da bi spasio čovjeka i darovao mu mir, nebeski glasnici u betlehemskoj noći slave Boga na visinama i navješćuju mir ljudima, njegovim miljenicima.

DJELO PRAVDE

Cijela nam Biblija svjedoči o tome kako Bog nije prestao ljubiti čovjeka nakon što se on od njega udaljio i počeo se klanjati idolima. Kao što majka svoje dijete ljubi, ma kakvo god bilo, tako i Bog ljubi nas i onda kad nismo dobri, kad ga napuštamo i vrijeđamo. Tu neshvatljivu Božju ljubav potvrđuju u božićnoj noći anđeli, Božji glasnici, nazivajući ljude Božjim miljenicima, kojima on dariva mir, tj. puninu dobara.

Znači li to da čovjek može izgrađivati mir samo ako ga Bog pomiri sa sobom i s drugim ljudima?

– Upravo tako. U tom smislu sv. Pavao govori o opravdanju čovjeka po ‘slavi Božjoj’ te tvrdi: »Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu« (Rim 3, 23-24). Dakle, po slavi Božjoj, tj. Božjem spasiteljskom djelovanju, postižemo opravdanje i mir. Mir je dakle djelo pravde, ali ne samo ljudske, koja je često lažna, nego Božje pravde, odnosno Božjeg opravdanja čovjeka. Drugim riječima, samo ako dopustimo Bogu da nas opravda, možemo ga slaviti i mir graditi. To znači da bez Božjeg opravdanja ili oslobođenja čovjek nije u stanju uspostaviti ni istinski mir, ni pravdu, ni slaviti Boga na način da mu to doista bude milo. Zbog toga je potrebno prihvatiti Božje opravdanje po Isusu Kristu. Često se, međutim, događa odbijanje te Božje spasiteljske ponude, i to ne samo danas nego od samih početaka, jer kad je Isus bio tek rođen, uz one koji su došli pokloniti mu se, pojavili su se ubrzo i oni koji su ga htjeli »ukloniti«, tj. ubiti. Zbog toga želimo li istinski slaviti Boga i graditi mir, moramo mu dopustiti da nas on opravda i pomiri sa sobom i međusobno. U tom su smislu pravda, mir i slavljenje Boga neraskidivo međusobno povezani.

Želite li time reći da samo oni koji ispovijedaju vjeru u Boga mogu graditi mir i pravedne odnose među ljudima?

– Ne, nipošto ne kanim takvo što tvrditi. Činjenica je, naime, da uz istinite vjernike i istinite nevjernike postoje i neistiniti ili deklarativni vjernici i isto tako nevjernici. Prema tome, netko se može izjašnjavati kao vjernik, a u praksi se ponašati kao nevjernik, i obratno, tj. da se netko izjašnjava nevjernikom ili pripada nekoj drugoj religiji, a u životu se dosljednije zauzima za evanđeoske vrijednosti mira, solidarnosti, opraštanja nego što to čini onaj koji se izjašnjava kao kršćanin. Znamo da je u tom pogledu Isus svojim učenicima i sunarodnjacima katkad davao za uzor vjeru nekih pogana koji su mu se obraćali za pomoć. Sjetimo se npr. rimskog satnika koji u Kafarnaumu moli Isusa da mu ozdravi slugu koji je u kući ležao u strašnim bolovima. Kad mu Isus kaže da će doći i izliječiti ga, satnik mu odgovara: »Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj / …/. Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: ‘Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere /…/’. I reče Isus satniku: ‘Idi, neka ti bude kako si vjerovao!’ I ozdravi sluga u taj čas« (Mt 8, 5-13). U tom smislu Isus nam savjetuje da ne sudimo ljude po tome što govore, nego po onome što čine. »Dakle: po njihovim ćete ih plodovima prepoznati«, kaže on (Mt 7, 20).

TVRDA BESJEDA

Možete li se još vratiti odgovoru na prvo pitanje i približiti to što ste rekli današnjem čovjeku u njegovoj složenoj osobnoj i društvenoj svakodnevici?

– Svjestan sam da je to što sam rekao »tvrda besjeda« koju je teško razumjeti i još teže životom prihvatiti (usp. Iv 6, 60). Upravo su zbog te »tvrdoće« mnogi napuštali Isusa. Svi zapravo osjećamo kako između ovoga što on govori o pravdi, istini i miru i naše osobne i društvene svakodnevice postoji golema provalija koju nije lako premostiti. Za to su potrebni odvažni i sposobni »mostograditelji«. Tko su ti? Jesu li to političari, privrednici, čuvari reda, liječnici, učitelji? Uglavnom je to što nam prvo pada na pamet kad o tome razmišljamo ili razgovaramo. Istina je da su svi spomenuti i mnogi drugi koji u društvu imaju važne funkcije za to najodgovorniji. Ali problem je u tome što sebe zaboravljamo, odnosno što kao građani ne prepoznajemo i ne prihvaćamo u dovoljnoj mjeri svoj dio odgovornosti za premošćivanje jaza između onoga što naše društvo jest i onoga što bi trebalo biti. Ne kaže se uzalud da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Ali to se može s pravom primijeniti i na društvo u cjelini. Drugim riječima, o svakom od nas, iako ne u istoj mjeri, ovisi kakvo ćemo društvo, kakvu državu, školstvo, politiku, gospodarstvo i sve drugo imati. Stanje je u našem društvu i državi upravo takvo da moramo svi preuzeti svoj dio odgovornosti.

nadbiskup Ivan Devčić, snimio Silvano JEŽINA

Gdje se uči takvom ponašanju?

– Odgoj za takvu odgovornost treba početi već u obitelji, nastaviti se u školi i na sveučilištu, kao i u Crkvi i drugim religijskim zajednicama. Ne treba ni isticati posebno važnu ulogu medija u tome jer je to razumljivo samo po sebi. Koliko u tome budemo svi napredovali, toliko će nam biti dostižniji ideali o kojima sam u odgovoru na prvo pitanje govorio i gdje sam istaknuo da je istinski mir djelo pravde i da ga mogu graditi samo oni koji su u istini i u miru sa sobom. Drugim riječima, mir pretpostavlja pravdu, a pravda pravedne ljude, i samo oni mogu graditi pravedno društvo.

RUŠENJE PREGRADA

Naš ugledni teolog i mislilac fra Bono Zvonimir Šagi u posljednjem broju »Kane«, nakon što je obilježio 60 godina svećeništva, razmišlja o životu i vremenu pod naslovom »Kako živjeti vrijeme?«. Kaže da smo slobodne i stvaralačke osobe, vremeniti i bezvremeniti istovremeno, da se u vremenu ostvarujemo za vječnost. Možete li reći ponešto o tome?

– Čestitam od srca našem dragom fra Boni njegov dijamantni svećenički jubilej i želim mu da zdrav i čio doživi još mnoge godine. Razumljivo je da čovjek kad dođe u određene godine intenzivnije razmišlja o svom životu kako iz perspektive prošlosti, tako i iz perspektive budućnosti. Obično se smatra da su stariji ljudi više okrenuti prošlosti, a mlađi budućnosti. No to nije posve točno jer i starije ljude zaokuplja budućnost, pogotovo ona prekogrobna. Fra Bono dobro kaže da je čovjek vremenit i bezvremenit, tj. vječan. Već su ljudi prije kršćanske ere držali da je ljudska duša besmrtna, a kršćanstvo je tome dodalo da će i tijelo uskrsnuti. To znači da je čitav čovjek besmrtan. A kako će nam u vječnosti biti, ovisi o tome kako živimo u vremenu. To znači da onim što činimo za vrijeme svog zemaljskog života određujemo kakav će nam biti vječni život. Zato nas naša vjera potiče da ovdje krajnje odgovorno živimo, kako bi nas Krist, kad pređemo prag smrti, učinio dionicima svoje vječne slave.

U svojoj božićnoj poruci poručujete da je »bratski i humani stav prema svakom čovjeku i narodu, čak i neprijatelju« potreban i danas, i to u svemu čovječanstvu, da nas Božić na to poziva i potiče, da je to pravi smisao Isusova dolaska na svijet. A p. Šagi nam također govori da koliko god ponavljanje »činite dobro jedni drugima« nekad zvuči kao fraza, da čovjek bez činjenja dobra drugima ne može biti istinski sretan.

– Božić posebno zbližava ljude svojom duboko humanom i religioznom porukom. Ali Isus nije došao da bi nas približio Bogu i jedne drugima samo na blagdan svoga rođenja nego želi da i u svojoj svakodnevici, nakon što Božić prođe, to lijepo i plemenito raspoloženje nastavimo prema Bogu i međusobno njegovati i živjeti. Oko betlehemskih jaslica okupili su se pastiri i kraljevi, anđeli i domaće životinje, sljubili se nebo i zemlja. U tom smislu Božić je blagdan blizine, pomirenja, zajedničke radosti i međusobne ljubavi koju je u ljudskim srcima užegla i razgorjela Božja ljubav što nam se objavila u božanskom djetetu.

nadbiskup Ivan Devčić, snimio Silvano JEŽINA

Sveti Pavao će u svojoj Poslanici Galaćanima tu novu stvarnost ovako opisati: »Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri, u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaogrnuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!« (Gal 3, 26-28). A u Poslanici Efežanima koja je upućena kršćanskoj zajednici u kojoj su bili kršćani podrijetlom Židovi i oni koji su došli iz poganstva, napisat će: »Doista, on (Krist) je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu« (Ef 2, 14). Nije li to poziv i nama na prevladavanje neprijateljstava i na rušenje raznoraznih pregrada između sebe i prema susjedima? Nije li to obveza koja proizlazi iz vjere u Krista, rušitelja svih pregrada i graditelja mosta između neba i zemlje, Boga i čovjeka? Štoviše, zar to nije zlatno pravilo naravnog morala koje su kao takvo otkrili već stari pitagorejci, kao i utemeljitelji drugih religija?

Isus se rodio u krajnjem siromaštvu. Također su mu siromašni pastiri bili prvi poklonici. Kakvu nam je poruku želio time odaslati?

– Pred božićne jaslice ne možemo stati a da ne ostanemo zadivljeni, štoviše, zapanjeni onime što je Bog za nas učinio. Sin Božji rodio se kao maleno nemoćno ljudsko dijete, i to u totalnom siromaštvu! Što nam je time želio pokazati, na što nas upozoriti? Očito nas je rođenjem u takvim okolnostima htio poučiti da ne cijenimo čovjeka po onome što posjeduje, nego kakav je kao čovjek. Time je doveo u pitanje naše poimanje čovjekove veličine, koje je previše ovisno o tome što netko posjeduje te kakvu funkciju ili status u društvu ima. Upravo da bi nas podsjetio kako ljudska veličina nije u imati, nego u biti, Isus se pojavljuje u ljudskom obličju i kao malo dijete dolazi na ovaj svijet posve gol, bez traga božanskog sjaja i veličine na sebi. Po toj golosti sličan je biblijskom Jobu koji je odjednom izgubio sve svoje bogatstvo, ali unatoč takvoj nesreći nije pao u očaj nego je govorio: »Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti. Gospod dao, Gospod oduzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje!« (Knjiga o Jobu, 1, 21).U skladu s time i nebeski glasnici najprije siromašnim i prezrenim betlehemskim pastirima objavljuju Isusovo rođenje, a oni čuvši to potiču jedni druge: »Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin. I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama« (Lk 2, 15-16). Tek nakon njih bit će pozvani kraljevi s Istoka da dođu i poklone se Kralju položenom u jasle. Dakle, najprije mu pristupaju siromašni i nepismeni pastiri, a tek za njima bogati i učeni mudraci. Nije li to Isusova preferencijalna opcija za siromahe, koji su papi Franji toliko na srcu? I nije li po tome Božić u prvom redu blagdan siromaha s kojima se Isus, rodivši se siromašan kao oni, na poseban način poistovjetio i solidarizirao. Trebali bismo se pitati koliko se naše slavljenje Božića podudara s takvim Isusovim ponašanjem i koliko su siromasi naša »preferencijalna opcija«?

Davno smo već razgovarali o iseljavanju mladih iz naše zemlje. Vidimo da se taj val nastavio i još više povećao, a čini se da odgovorni u društvu to samo promatraju. K tome, u našoj zemlji nedostaje radnika u mnogim zanimanjima, kažu specijalista u zdravstvu, kuhara, konobara, raznih obrtnika… Kako si možemo pomoći?

– Čini mi se da je o tome sve već rečeno. Odlaze mladi, ali što još više zabrinjava, odlaze cijele obitelji. Situacija je u tom pogledu posve drukčija nego za vrijeme bivše države kad su uglavnom odlazili očevi, dok su obitelji ostajale kod kuće. Zabrinjavajuće je da su nas pretekle zemlje koje su prije demokratskih promjena znatno zaostajale za nama. To znači da su one bolje uspjele iskoristiti novu situaciju u kojoj su se našle. A zašto mi nismo? Nama se, doduše, dogodio strašan rat, ali od toga je već prošlo više od dvadeset godina, a mi kao da tapkamo na mjestu.

Pitate: Kako si pomoći? Jačanjem ekonomije, da bi naši radnici dobivali plaće od kojih mogu oni i njihove obitelji pristojno živjeti. Razvijanjem odgovornosti za opće dobro. Očuvanjem barem ono malo preostale industrije. Ulaganjem u poljoprivredu, kako nam Slavonija ne bi opustjela. Većom i sustavnijom brigom za brdsko-planinsko područje kao što su Lika i Gorski kotar, jer su ta područja najviše opustošena. Odgajanjem mladih u domoljubnom duhu i spremnosti da ovdje gdje su rođeni, gdje su grobovi njihovih predaka, grade svoju budućnost, štoviše, da se za nju bore, kao što se naraštaj prije njih borio da svoju domovinu oslobode i sačuvaju. Suzbijanjem korupcije i kriminala. Ako ništa u tom smislu ozbiljno ne poduzmemo, ova će se zemlja, zbog iseljavanja i slabog nataliteta, u ne tako dalekoj budućnosti zvati Hrvatska po Hrvatima koji su ovdje nekad obitavali, kao što se Dalmacija danas zove po Dalmatama koji su u njoj prije nas živjeli, a Istra po Histrima!

nadbiskup Ivan Devčić, snimio Silvano JEŽINA

PREDVORJE (NE)SLOBODE

Komisija Justitia et pax HBK objavila je nedavno izjavu u kojoj analizira i te probleme, a njezin sažetak jasno je izrečen naslovom: »Pravna, radna i socijalna sigurnost – jamstvo dostojanstva čovjeka u hrvatskom društvu«. U njoj se, među ostalim, kaže se da je sigurnost »temeljni uvjet za potpuno ostvarenje čovjekove slobode, kako u radnom i socijalnom tako i u obiteljskom i vjerskom području života«. »Nesigurnost je u tom smislu predvorje neslobode jer potiče različite oblike ovisnosti, podaništva i frustracije«. Kako vidite tu temu?

– Smatram da je to točno rečeno. Bez pravne, radne i socijalne sigurnosti nije moguć ni za koga život dostojanstven čovjeka. Posebno je vrijedno to što se u Izjavi ta tri oblika sigurnosti sagledavaju u njihovoj međusobnoj povezanosti i uvjetovanosti te što se istovremeno ističe da je takva sigurnost temeljni uvjet za potpuno ostvarenje čovjeka na svim razinama njegova života. Doista bez toga nije moguće čovjekovo ostvarenje ni na jednom području. Naravno, gdje se to događa, od toga trpi cijelo društvo, jer bez ostvarenih pojedinaca ni društvo se ne može ostvariti na željeni način. Jedna od posljedica takvog stanja je, na primjer, odgađanje zasnivanja obitelji i rađanja djece, što dovodi do starenja i demografskog propadanja cijelog društva.

Ako se tome doda da zbog te životne nesigurnosti mladi ljudi odlaze onamo gdje će tu sigurnost naći, zemlja koju napuštaju suočit će se, prije ili kasnije, s nenadoknadivim gubitkom reproduktivnog i radno sposobnog stanovništva, što će ugroziti ne samo njezinu demografsku budućnost nego i socijalnu sigurnost njezinih građana, čak i sam njezin opstanak. A da ne spominjemo kako čovjek bez pravne, radne i socijalne sigurnosti upada u egzistencijalnu krizu koja se manifestira kao gubitak životnog smisla, što nerijetko završava s tragičnim posljedicama. Zbog toga je pohvalno da je Komisija Justitia et pax Hrvatske biskupske konferencije objavila tu Izjavu nad kojom bismo se doista svi trebali zamisliti, a posebno oni koji u svojim rukama drže ključeve vlasti.

Ipak, unatoč mnogim poteškoćama o kojima sam govorio, ne smijemo gubiti nadu jer i danas u srcima mnoge naše braće u domovini i širom svijeta odjekuje glas anđela iz betlehemske noći: »Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin« (Lk 210-11). Neka bi i ovog Božića taj anđeoski glas dopro do svakog uznemirenog i obeshrabrenog ljudskog srca! To svima želim!