Od horora do vesterna

Filmska družina Kreše Golika dobrim filmovima čuva uspomenu na slavnog Fužinarca

Karolina Krikšić

Foto Damir Škomrlj

Foto Damir Škomrlj

U radu naše filmske družine izmjenjivale su se godine stvaranja dokumentarnih i igranih filmova, a upravo ovi potonji pokazali su se učenicima najzanimljivijima. Naravno, jedan od razloga je i taj što u njima ima puno akcije, a drugi leži u činjenici da u igranim filmovima učenici sami pišu scenarije, režiraju, glume, snimaju i na kraju  montiraju svoj film, objašnjava Rasim Karalić, jedan od inicijatora Družine



Iako amateri, učenici OŠ Ivanke Trohar Fužine okupljeni u Filmsku družinu Kreše Golika, iz godine u godinu nižu uspjehe na državnoj razini i zapravo na najbolji mogući način podsjećaju na svog slavnog sumještanina. Nema sumnje, Krešo Golik koji je proglašen najboljim hrvatskim režiserom svih vremena, a njegov najpopularniji uradak, komedija »Tko pjeva zlo ne misli« (1970.), najboljim filmom, bio bi zadovoljan entuzijazmom mladih Fužinaraca koji iza sebe imaju već desetak filmova, među kojima i najnoviji – »Južina«.


Riječ je o prvom goranskom vesternu koji je na nedavno održanoj 55. Reviji dječjeg filmskog stvaralaštva u Sisku, osvojio posebnu nagradu u kategoriji igranog filma i to za odličnu kostimografiju, scenografiju, scenarij i zanimljivu glumačku ekipu.



Najveći izazov pri osnivanju Filmske družine bila ne nabavka tehničkih sredstava za rad.– Baviti se filmom nije tako jednostavno i jeftino kao, recimo baviti se slikarstvom. Za film je potrebno osigurati opremu za snimanje, montažu i ostale filmske aktivnosti, ističe Rasim Karalić, a Jasna Štimac ističe upravo njegovu ulogu u tom važnom segmentu.

– Naša Družina raspolaže sa skromnom opremom, no zahvaljujući Rasimu Karaliću, riječ je o najboljem mogućem omjeru kvalitete i uloženog novca. Moram priznati da od samog početka rada Družine uživamo podršku Općine Fužine te Odjela za odgoj i obrazovanje Primorsko-goranske županije, a za sve naše uspjehe treba zahvaliti i svim djelatnicima i učenicima naše škole na razumijevanju za naše projekte, ističe Jasna Štimac.





Osim što je ovime nastavljen niz osvajanja nagrada, veseli i činjenica da je to ostvareno s ekipom koja je upravo na ovom filmu stjecala prva filmska iskustva te pod samostalnim vodstvom Jasne Štimac koja je do ovog filma Družinu vodila zajedno s vanjskim suradnikom Rasimom Karalićem, delničkim zaljubljenikom u dokumentarni film i nagrađivanim amaterskim redateljem, što svakako najavljuje dobre filmove i u budućnosti.


A sama priča o ovoj uspješnoj družini, navodi na zaključak da je Fužinarcima film jednostavno zapisan u genima. Naime, na inicijativu danas umirovljene ravnateljice Stanke Lončarić, u školskoj godini 2003./2004. pokrenut je projekt »Dani Kreše Golika« koji svake godine u svibnju, u povodu obilježavanja rođendana slavnog redatelja, u Fužine dovodi brojne goste – članove Golikove obitelji, glumce i suradnike iz filmova i serija koje je režirao te brojne druge koji svojim znanjem mogu doprinijeti približavanju fužinarskim osnovcima filmske umjetnosti i onoga što je Golik za života radio. S tim je ciljem 2009. godine u OŠ Ivanke Trohar došao i Rasim Karalić te se zadržao sljedećih sedam godina kako bi učenicima pomogao napraviti veliki korak od teorije do prakse.



Poznati hrvatski redatelj i scenarist, rođen je 20. svibnja 1922. godine u Fužinama, a prvi igrani film – »Plavi 9« – režirao je kao 28-godišnjak. Riječ je o prvoj hrvatskoj cjelovečernjoj komediji i prvom filmu iz sportskog života.


Nakon pet godina, 1955., snimio je drugi svoj film, melodramu »Djevojka i hrast«, nakon kojega je uslijedio niz dokumentarnih filmova, no najveći uspjeh postigao je igranim filmovima. Poznata je njegova komična melodrama »Imam 2 mame i 2 tate« iz 1968. godine koja govori o djeci rastavljenih roditelja, a njegovim najuspješnijim filmom smatra se ljubavna komedija s pjevanjem »Tko pjeva zlo ne misli«, nastala 1970. godine prema pripovijetki »Iz dnevnik malog Perice« Vjekoslava Majera.


Taj je film u mnogim anketama proglašen najomiljenijim filmom u povijesti hrvatske kinematografije, a Društvo hrvatskih filmskih kritičara dodijelilo mu je titulu najboljega hrvatskog filma svih vremena. Slijedio je i niz drugih filmova, kao i serija »Gruntovčani« po scenariju Mladena Kerstnera u kojoj se kroz doživljaje naivna seljaka ocrtava mentalitet svih stanovnika maloga mjesta.

Od 1979. godine bio je profesor filmske režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, sve do odlaska u mirovinu 1989. godine. Krešo Golik umro je 20. rujna 1996. godine u Zagrebu, ostavivši za sobom filmski opus kojim je dao golem doprinos hrvatskoj kinematografiji.



Što su snimili?


Osnivanje filmske družine bila je upravo njegova ideja, baš kao i to da družina nosi ime velikana hrvatskog filma, ujedno i rođenog Fužinarca. A ono što je uslijedilo, malo je tko u školi očekivao – nastao je niz filmova o kojima se na revijama dječjeg filmskog stvaralaštva u Hrvatskoj, ali i na međunarodnim festivalima itekako pričalo.


Uglavnom, mladi su se filmaši okušali u gotovo svim žanrovima – od dokumentarnog, do horora i najnovijeg vesterna – te pokazali da u svojoj sredini dobro znaju prepoznati zanimljive teme i atraktivne lokacije. Tako njihov prvi uradak – dokumentarni film »Posljednji kočijaš« snimljen u školskoj godini 2009./2010. – govori o Fužinarcima, ali i turistima dobro poznatom kočijašu Marijanu Urbancu koji omogućava jedinstven doživljaj upoznavanja Fužine iz kočije.



– Sjećam se da sam kao dijete maštao o tome da i ja snimam filmove, ali sam mislio da je to rezervirano samo za ljude koji su specijalno školovani za film. Upravo mi je zato danas u radu s djecom prvi zadatak da ih razuvjerim u to, i da ih uvjerim da film možemo snimati svi, samo je potrebna volja i mašta, govori Karalić koji ne samo da je inspirarao mlade Fužinarce, nego je inspiracija bila obostrana.


– Moji novi filmski projekti zapravo su suradnje s djecom. Riječ je o dokumentarnim filmovima u kojima djeca, zahvaljujući edukativnom pristupu i praktičnom radu, upoznaju običaje i stare zanate svoga kraja. Smatram da djecu danas treba izvesti iz škola u prirodu, među ljude i njegovati socijalizaciju, pogotovo sa starijim ljudima koji su puni životnih iskustava i znanja koja trebaju prenijeti na mlade generacije.


Trebamo djecu kroz praktičan rad učiti da svojim rukama rade (pletu koševe, izrađuju drvene grablje) dok u isto vrijeme druga djeca snimaju najsuvremenijim kamerama i montiraju snimljeni materijal na moćnim računalima, objašnjava Karalić koji trenutačno paralelno radi na više projekata – završava dokumentarne filmove za djecu: »Čuvar ognjišta« i »Jasen ravnogorski« te radi dugometražne filmove »Gorani«, »Matić poljana«, »Čovjek s devet života«, »Kronika jednog uspjeha« i »Sjećanja«.



Već sljedeće školske godine Družina je snimila igrani film »Pitagorin poučak« u kojem je riječ o vršnjačkom nasilju, a slijedila je reportaža »Turbo limači« o jednom danu predškolaca s kojima osnovci dijele zgradu.


Tematski zaokret dogodio se već školske godine 2012./2013. kad je snimljena »Tama« – horor film čija se radnja odvija u spilji »Vrelo«. Slijedio je film »Ledeno doba 5« koji govori o elementarnoj nepogodi što je početkom veljače 2014. godine pogodila Gorski kotar pa i Fužine, a da znaju kritički razmišljati, mladi su filmaši pokazali parodijom na reklame »I ovce i novce«, a uslijedila je još jedna parodija – ona na ledolom pod nazivom »Ivanka«.


Školske godine 2015./2016. snimljen je dokumentarni film o Skloništu za napuštene životinje u Liču »Udomi, spasi život«, a prošle školske godine vestern »Južina«.


Igrani film omiljen


Nema sumnje, svaki je od navedenih filmova u nekom segmentu najbolji i teško je, pogotovo onima koji su bili uključeni u njihovo stvaranje izdvojiti najbolji ili najdraži, no Rasim Karalić ipak izdvaja jedan.– Istaknuo bih »Pitagorin poučak« koji na vrlo originalan i djeci razumljiv način prikazuje zbilju vršnjačkog nasilja u školama, govori Karalić napominjući da su upravo igrani filmovi djeci »najnapetiji«.

– U radu naše filmske družine izmjenjivale su se godine stvaranje dokumentarnih i igranih filmova, a upravo ovi potonji pokazali su se učenicima najzanimljivijima. Naravno, jedan od razloga je i taj što u njima ima puno akcije, a drugi leži u činjenici da u igranim filmovima učenici sami pišu scenarije, režiraju, glume, snimaju i na kraju montiraju svoj film, objašnjava Karalić, dodajući da se pokazalo da sedma umjetnost pomaže povučenoj i samozatajnoj djeci da pokažu svoje, često skrivene, kvalitete i talente.


S njime se slaže i voditeljica družine, ujedno i ravnateljica OŠ Ivanke Trohar, Jasne Štimac. Naime, prema njezinim riječima, igrani je film najomiljenija forma, a Družina nema nikakvih problema s polaznicima – zainteresiranih za filmsko stvaralaštvo uvijek ima.


– Pokazalo se da zanimanje, kad je igrani film u pitanju, ne opada, no to ne možemo reći i za dokumentarni film! Kako proces stvaranja dokumentarnog filma odmiče, tako se i ekipa pomalo osipa. Naime, dokumentarni film zahtjeva dosta istraživanja, što nije atraktivno poput snimanja igranog filma. A kad radimo igrani film, svi žele biti glavni glumci, iako, ako ih kasnije pitate, to nije lagan zadatak. Ipak, kad napravimo film koji bude zapažen na nekom festivalu, srce mi je puno, a motivacije među učenicima za sljedeći projekt ne nedostaje, objašnjava Štimac, inače profesorica matematika koja na festivalima rijetko nađe svoje kolege matematičare.


Slobodne ruke


– Voditelji filmski družina u pravilu su profesori hrvatskog jezika i književnosti koji s djecom filmove rade u okviru medijske kulture. Ja sam tu iznimka, no rekla bih da sam se dobro snašla u ovom području koje me, na neki način, uvijek zanimalo, priznaje Jasna Štimac.


Da je tomu tako, dokazuje i »Južina«, prvi film na kojem je Jasna Štimac samostalno radila, bez Rasima Karalića budući da mu posao koji mu omogućuje egzistenciju te vlastiti projekti na kojima radi, nisu ostavljali vremena za daljnji angažman u Družini.


– Što se najnovijeg filma tiče, članovima Družine sam dala odriješene ruke, no dosta su sve zakomplicirali. Riječ je o učenicima koji uglavnom nemaju iskustva u stvaranju filma te je priča bila puna obračuna, zapleta…, uglavnom bilo je jako zamršeno. Na kraju smo sve pojednostavili i napravi jedan prilagođeni vestern u kojem nema mrtvih, tek lakše ranjenih te u koji smo unijeli i dašak modernog doba pa u Roswellu imamo računala i mobilne telefone, govori Štimac.


Ideja o vesternu pojavila se dakako zbog činjenice što je nedaleko Fužina, za potrebe snimanja njemačke trilogije o indijanskom poglavici Winnetouu napravljeno kaubojsko selo Roswell, no kako bi učenici snimili svoj 10-minutni film, bilo je potrebno zatražiti dopuštenje Općine Fužine te njemačke producentske kuće Rat Pack Production GmbH.


A priču o vesternu čije ime nema nikakve veze s utjecajem vremenskih prilika na raspoloženje ljudi već na čakavskom dijalektu kojim se govori na području Fužina i susjednog Fužinskog Benkovca, označava ručak, svakako treba započeli s Bornom Majnarićem. Ovaj osmaš u svoje slobodno vrijeme puno čita, voli vesterne i priče o Winnetouu pa ne čudi stoga što je njegov zadatak bio napisati priču po kojoj će film biti snimljen. Problem je bio što je Borna priču »začinio« širokim kontekstom pa se tako u njoj našlo puno običaja, povijesti…


Rad i zabava


– Bio je to jedan pravi čuspajz koji je Barbara Radoš trebala uobličiti u scenarij, priznaje Borna koji je na koncu zajedno s Barbarom, voditeljicom Jasnom Štimac te profesoricama Nikolinom Šubić Zeneral i Sandrom Petranović Dundović priču pojednostavio kako bi je lakše pretočili u film.


– Zavrtjelo mi se u glavi kad sam prvi put pročitala priču. Nije tu bilo jasno tko govori i što govori, a kad smo to definirali trebalo je jasno odrediti gdje se koja scena snima, u kojem dijelu dana, imena likova, tekst koji će svaki lik govoriti…, govori Barbara, novopečena srednjoškolka kojoj je »Južina« već četvrti film na kojem je radila, za razliku od Borne kojemu je ovo bio prvi.


Iskusna Barbara zadovoljna je svime naučenim u Družini Kreše Golika te i u Rijeci, gdje pohađa Prvu hrvatsku sušačku gimnaziju stanuje u učeničkom domu, namjerava nastaviti baviti se filmom.–U učeničkom domu željeli su pokrenuti video radionicu. Za sada sam samo ja u njoj, no nadam se da će se situacija promijeniti, govori Barbara koja već radi na tome da pridobije nekoliko prijatelja koji će joj se priključiti. – Poanta pravljenja filma je raditi i zabaviti se, smatra ova djevojka koja je s već spomenutim Bornom Majnarićem te Franom Blaževićem bila zadužena i za režiju te kameru i montažu.A da je važno uživati u onome što radiš, smatra i Fran Blažević, učenik 8. razreda fužinske škole. I njemu je, kao i Borni, »Južina« prvi film u čijem je stvaranju sudjelovao, a budući da voli sve vezano uz kompjutore i tehnologiju, snimanje i montaža činili su mi se kao zadaci krojeni baš za njega.– Zadovoljan sam filmom, iako ima prostora za napredak, cjepidlači Fran.

Razgovorljiviji od snimatelja i montažera bio je Dominik Čebuhar. Ovom je članu školske Scenske družine povjerena uloga šerifa i bilo je to njegovo prvo filmsko iskustvo.


Svi zadovoljni


– Sve je super prošlo! Drugačije od onoga što radimo na scenskoj družini – u filmu je dobro što možeš ponoviti scenu te vidjeti se na ekranu te popraviti ono čime nisi zadovoljan. Osim toga, Scenska družina okuplja se i radi u dvorani, a ovdje smo vani, to je bolje, govori ovaj šestaš priznajući da je na filmu trema manja.


A što se vremena tiče, priča nam Šerif, bilo je svega – kiše, vjetra, sunca…– Neki kadrovi su tamniji, neki svjetliji, no srećom, to samo mi primjećujemo, zaključuje Dominik.Za razliku od Dominika Čebuhara, osmaš Kristijan Klarić koji je glumio Indijanca nema nikakvog glumačkog iskustva. Unatoč tome, i on je zadovoljan, kako atmosferom na snimanju, tako i konačnim proizvodom.


Osim što dobrim filmovima zabavljaju i sebe i sve druge koji njihove uratke gledaju, mladi Fužinarci na najbolji mogući način promoviraju i mjesto iz kojega dolaze.Naime, zahvaljujući upravo njihovim filmovima što su prikazani na hrvatskim i međunarodnim festivalima, pronio se glas o osebujnom kočijašu Urbancu, mističnoj spilji »Vrelo«, velikom srcu svih onih koji na bilo koji način pomažu Skloništu za napuštene životinje u Liču, a sada i kaubojskom selu Roswell koje bi sljedeće sezone trebalo biti uvršteno u turističku ponudu Fužina. Iako malo mjesto, Fužine imaju još atraktivnih lokacija koje koje će, nema sumnje, mladim filmašima poslužiti kao kulisa za nove filmove.


Želju da sudjeluje u nekom novom filmskom projekti ima i Dorian Medić, učenik 6. razreda. On je, kao i šerif Dominik član Scenske družine, baš kao i Lea Miloš iz 5. razreda koja je glumila Mary.– Super je što scene s kojima nismo zadovoljni možemo ponoviti koliko god puta treba, govori Lea te dodaje da su i njezini ukućani, baš kao i ona sama, zadovoljni kako je film na kraju ispao.

A zadovoljni trebaju biti baš svi koji su na bilo koji način bili uključeni u projekt – od scenarista, snimatelja, glavnih glumaca, voditeljice Družine, sporednih glumaca (Marte Vlahović, Nike Kneza, Antonije Kajgan i Roka Babića) do statista (danas učenika 2. razreda s učiteljicom Irenom Vlahinić, domara Čede Kopanje i Nine Vlahović) te učitelja Damira Zagoršćaka koji je Filmskoj družini Kreše Golika ustupio glazbu koji je skladao.



Budući da prvi uradak Filmske družine Kreše Golika – dokumentarni film »Posljednji kočijaš« – nije zadovoljio propisane uvjete natječaja za 48. Reviju filmskog i video stvaralaštva djece, »prvi mačić« sudjelovao na LiDraNu, no već drugi film »Pitagorin poučak«, bio je zapažen na 49. Reviji video i filmskog stvaralaštva u Varaždinu, a sudjelovao je i na 1. inkluzivnom Festivalu o pravima djece u organizaciji Unicefa što je održan u Rijeci te je dobio priznanje na 40. izdanju Festival of Nations u Ebensee Austria.


Osim toga, Agencija za odgoj i obrazovanje dala je stručno mišljenje da se film može prikazivati u provedbi školskih preventivnih programa koji se bave problematikom vršnjačkog nasilja. Taj je film nekoliko godina kasnije prikazan i na 2. simpoziju »Koraci za budućnost bez nasilja« što je u organizaciji Nastavnog zavoda za javno zdravstvo održan u Opatiji.


Reportažu o jednom danu u fužinskom Dječjem vrtiću – »Turbo limači« – na 50. Reviji dječjeg video i filmskog stvaralaštva u Zadru dječji ocjenjivački sud proglasio je najboljom u kategoriji reportaža, a uradak je dobio i priznanje za sudjelovanje na 1. Filmskom festivalu smijeha u Zagrebu.


Horor priča o školskom izletu djece u spilju – »Tama« – osvojila je 2. nagradu stručnog ocjenjivačkog suda na 51. Reviji dječjeg video i filmskog stvaralaštva u Kutini, a film je pobijedio i na HRT-ovom natječaju »Pazi, snima se!«, dok je na Festivalu Ciak Junior u Cortini d’Ampezzo osvojio nagradu za najbolju glumačku ekipu.


Po ocjeni djece, najboljim je na Smotri hrvatskog školskog filma proglašena parodija na reklame »I ovce i novce«. Film »Ivanka« 2014. godine je na 52. Reviji filmskog i video stvaralaštva djece u Sinju proglašen najboljim od strane djece, a na 53. reviji filmskog i video stvaralaštva djece u Rijeci osvojio je dvije druge nagrade – one ocjenjivačkog suda i suda djece.

Prošle je godine taj film prijavljen na 4. FIFES festival u Zagrebu gdje je nagrađen dvjema nagradama – ocjenjivački sud djece ga je proglasio najboljim u kategoriji djece autora do 12 godina, a dobili su i nagradu sponzora.


Dokumentarni film »Udomi, spasi život« je na 54. Reviji filmskog stvaralaštva djece u Makarskoj osvojio 3. nagradu stručnog ocjenjivačkog suda u kategoriji dokumentarnog filma, a film je prikazan i na Smotri školskog filma u Velikoj Gorici.


Najnoviji film »Južina«, ove je godine prikazan na Smotri hrvatskog školskog filma u Sinju, a na 55. Reviji dječjeg filmskog stvaralaštva u Sisku nagrađen je posebnom nagradom stručnog žirija. Osim svega navedenog, Zajednica tehničke kulture PGŽ-a dodijelila je u školskoj godini 2014./2015. povelju Filmskoj družini Kreše Golika za poticanje filmske kulture u izvannastavnim aktivnostima, a Rasima Karalića nagradila je godišnjom nagradom za rezultate ostvarene u radu Riječke udruge Liburnija film, a naročito u radu i postignutim rezultatima učenika, članova Filmske družine Krešo Golik u Osnovnoj školi Ivanke Trohar Fužine.


Nema sumnje, da ćemo za ove, ali i nove, odnosno učenike koji će tek postali članovi već nadaleko poznate Družine, još čuti, a oni će i dalje plijeniti pažnju hrvatske, ali međunarodne javnosti svojim entuzijazmom te na najbolji mogući način čuvati uspomenu na velikana hrvatske kinematografije i svoga sumještanina.