Priča o umjetniku i terapeutu

ANDREJ KURTIN Upoznajte riječkog slikara koji liječi umjetnošću

Kristian Sirotich

Ovaj posao radim od 2003. godine – započet će Andrej Kurtin, koji u svojoj likovnoj radionici sa štićenicima Centra za rehabilitaciju Rijeka na Brašćinama svakoga dana provede nekoliko sati / Snimio Vedran KARUZA

Ovaj posao radim od 2003. godine – započet će Andrej Kurtin, koji u svojoj likovnoj radionici sa štićenicima Centra za rehabilitaciju Rijeka na Brašćinama svakoga dana provede nekoliko sati / Snimio Vedran KARUZA

Naravno da je bilo problema na početku, nisam znao hoću li moći podnijeti tu količinu, rekao bih, patnje. Nakon nekog vremena počneš ih gledati kao ljude koji traže neki svoj angažman. I nemam osjećaj da ja njima pomažem, više sam angažiran u nekom dijelu koji tim ljudima može biti bitan



U galeriji Juraj Klović nedavno je, u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka, održana izložba Dijalog na kvadrat u kojoj su riječki akademski slikari i supružnici Silvija Đolonga i Andrej Kurtin ugostili nikšićkog kipara Peku Nikčevića i beogradskog fotografa Luku Klikovca.


Izložbom zajedničkog imena »Omnibus« Andrej i Silvija dobili su priliku riječkim ljubiteljima umjetnosti predstaviti dva etablirna gosta iz regije, a sebe nisu morali posebno predstavljati budući su svojim dosadašnjim samostalnim i zajedničkim radom u umjetničkom životu ovog grada ostavili zapažen trag.


I to ne samo izložbama, slikama i instalacijama. Andrej je već petnaest godina djelatnik Centra za rehabilitaciju Rijeka, službeni naziv njegova radnog mjesta nosi ime »likovni terapeut«. Ovo je, dakle, priča o našem sugrađaninu koji, jezikom laika – liječi umjetnošću.





– Ovaj posao radim od 2003. godine – započet će Andrej Kurtin, koji u svojoj likovnoj radionici sa štićenicima Centra za rehabilitaciju Rijeka na Brašćinama svakoga dana provede nekoliko sati.


– Koliko je trebalo vremena da zadobijem njihovo povjerenje? Povjerenje vrlo brzo dobiješ, odnosno onoga trenutka kada ti ljudi osjete da ti je stalo do njih. Shvatio sam da je bitno prema tim ljudima ne odnositi se infantilno, već svakome pokušavam prići prema njegovim mogućnostima shvaćanja.


Naravno da sam na početku imao dosta straha od svega toga, bio sam bojažljiv u pristupu jer niti sam poznavao ljude, niti sam imao prilike raditi u takvom ambijentu, ali vrlo brzo samshvatio da će najveća vrijednost našeg odnosa biti ako im budem pristupao potpuno ravnopravno, bez ikakvog podilaženja ili infantiliziranja.


Taj ljudski pristup otvara ti komunikaciju, a komunikacija je bit svega. Kada dobiješ osmijeh i shvatiš da je nestao taj početni grč, a on je normalan dok ne zadobiješ povjerenje, onda taj odnos lako ide dalje.


Možda je veća blokada na početku bila pristuna kod mene jer sam se našao u meni nepoznatom svijetu, ali kada sam to nadvladao shvatio sam da je u pitanju komunikacija kao i svaka druga. Bitno je da imaš taj ljudski odnos, da pokušavaš doprijeti do svakog od njih, a da si pritom svjestan njihovih ograničenja, najviše fizičkih.


Zadovoljstvo


Naravno da je bilo mojih i nekakvih kriza, ali trenutačno sam u fazi da mi taj rad odgovara, nekako sam se ušaltao u sve to. Ovaj posao ponekad zna iscrpiti na neku emotivnu foru, jer jednostavno moraš biti svjestan problema koje oni imaju, ali na kraju zadovoljstvo pronađeš u činjenici da im nešto pružaš, da im daješ nekakav sadržaj. Većinom oni dolaze samovoljno u radionicu, nema tu nekog natjeravanja, prisile. Znaju za radionicu, okupe se i u njoj rade.


Budući da već godinama radim poznat sam im pa je sve lakše. Kako radimo? Netko obožava da je sve precizno i fino napravljeno, dok se nekim ljudima s težim fizičkim i motoričkim oštećenjima jednostavno moraš prilagoditi ili moraš smisliti način kako im omogućiti da nešto naprave. Taj dio mi je strašno zanimljiv.



Jednom sam svom polazniku morao napraviti nešto nalik velikom pečatu na dno kojega sam zalijepio komad spužve da bi se on mogao likovno izraziti, drugom sam pak našao mali valjak i prilagodio ga njegovim mogućnostima.


Bilo je raznih situacija, a svima se moraš prilagoditi na neki način. Netko napravi sliku za jedan, netko za šest dana, ali naše zadovoljstvo nalazi se upravo u tome da smo nešto stvorili zajedničkim radom. I taj naš rad, tu sliku, možemo uokviriti, staviti je iznad kreveta, u njihovu sobu, njihov ambijent. Ili otići na izložbu.



Izložba »Dijalog na kvadrat« Andreja Kurtina, Silvije Đolonga, Peke Nikčevića i Luke Kikovca, objedinjena pod imenom »Ombibus«, bila je sastavljena od tri različita segmenta: crteža, fotografije i instalacije.– Cilj nam je bio okupiti ljude bliske našem izričaju. Budući da je Luka Klikovac imao velike formate fotografija što jako dominiraju prostorom, a s jedne je strane tematizirao ljude na obdukcijskom stolu, a s druge u sarkofagu, morali smo pronaći način na koji te fotografije uklopiti u našu priču, jer su toliko jake da jednostavno ne možeš napraviti izložbu koja tematski nije povezana. Moji crteži bili su vezani uz prolaznost vremena, odnosno kako vrijeme utječe na tvoje razmišljanje objedinjeni pod nazivom »Vrt«, dok su  Silvija i Peko zajednički postavili instalaciju »Nihil« koristeći pritom sol –  pojasnit će Andrej Kurtin.


Radimo s kistom, valjkom, pečatima, sprejem… Radimo klasične slikarsko-crtačke tehnike. Rade i s glinom, ali ne sa mnom već s jednom mojom kolegicom jer ja glinu toliko ne osjećam. Je li lako doprijeti do njih kroz slikarstvo?


Meni je, ali vjerojatno je to samo zbog mene. Fiziotarapeut do njih lakše dođe kroz razno razne vježbe, netko drugi kroz sport, a slikarstvo je moj medij. Tu se osjećam prirodno. A u svemu tome najbitnije mi je da te naše radionice polako postaju kao nekakav ritual.


Svi znaju da kod mene u radionici mogu biti od 9 do 13 sati svaki dan. Uvjeren sam da dolaze i zbog druženja, jer se tu okupe i vide, međusobno komuniciraju, ali i zbog toga što rade i pritom osjećaju neku svrhovitost.



Netko voli sport, netko neke druge stvari, kompjutere primjerice, a nekome odgovara moja radionica. Ne dolaze svi, ali velika većina naših štićenika je bila kod mene. Uglavnom, trenutačno radim s dvadesetak do tridesetak ljudi. S nekima jednom tjedno, s nekima više puta.


Talent i energija


Naravno da je bilo ljudi koji su pokazali nevjerojatan talent. Poput Ivone Dundović. Ona ima prirodan osjećaj za boju, za ekspresiju. I ona mi je bila nevjerojatno otkriće. Baš je imala potrebu sama se likovno izraziti. Sama bi natofala boju, zamiješala i bez ikakve priče napravila sliku u tri, četiri, pet slojeva. Nevjerojatna energija. Nije ona jedina, svi ti ljudi imaju nekakve talente, koji se međutim nisu razvijali na vrijeme.


No, kada ih oni spoznaju to postaje nevjerojatno. Samo, naravno, na jedan drugi način, s jednim drugim intenzitetom.


Jesu li utjecali na moje slikarstvo? U globalu mislim da rad s tim ljudima nije utjecao na mene, iako ponekad kod nekih likova iz mojih crteža prepoznajem neke od tih ljudi. Ne znam, možda je to samo podsvjest. Uglavnom, pokušavam te dvije stvari odvojiti.


Osim toga, u radionicama pokušavam što više raditi u boji, a ja uglavnom u svom slikarskom radu radim crtež. Zašto crtež? To je nekako došlo spontano. Uvijek sam imao tu potrebu crtati, nositi blok, raditi nekakve skice. Od srednje škole.



Da se u Andreju krije posebno kreativna duša sigurno se dalo nazrijeti davnih dana, možda baš onda kada je kao petogodišnji dječak odlučio monotoni život u »Kineskom zidu« zamijeniti avanturama Divljeg zapada. Propisno naoružani plastičnim Coltovima Andrej i prijatelj mu Svetozar, a još uvijek se ne zna tko je bio »master mind« čitave operacije, putovanje su započeli u Ulici Ratka Petrovića, probili se kroz Drašku dolinu, spustili se do Martinšćice, ali na njihovu žalost dalje od kapije Viktora Lenca ipak nisu dospjeli. Izraz na licu portira koji na upit »A gdje ste to vas dvojica krenuli?« dobija odgovor »U Texas!« teško je zamisliti bez osmijeha na licu. Eh, kakav su samo velebni doček odbjeglim kaubojima priredili roditelji, teta Koli i barba Šime, teta Dila i legendarni barba Danilo, ali i posvemašnji broj žitelja Ulice Ratka Petrovića. Ta antologijska avantura kao da je ispala iz nekog dobrog romana za djecu (možda bi čak mogla biti i dobar predložak za njega op.a.) pa niti Andrej i Svetozar nisu mogli ispasti drugačijim nego li to danas jesu. Andrej je diplomirao na venecijanskoj Accademiji di Belle Arti, postao je cijenjeni riječki akademski slikar, koji slikarstvo živi 24 sata, bilo sam ili s polaznicima likovne radionice, a Svetozar Nilović Tozo je Rijeci podario dva iznimno hvaljena i među Riječanima i gostima Rijeke omiljena muzeja. Muzej informatike Peek&Poke i Muzej djetinjstva. Pa neka netko kaže da dječja mašta ne može svašta.



I onda sam došao na ideju zašto te svoje skice ne bih pokušao realizirati na nekom većem formatu. I u tome sam pronašao zadovoljstvo. Razraditi neku ideju, razviti je, objediniti je na jedan puno zahtjevniji način. Jesam li time zadovoljan? Sve dok osjećam nekakav poriv da to radim i sve dok vidim izazov u tome mislim da je to to, vuče me ta želja za radom i izazov da ispadne onako kako sam zamislio. A nikad ne ispadne onako kako sam zamislio. Ideja se mijenja.


I u tome upravo jest ljepota crtanja. U samom konceptu se mijenja stvar, dolazi do nekih slučajnosti, grešaka što te odvedu u nekom drugom pravcu. Bez obzira što te greške vidiš samo ti itekako si ih čitavo vrijeme svjestan pa ti u jednom trenutku dignu živac, a u drugom ih prihvatiš.



To je život umjetnika. Kada radiš skicu nisi opterećen kako će to izgledati, potez ti je lakši. Kada to isto pokušavaš napraviti na velikom formatu uvijek imaš problem sam sa sobom da to mora biti dobro. Vjerujem da je ista stvar u sportu, ljudi na treningu vjerojatno ponekad izvedu nešto što na utakmici nikad neće uspjeti upravo zbog tog nekog pritiska, očekivanja javnosti, važnosti utakmice… Naravno, volim ja i klasično slikarstvo, ali crtež je nekako moj prirodan izraz. To osjećam kao svoje. A trebalo mi je vremena da to shvatim.


Kritika


Naravno da su polaznici moje slikarske radionice bili i na mojim izložbama. A kakve su im bile reakcije? Nisam još nikad doživio kritiku (ha ha ha). Ali, generalno govoreći, kritika mi nedostaje. Naročito iz medija. Mislim da je to naš veliki problem u Rijeci. Kada netko izda CD ili knjigu pojavi se i nekakva recenzija. O našim izložbama, a ima ih, postoji informacija, ali ne i kritički osvrt. A kritika itekako doprinosi razvoju umjetnika. I zajednica ljudi koja dolazi na izložbu imala bi drugačiju sliku o njoj, drugačije bi tu izložbu gledali i promišljali kada bi mogli negdje pročitati kvalitetnu kritiku. Jednostavno, mislim da bi reakcije ljudi tipa: »Ja to ne razumijem!« tada bilo puno manje.



Andrej kod polaznika likovne radionice nikada ne valorizira radove umjetničkim očima, niti na bilo kakav sličan način mjeri njihov slikarski napredak. – Apsolutno ne ideš za napretkom, već za onim da se osjećaju sigurno u tome što rade. Možda se njihovi radovi i ne mijenjaju toliko, ali se mijenja vrijeme što ga utroše da bi nešto napravili. Ne radi se tu o klasičnom napretku u slikarstvu, ali o emocionalnom napretku sigurno. A ono se vidi u njihovom sudjelovanju, zadovoljstvu, činjenici da žele više raditi.  Naravno, sve ovisi o njihovim intelektualnim i fizičkim sposobnostima. Nastojim da radionice uvijek budu zanimljive, da ne budu jednolične i da svatko radi ono što mu odgovara. Nema smisla stavljati ih sve u isti koš i nekome stvarati zadovoljstvo, a drugome frustraciju. Jesam li zadovoljan? Jesam. U početku sam možda imao kriza, ali kada shvatiš što je smisao ovoga posla onda on postaje zadovoljstvo. Odnosno, postane zadovoljstvo onoga trenutka kada shvatiš da si ti jedan važan segment njihova življenja.


U oba slučaja, i kada radim u Centru i kada radim u ateljeu i pripremam neki novi projekt, komuniciram svojim radom i na taj način pokušavam doprijeti do ljudi pa ne mislim da je to nešto posebno kompleksno. U oba slučaja treba ti vremena da uspiješ, ali s vremenom osjetiši koliko se svakom možeš približiti. Naročito u Centru. Naravno da mi na početku rada u Centru nije bilo lako donijeti odluku, ali kada sam počeo dolaziti dobio sam podršku koja mi je silno trebala i osjetio sam se korisnim. Naravno da je bilo problema na početku, nisam znao hoću li moći podnijeti tu količnu, rekao bih, patnje. Nakon nekog vremena počneš ih gledati kao ljude koji traže neki svoj angažman. I nemam osjećaj da ja njima pomažem, više sam angažiran u nekom dijelu koji tim ljudima može biti bitan. Jednostavno, shvatio sam da me ispunjava to što moj angažman nekome uljepšava i obogaćuje život. I zato pokušavam biti što više ravnopravan njima. I kroz komunikaciju i kroz naš zajednički rad.


Odnos života i smrti


Bilo je nekoliko izložaba. Izlagali smo na Cresu, redovno idemo u Ljubljanu u Cankarjev dom gdje je svake godine velika izložba njihovih radova. I njima je to veliko zadovoljstvo. I putovanje i činjenica da vide svoj rad negdje izložen. Nikada nisam razmišljao o tome da bismo mogli napraviti zajedničku izložbu, moj rad ipak je nekako mračniji. Ja inspiraciju za svoje crteže pronalazim u literaturi, u nekim povijesnim alegorijama. Zanima me taj odnos prema životu i smrti kroz povijest.



Za Prizore s Lime, primjerice, inspiraciju sam pronašao u jednoj knjizi portugalskog književnika Josea Saramaga. Naime, kada su rimski vojnici došli na rijeku Limu mislili su da je to kraj svijeta i tu su si rijeku predočili kao rijeku Letu iz rimske mitologije misleći da će, ako je prijeđu, ući u svijet mrtvih. Fasciniralo me je upravo to kako su ti ljudi doživljavali svoj svijet. Ono što je nama danas nemoguće njima je bila čista realnost. I u tome sam pronašao izazov. Predočiti to kroz crtež – zaključit će Andrej Kurtin.