Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 1
Sutra: 20° 20° 1
20. rujna 2018.
Mila Ajzenštajn Stojić

foto NAJSTARIJA GOŠĆA CRIKVENICE 'Opraštam kad mogu i živim kako mi je - ćeif'

Foto Nataša Car
Foto Nataša Car
Autor:
Objavljeno: 15. kolovoz 2018. u 14:25 2018-08-15T14:25:41+02:00

Prezirem svaku isključivost. Nikada se ne smijete ponašati osvetnički, baš nikad, kaže ova Zagrepčanka židovskih korijena, koja je prošla dva logora, bila u partizanima, imala uspješnu karijeru, čitav život dolazila na Kvarner, a 96. rođendan proslavila s gradom u koji je izbjegla i u kojem su joj roditelji proveli medeni mjesec

CRIKVENICA Koincidencija zanimljivih brojki i događaja istaknula je jučer Milu Ajzenštajn Stojić u središte zanimanja Crikveničana. Pristala Zagrepčanka čiji je nemali dio života isprepleten s Primorjem, proslavila je 96. rođendan i to na dan kad i Crikvenica slavi svoj dan. K tome, kao gošća crikveničkog hotela »Kaštel«, bila je i najstarija gošća Crikvenice.

– Ja sam s Crikvenicom vezana na jako mnogo i to jako važnih načina. Prvo i prvo, moji su vam roditelji prije točno 99 godina u ovom lijepom gradu bili na – bračnom putovanju. Bilo je to odmah iza Prvog svjetskog rata, 1919. godine. Kasnije, s obzirom da smo mi Židovi, Crikvenica nas je jedno vrijeme  spašavala od logora i gladi. Uspijevali smo nekako, zahvaljujući dobrim ljudima i prijateljima, ali valjda i nekoj životnoj sreći, opstati u Zagrebu do 1942. godine, ali nakon toga je postalo preopasno.

Srećom, zahvaljujući i našim  crikveničkim poznanstvima, te nas je godine prihvatio slastičar Izidor Matejčić. Imali smo smještaj, a ja sam vam postala prava pravcata slastičarka – sjeća se svoje mladosti Mila Ajzenštajn.

No crikvenička sreća im nije bila dugog vijeka jer su ih nakon pola godine »slatkog života« deportirali u logor Kraljevica. Riječ je bila o talijanskom logoru organiziranom u prostoru bivše konjušnice u koju se strpalo čak 1.200 ljudi.

!cid__1653953edc137e76471_

– Uvjeti su bili strašni. No ja vam znate nisam osoba koja će na život i povijesne događaje gledati crno-bijelo. Logor je bio grozan, ali je njegova uprava bila – dobra. Odmah nakon uspostave tog logora dobili smo od uprave poruku kako od nas traže izdvajanje grupe ljudi, logoraša, s kojom će se poraditi na najvažnijim problemima kako bi život bio ipak podnošljiv.

Vrlo su se brzo nakon toga popravili uvjeti života u njemu, a s obzirom da je bilo i trudnica među nama, sagrađena im je posebna zgrada kako bi one, kao i mala djeca nakon što rode imali znatno kvalitetnije uvjete života. Znate, morate imat poštenja i vrlo jasne stavove u životu kako biste sami pred sobom mogli biti zadovoljni. Prezirem svaku isključivost, a kad se god to može, ja sam i za opraštanje – ističe Ajzenštajn.

Iz logora u partizane

Nakon zatvaranja Kraljevice, uslijedio je za Ajzenštajnove Rab i njegov zloglasni Kampor, no kapitulacija Italije koja je uslijedila u rujnu 1943. godine donijela je relativnu slobodu za tamošnje logoraše. Mogli su zajedno s raspuštenom talijanskom vojskom u Italiju, no Mila  i njezini roditelji, otac je baš kao i ona nakon rata bio farmaceut, odabrali odlazak u partizane. Put ih je preko Like vodio do Banovine, tako da su oslobođenje 1945. godine dočekali u Glini i Topuskom.

– Povratak u Zagreb uslijedio je odmah u svibnju 1945. godine. S obzirom da sam bila aktivni sudionik rata i voditeljica Prve ZAVNOH-ove apoteke u Topuskom, dobro su me poznavali ljudi koji će odmah nakon rata zasjesti na čelne pozicije novog poretka. Pozvali su me u gradsku upravu i pred mene izložili knjigu. U njoj je bio spisak ispražnjenih stanova.

!cid__f_jktrh29z0_

Rekli su mi »Mila biraj što želiš«! Strašno sam se uvrijedila! Ja koja sam prošla strahotu oduzimanja imovine i njeno dijeljene tko zna kome, da učinim isto?! Ni po cijenu toga da zauvijek budem beskućnik. Nikada se ne smijete ponašati osvetnički, baš nikad. Ti kojima su oduzeti stanovi, jesu li i što zgriješili? Nije mi bilo poznato. Zalupila sam vratima i otišla u – podstanare – sjeća se Ajzenštajn.

Sposobna i inteligentna, krenula je najprije na studij farmacije jer, kako ističe, u njihovoj, židovskoj kulturi kvalitetno obrazovanje je jedna od najvažnijih stvari u životu, da bi kasnije radila kao zastupnica niza švicarskih i njemačkih farmaceutskih tvrtki za Jugoslaviju.

– Da, bilo je naporno, ali i jako zanimljivo. Kupila sam Volkswagen Bubu i krenula u svaki kutak države. U svom sam životu prevalila, kao vozač dakako, oko 700 tisuća kilometara. A Bubu sam odabrala iz razloga što je riječ o čvrstom automobilu, ali i o jednom od dva vozila koje se moglo popraviti i u najdubljoj jugoslavenskoj provinciji. Drugi  je, vjerojatno pogađate, bio – Fićo.

Opatijska gošća

A što ju je dovelo do kvarnerskih turističkih adresa? Jer – s obzirom na širinu poznavanja jadranske obale, mogla je ljetovati bilo gdje.

– Na samom kraju rata, u prvim danima mira, upoznala sam se s Opatijkom Mirom Hoffman. Došla mi je u Zagreb u ljekarnu, zgodna lijepa djevojka, ali odmah sam vidjela da je bolesna. Smjestila sam ju kod sebe, izliječila se, rastale smo se kao prijateljice. Došlo vam je tako i ljeto 1946., ja se spustim u Opatiju na odmor. Hotel je bio Jadran, a kad tamo na recepciji – moja Mira! Nakon toga Opatija je postala mojom trajnom destinacijom.

Mnogo godina kasnije, jedna druga osoba postala je sinonim i jamstvo kako se nalazi u dobrom, organiziranom hotelu. Bio je to Željko Dijan. Jedan od viđenijih opatijskih turističkih djelatnika, direktora hotela, osoba iz reda onih koji su stvarali grad i regiju vrhunskog turizma. Posebno kad je došla u poznije godine, a i u mirovini je po prilici tri desetljeća, Mila bi na odmoru provodila i po nekoliko mjeseci. Ljeti i zimi. U pravilu su to bili hoteli Kvarner i Ambasador, ali Imperijal, u manjoj mjeri i drugi opatijski hoteli.

!cid__f_jktrdya50_

– Na žalost, s vremenom je Opatija malo izgubila od one svoje poznate draži. Znate, tamo negdje pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća Opatija vam je bila čudo. Središte najzabavnijeg, najdinamičnijeg života u tadašnjoj državi. Danas je to sve nekako malo drugačije. Pa još devedestih godina dok se u Kvarneru organiziralo Porin i Doru, ja sam u svemu uživala, Opatija je bila naj i tih godina. Danas je sve pomalo zamrlo. A i moj je Željko maknut, tako da sam se u sve zajedno bila malo pokolebala – naglašava Ajzenštajn.

Kuda Dijan, tud i Mila

A onda je Željko Dijan javio da ima novi posao u crikveničkom Kaštelu. Dvojbe za Milu Ajzenštajn Stojić, unatoč uistinu poodmakloj dobi, nije bilo. Pakiraj kofere i put Crikvenice. Uostalom, pa to i jest uvelike grad njezine mladosti.

– Došla sam početkom ljeta, ostajem do kraja kolovoza. Predivno mi je ovdje. Osoblje je nevjerojatno susretljivo, vidite uostalom kakvu su mi dobru tortu pripremili. Mada, ni ja nisam baš zahtjevna: malo jedem, malo i spavam, malo više mogu ni hodati. Obožavam dobru literaturu i rješavanje križaljki, čitati novine, a vaše su jedne od najboljih.

Ne hranim se kao treba, ne spavam kako treba, sportom sam se bavila sporadično, prema zdravlju imam najpovršniji mogući odnos. Ali možda je moj recept u životu: nikad nisam pravila razliku među ljudima, a i živim upravo onako kako mi je – ćeif

Kažem, ljudi su prema meni i više nego susretljivi, što je možda i Dijanova zasluga. On vam je, znate, super organiziran, baš poput mene. Nisam nešto bila pretjerano vrijedna u životu. Naučila sam istina pet jezika, pa i poslovna mi je karijera bila jako uspješna, no nekako mi je to dolazilo samo po sebi. Mislim da sam od svojih prethodnika naslijedila taj organizacijski gen što mi je u životu bila najveća pomoć – zaključila je Mila.

Dinamična, briljantne memorije, najstarija gošća Crikvenice. K tome i rođena na dan kad taj turistički biser Jadrana slavi svoj dan. I beskrajno plemenita, prepuna životne radosti. Bez obzira što je dio mladosti provela u logorima i ratu, što se dva put udavala, da bi već deset godina bila – udovica. Pa i unatoč tome što je u životu imovinu više gubila nego stjecala.

– Ne pazim vam ja ni na što. Recept za dugovječnost? Ma dajte molim vas! Ne hranim se kao treba, ne spavam kako treba, sportom sam se bavila samo sporadično, a i prema zdravlju imam najpovršniji mogući odnos na svijetu. Ali znate što je možda moj recept u životu: nikad nisam pravila razliku među ljudima, a i živim upravo onako kako mi je – ćeif – završila je Mila Ajzenštajn s porukom koja će se valjda »uhvatiti« i nekog od nas.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka