Komentar Damira Cupaća

Afera Benac: Paradigmatski primjer sukoba interesa i dokaz da politička nekultura nema politički predznak

Damir Cupać

Foto R. Brmalj

Foto R. Brmalj



Kada je nazvala urednica i zatražila najmanje tri kartice teksta o utjecaju afere Benac na riječku političku konstelaciju uoči lokalnih izbora, činilo se jedino normalno pomisliti – kakve tri kartice, tu je dostatno nekoliko rečenica jer je sve jasno k’o dan – afera Benac paradigmatski je primjer sukoba interesa i dokaz da politička nekultura nema politički predznak, a bogami ni politička razina, svejedno je li riječ o državnoj ili lokalnoj, te zaključno – budući da aktualni gradonačelnik Vojko Obersnel ne želi smijeniti pročelnika Benca, preuzima svu odgovornost na sebe i postaje krivlji od pročelnika koji je novcem poreznih obveznika uređivao s nekoliko stotina tisuća kuna poslovni prostor u koji se uselila tvrtka u vlasništvu Benčeve supruge. No, kako ipak vrijedi ispuniti urednička očekivanja kada je riječ o količini teksta, valja probati.


Pala teza o transparentnosti


Prvo se nameće logično pitanje hoće li Benac naštetiti Obersnelu na lokalnim izborima na kojima se aktualni gradonačelnik bori za peti mandat. Naravno da hoće, posebice zbog toga što upravo Benac ruši Obersnelovu tezu o tome da je Rijeka najtransparentniji grad, a da na pročelnička mjesta dolaze najsposobniji. Naime, Benac je član SDP-a. Stranke koja se sva uprla dokazati da je njihov politički modus operandi potpuno drugačiji od onoga HDZ-ova, no slučaj Benac dokazuje da to nije točno. Možda bi čak i Bandić poručio da će Benac dobiti nogicu, kako to zagrebački gradonačelnik voli reći. No, Obersnel je zauzeo drugarski stav da će najprije sve ispitati, proanalizirati, vidjeti što zakon kaže… I tako. Vjerojatno se onda nadati da je u građana kratka pamet pa će do treće nedjelje u svibnju 2017. godine, kada se održavaju lokalni izbori, sve zaboraviti. Ovaj put to neće biti slučaj. Građani neće zaboraviti školski primjer sukoba interesa koji nije sankcioniran.


Drugo pitanje je – koliko se građanima zgadila politika i hoće li se i ovaj put odlučiti na apstinenciju kao poruku političkim elitama. Ako to bude slučaj, Obersnel bi mogao proći lišo, vjerojatno u drugom krugu u kojemu će izlaznost biti još i manja, a posao će odraditi stranačka mašinerija i vojska onih koji su vezani uz gradsku upravu i gradska poduzeća. Ako ih slučaj Benac probudi i oni odluče reći ono što Obersnel često voli kazati – no pasaran, moglo bi se svašta dogoditi. Što izlaznost bude veća, to će se postotak SDP-ovih glasova smanjivati.




Treće pitanje je – je li moguće da regionalni blok koji pregovara sa SDP-ovom koalicijom o zajedničkom izlasku na izbore ništa ne uvjetuje kada je riječ o slučaju Benac. Dvije od tri stranke koje bi u koaliciju, PGS i Lista za Rijeku, do jučer su bile oporbene i često su i puno benignije stvari s razlogom kritizirali. Sada, niti pisnu niti zubi škrinu, kao da škripe samo foteljice koje su neki vizualizirali u podjeli plijena ako se ugrabi vlast. Principijelnost se ne dokazuje riječima, principijelnost se dokazuje djelima, a jedino časno u ovom slučaju je uvjetovati SDP-u micanje Benca iz gradske uprave kao conditio sine qua non moguće suradnje.


Omča oko vrata


Dakle, valja priznati da ni jedan Obersnelov protukandidat do sada nije zakuhao riječku političku scenu kao što je to sam Obersnel napravio onoga dana kada Bencu nije ekspresno dao nogicu. Politička atmosfera donedavno je bila, štono bi se reklo, kamilica, a onda – bum, pročelnik koji je nedavno potvrđen na toj funkciji nakon što je godinama bio vršitelj dužnosti malo se zaigrao i, eto, gradskim novcem ušminkao prostor na Turniću u koji je uselila tvrtka u vlasništvu njegove supruge. Ajde to što je čovjek postao sinonim za ponovljene natječaje, za prijedloge gradskih odluka koji su se i te kako mijenjali, ajde što je u njegovom mandatu kao ravnatelja Agencije za poticanu stanogradnju letjela fasada s nove zgrade i omogućila spektakularne fotografije svima koji su naišli, što je istome bilo normalno da lete i rolete s novih zgrada, što ne može provesti natječaj za gradnju projekta Martinkovac… Ajde, to bi se moglo pripisati nesposobnosti, što se može. No, ono što je napravljeno na Turniću ne može se nikako opravdati, nema tog povjerenstva. Ako želimo živjeti u najtransparentnijem gradu koji vodi najtransparentniji gradonačelnik. Obersnel je odlukom o vraćanju tržnica u gradsko naručje s političke agende donekle skinuo tu temu koja mu se kao omča oko vrata vuče iz izbora u izbore. S pričom o Europskoj prijestolnici kulture pokušava anulirati činjenicu da iz mandata u mandat nije u stanju realizirati projekt novoga autobusnoga kolodvora. No, nema te PR-čarolije kojom će opravdati ono što je Benac napravio, a on pokrio nesmjenjivanjem istoga.


Poručio je aktualni riječki gradonačelnik da se želi kandidirati za još jedan mandat kako bi priveo započeti posao kraju, a prije svega priču s Europskom prijestolnicom kulture 2020. I dobije li on taj mandat, neke pametne ljude koji će dolaziti u Rijeku, između ostalih, primat će i pročelnik Benac. Čovjek je, naime, ovaj put dobio posao na neodređeno. Dakle, čovjek koji sam po sebi negira pridjev europskoprijestolničkokulturan, ako pretpostavimo da je sastavni dio kulture i ona politička. Da je ima, sam bi ponudio mandat pročelnika, kao što Obersnel ne bi osnivao povjerenstva, već bi se zahvalio na suradnji čovjeku koji nije zaslužio biti na čelu jednog od najvažnijih odjela, a pride obnašati dužnost ravnatelja gradske agencije. Recimo da je Obersnel u ovoj priči bio nedužan sve dok nije postalo javno o kakvom je aranžmanu riječ. Mogao se izvući na neznanje jer je riječ o Turniću, pa tko će znati ime svake firme koje su u vlasništvu supruga. No, od kada se saznalo, nema više alibija, ima samo potpunog preuzimanja političke odgovornosti za Benčeve grijehe.


Nikad kao Bane


Budući da su tri kartice gotovo ispisane, ostalo je još taman prostora za citirati susjeda Tomija koji je u parku ispred zgrade, na sastanku zbog fasade koja propušta za svake kiše, sasvim slučajno i to je rađeno za Benčeva mandata, izvijestio nazočne da se njemu čini da je Benac kao onaj lik iz Balaševiće pjesme »Nikad kao Bane«, jer da je već kao mlad čovjek opasao kravatu i obukao odijelo, a u srednjim životnim godinama dogurao je do toga da vozi polovni mercedes na lizing. Uz tu misao nametnula se sljedeća – imao je Džoni Štulić pravo kada je krajem 80-ih spakirao kofere i spičio u Nizozemsku. Čini se zbog krivog srastanja, gospodine, krivog srastanja, zbog ružnih i opakih koji talon nose, koji s nečuvenom moći tjeraju što zažele, kojih je mogo i strašno galame, i naravno obično razbiju sva ogledala na koja naiđu da ne ostane ni pomen na ljepotu.Eto, tri kartice.