Nepovjerenje u medicinu

PRIJETI LI CIVILIZACIJSKI RIKVERC Sve manje roditelja pristaje cijepiti djecu. Što mislite o tome?

Barbara Čalušić

Ilustracija Pixabay

Ilustracija Pixabay

Svaki deseti roditelj odbio je cijepiti svoje dijete barem za jednu bolest. I u Francuskoj je u međuvremenu više od 40 posto odraslih izrazilo je sumnje u učinkovitost i sigurnost cjepiva



Je li stupanj nepovjerenja u modernu medicinu kojeg osnažuju društvene mreže, pojedini mediji i pokreti, dosegnuo točku koja opasno prijeti civilizacijskim »rikvercom«? Naime, istraživanje koje je provela Britanska akademija medicinskih znanosti prošle je godine otkrilo da samo 37 posto Britanaca vjeruje dokazima iz medicinskih istraživanja. Pritom dvije trećine navodi prijatelje i obitelj kao pouzdanije izvore.


Četvrtina od 1.500 roditelja anketiranih u SAD-u u 2017. godini vjeruje da cjepiva mogu izazvati autizam kod zdrave djece unatoč činjenici što ova teorija nema vjerodostojnih dokaza. Svaki deseti roditelj odbio je cijepiti svoje dijete barem za jednu bolest. I u Francuskoj je u međuvremenu više od 40 posto odraslih izrazilo je sumnje u učinkovitost i sigurnost cjepiva.


Ovih trendova nije pošteđena ni Hrvatska. Sve županije bilježe smanjenje odaziva na redovite programe cijepljenja, a pojedinim, poput Splitsko-dalmatinske, opća procijepljenost približava se zabrinjavajućoj razini.


Pad procijepljenosti




– Cjepivo i cijepljenje u funkciji je već dvjestotinjak godina otkad je Edward Jenner u medicinu uveo cjepivo za velike boginje. Cijepljenje je otada jedan od najučinkovitijih medicinskih postupaka uopće u povijesti medicine i metoda izbora u prevenciji brojnih infektivnih bolesti i njihovih komplikacija. O cijepljenju se zna jako puno. Ono je doprinijelo da se gotovo iskorijene pojedine bolesti koje su prije samo četrdesetak godina bile jako prisutne u populaciji, a danas ih rijetko ili uopće ne susrećemo upravo zahvaljujući cijepljenju. To su poliomijelitis, difterija, hripavac, ospice i druge brojne bolesti čije je širenje stavljeno pod kontrolu zahvaljujući cijepljenju. Brojne su dobrobiti cijepljenja, a posebno je to zaštita onog dijela populacije koja se ne može cijepiti iz različitih medicinskih razloga, kao npr. imunodeficijenti ljudi i djeca koji su najugroženiji ukoliko procijepljenost padne ispod određene razine. Ugroženi su i ostali jer sve te infekcije uzrokuju niz komplikacija koje mogu ponekad završiti i fatalno, kaže prof. dr. Bojan Polić sa Zavoda za histologiju i embriologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci.



I dok je antivakcinacijskih pokreta koji se protive standardnim vakcinama sve više, brojni istraživački timovi u svijetu danas intenzivno rade na razvijanju novih, inovativnih cjepiva kojima bi se u budućnosti mogli boriti protiv malignih bolesti. Kako kaže prof. dr. Polić, ako se imunološki sustav može upregnuti u borbu protiv infektivnih bolesti, vjerojatno ga se po sličnom sistemu može usmjeriti protiv tumora.


– I mi na ovom Zavodu za histologiju i embriologiju u okviru našeg Centra izvrsnosti kojega predvodi prof. dr. Stipan Jonjić razvijamo cjepiva koja su temeljena na citomegalovirusu, patogenu koji koristi brojne gene za ometanje imunološkog sustava. On je jedan veliki virus kod kojeg skidanjem gena koji interferiraju s našim imunološkim sustavom, a umetanjem nekih drugih gena, možemo kreirati virus koji postaje platforma za cijepljenje ne samo protiv drugih patogena nego i protiv tumora. Rezultati istraživanja na miševima pokazuju veliku protektivnost takvog sustava i jednoga dana možda se iz toga nešto dogodi u smislu kliničke primjene. U budućnosti možemo očekivati da će cjepiva biti jedna od oružja izbora i u borbi protiv tumora. Uostalom, razina znanja je danas takva da smo došli do razine u kojoj su brojni tzv. pametni lijekovi najvećim dijelom imunološki, bazirani na antitijelima ili na inhibitorima koji djeluju na imunološke i druge receptore. Zahvaljujući njima, možemo usmjeriti imunološki odgovor prema određenom tumoru ili djelovati na zaustavljanje razvoja određene kronične bolesti, naglašava prof. dr. Polić.



Prema njegovom mišljenju, sustav cijepljenja u Hrvatskoj koji smo naslijedili iz bivše države nakon čega je dodatno usavršavan, vrlo je solidan i jedan od boljih u Europi. Bez obzira na to, posljednjih desetak godina i u nas se javlja puno negativnih mišljenja o cijepljenju koja nisu znanstveno utemeljena.


Prof. dr. Polića zabrinjava promoviranje takvih stavova putem medija, a još više od osoba koji su medicinske struke.


– To je u javnosti stvorilo jedan neopravdani odijum prema cijepljenju koji danas rezultira time da je razina procijepljenosti u nekim hrvatskim županijama pala ispod 70 posto što je zabrinjavajuće. Iako ne baratam službenim podacima, poznato mi je da je ta ista procijepljenost već u susjednoj Bosni i Hercegovini prilično niska i ispod je 70 posto, u Srbiji se javila epidemija ospica i vrlo se lako može dogoditi da se takve epidemije preliju i u Hrvatsku. Dovoljno je da u neprocijepljenoj poplaciji imate samo jednog oboljelog koji će bolest vrlo brzo prenijeti.


Opasnosti od epidemija je stalno prisutna jer je većina uzročnika i dalje prisutna u populaciji i drugim rezervoarima i mogu se vrlo lako proširiti u populaciji, a jedino što nas štiti od tih bolesti, upravo je visoka procijepljenost populacije. Bojim se da se sve to narušava kampanjama koje su usmjerene protiv cijepljenja i rade veliku štetu. Kod nas je cijepljenje zakonski regulirano i ono je obavezno. To naravno stavlja pred nas etičko pitanje smije li se zakonski regulirati tako nešto ili ne. Francuska i Njemačka, primjerice, to područje ne reguliraju zakonski, ali preveniraju upise djece u vrtiće i škole ako nisu cijepljena. Dakle, postoji slobodna volja, no ustanove postavljaju ograničenja, pa stoga ipak većina stanovništva cijepi svoju djecu. Bojim se da bi prepuštanje cijepljenja isključivo savjesti pojedinca dovelo do toga da bismo imali značajnije smanjen obuhvat cijepljene populacije nego što je to sada slučaj, smatra prof. dr. Polić.


Izvan konteksta


Protivnici cijepljenja često spominju toksične tvari koje sadrže suvremene vakcine, a zbog odavno demantirane studije objavljene prije dvadesetak godina u znanstvenom časopisu Lancet, autizam u djece sve se češće u javnosti povezuje cijepljenjem. Prof. dr. Polić ističe da je činjenica da postoje više i manje učinkovita cjepiva. Primjerice, cjepivo protiv gripe možda nije najučinkovitije u odnosu na neke druga cjepiva, ali ipak solidno štiti populaciju od gripe i njezinih komplikacija, a prof. dr. Polić podsjeća da je zadnjih godina paralelno s padom povjerenja u cijepljenje zabilježen i određeni porast broja smrti od posljedica gripe.


– Članak koji je objavljen u Lancetu i povezao autizam s cjepivom, bazirao se na ograničenom broju ispitanika. Kad se povezuju dvije stvari na temelju asocijativne studije, u uzročno-posljedičnu vezu možete dovesti i one stvari koje zapravo i ne stoje. To je normalno u znanosti, postoje trendovi, neke se stvari forsiraju i prođu recenzente, ali ipak na kraju aktivnošću različitih znanstvenih grupa stvari dođu na svoje mjesto. No, kad se jedna takva studija, kao što je bila ova objavljena u Lancetu, istrgne iz konteksta, dolazimo do toga da se stvara panika u javnosti koja rezultira stanjem koje imamo danas.


Kad govorimo o adjuvansima i njihovoj navodnoj toksičnosti treba imati na umu da su nekad vakcine sadržavale cijele patogene odnosno oslabljene viruse. Tada adjuvansi nisu bili neophodni jer sam virus ima dovoljna adjuvantna svojstva kako bi potaknuo imunološki sustav. Međutim, moderne vakcine su pretežno rekombinantne pri čemu se imunološki sustav potiče sa samo jednim proteinom odnosno dijelom proteina pojedinog patogena koji će izazavati odgovarajući odgovor imunološkog sustava i koji će ostati u imunološkoj memoriji tako kada organizam i dođe u kontakt s patogenom, imat će pripremljeno oružje za borbu s patogenom.


Adjuvansi u ovom slučaju služe pojačavanju imunološkog odgovora. Kada bismo taj jedan protein dali bez adjuvansa, imunološki odgovor bio bi slab i cjepivo ne bi bilo djelotvorno. Adjuvansi isto prolaze eksperimentalna testiranja i klinička testiranja. Danas se u medicini najviše koristi adjuvans na bazi soli aluminija koji je prošao brojne studije i već je dugo u upotrebi. Osim što se testiraju prije puštanja u široku primjenu, vakcine se i prate tijekom upotrebe kao i njihovi popratni i eventualno neželjeni efekti. Sve nuspojave se bilježe i čim se neka vakcina pokaže i najmanje štetnom, ona se povlači s tržišta, tvrdi prof. dr. Polić.


Detaljna istraživanja


Antivakcinacijski pokreti često spominju i profit farma industrije kad je riječ o cjepivima. Osim što im se pripisuje da »izmišljaju« bolesti kako bi povećale svoj profit, vrlo često ih se etiketira da svojim lijekovima zapravo proizvode pojedine bolesti.



Na pitanje smije li zdravlje imati cijenu, a znanost poput medicine biti biznis prof. dr. Baccarini konstatira kako zdravlje, nažalost, ne može nemati cijenu. Objašnjava to tako da znanstvenici i liječnici trebaju dobivati plaće, kao i svi drugi radnici. U nekim slučajevima ti su iznosi dosta veći od prosječnih, s obzirom da, smatra prof. dr. Baccarini, društvo ima interes u motivaciji izvrsnosti u tim područjima.


– Pitanje je tko će snositi cijenu. Bitno je odvojiti značajan dio znanosti i zdravstva od komercijalizacije. Nedavno samo čuo uzrečicu »treba nam manje predavača, a više prodavača«. Užasavam se ideologije u pozadini takve misli. Naime, opravdano sumnjamo u nečiju pouzdanost ako ta osoba, na primjer, posjeduje financijski interes za to da netko usvoji neku informaciju. Kada bi znanost bila isključivo u rukama »prodavača«, očito bi sumnja u pouzdanost znanosti bila potpuno opravdana i time bi racionalno palo povjerenje u znanost. Dakle, potrebno je da društvo jasno donese odluku – trebaju nam znanstveni centri izvrsnosti, koji su nezavisni u odnosu na tržišni uspjeh.


Donošenje takve odluke nije lako, jer su mnogi podvojeni oko tog pitanja. Preferiraju »prodavače« kada razmišljaju o tome da trebaju plaćati porez radi znanosti. Preferiraju nezavisne znanstvenike, kada žele pouzdanu znanost koja nije uvjetovana financijskim interesima. Moje je mišljenje da je višestruko korisno imati kvalitetne nezavisne znanstvenike. Naravno, to ne znači da se protivim bilo kakvoj mogućnosti aktivne ekonomske politike znanstvenih centara u nekim segmentima. Niti da trebamo usmjeravati sredstva znanosti, a da ne raspolažemo snažnim sustavom kontrole izvrsnosti. Još uvijek postoje nedopustivi prazni hodovi i neodgovornosti koje treba ispraviti, kako bi financiranje znanosti bilo u potpunosti racionalno. Ali barem značajan dio znanosti treba biti nezavisan u odnosu na tržišne financijske interese, ali pod jakom društvenom kontrolom funkcionalnosti, zaključuje prof. dr. Baccarini.



– Sve faramaceutske kompanije su u međusobnoj kompeticiji. Upravo ta kompetitivnost između velikih kompanija je važna jer ih tjera na usavršavanje proizvoda poput cjepiva i stroge provjere. Osim toga, njihovi proizvodi su podvrgnuti vrlo rigoroznoj kontroli nezavisnih regulatornih agencija poput FDA-a i EMA-e. Tu su i lokalne agencije, poput našeg HALMED-a koje dodatno provjeravaju nuspojave i odobravaju upotrebu pojedinog lijeka. Dakle, imamo čitav niz razina kontrole pa je komercijalni interes kompanija time ograničen. Veliki proizvođači, uostalom, paze i na svoju reputaciju. Veliki incident zbog propusta u testiranju obično završava tužbama i ogromnim penalima koji mogu dovesti do propasti pojedine kompanije i oni si tako nešto ne mogu dopustiti.


Osim toga, od deset do dvadeset lijekova koji uopće uđu u kliničku fazu istraživanja, možda jedan prođe i izađe na tržište. Takav razvoj i takva ogromna ulaganja mogu si priuštiti samo najveće kompanije. Lijekovi i potencijalni lijekovi najprije se testiraju na ekperimentalnim modelima, a to znači na najmanje dvije životnjske vrste u pretkliničkim testiranjima. Tek kad se pokaže da je lijek biološki djelotvoran i ne pokazuje toksične učinke, kreće se na fazu testiranja na jednom vrlo malom broju dobrovoljaca. Nakon toga istraživanje se proširuje i postupno se dolazi do vrlo velikog broja ljudi u raznim bolnicama. Svaka faza kliničkog testiranja se strogo procjenjuje i nastavak istraživanja se odobrava od strane regulatornih tijela. Tek nakon četvrte faze kliničkog istraživanja u kojoj su obuhvaćeni deseci tisuća pacijenata, regulatorna agencija odobrava primjenu lijeka, ali se i dalje prate njegovi učinci i nuspojave, objašnjava prof. dr. Polić.


Moralni problemi


Nepovjerenje javnosti u suvremenu medicinu i antivakcinacijsko ponašanje, kako kaže prof. dr. Elvio Baccarini, etičar i politički filozof s riječkog Filozofskog fakulteta, ima mnoge moralne dimenzije. Iako postoji načelo nedodirljivosti pojedinca u odsustvu pristanka te osobe, to se načelo, kako ističe prof. dr. Baccarini, pogrešno primjenjuje u odlukama o cijepljenju. Naime, spomenuto načelo štiti pojedinca i samo pojedinca od djelovanja drugih. Taj pojedinac posjeduje veoma snažnu pretpostavku suverenosti, kada je riječ o njegovoj nedodirljivosti, pa čak i kada svojim odlukama uzrokuje sebi štetu.


– Međutim, u slučajevima odbijanja cijepljenja jako često nije riječ o pojedincu koji odbija postupak na svom tijelu, već o roditeljima koji odbijaju postupak na njihovoj djeci. Tu se događa pogreška u moralnom rasuđivanju. Pravo pojedinca da odbije zahvat na svom tijelu odjednom postaje pravo pojedinca da donosi odluke u vezi tijela njegovog djeteta. Ovaj prijelaz nije opravdan sam po sebi, budući da djeca nisu niti vlasništvo, niti produžetak svojih roditelja. Ovu pogrešku ustanovio je John Stuart Mill još sredinom 19. stoljeća. Dodatno ju je komentirao Brian Barry u novije vrijeme, ali čini se da se od nje teško odustaje.


Jedan od razloga je i u tome što postoje dobri razlozi za pretpostavku da roditelji budu prvi koji donose odluke u vezi njihove djece. Uz ostalo, to je tako jer, kako kaže Barry, i prosječno funkcionalna obitelj bolje skrbi o odgoju svoje djece, nego većina javnih ustanova. To je razlog zbog kojeg društvo mudro postupa kada roditeljima prepušta prioritet u odgoju djece. Ali taj prioritet nije apsolutan. Društvo ima pravo uplitati se, kada se evidentno krše interesi djece. To se, naravno, ne događa kada je riječ o odlukama u sklopu razložnih životnih opredjeljenja. Događa se kada je čvrsto dokazano da se djeca ugrožavaju. Na primjer, nema opravdanih razloga da roditelji izlažu djecu destruktivnim skupinama, ili da im odbiju važne pogodnosti u životu poput dobrog obrazovanja.


Takvi razlozi ne štite odluke roditelja niti kada je riječ o postupcima koji su bitni za njihovo zdravlje. I time smo upravo došli do toga da, kada je znanstveno dokazana važnost cijepljena, ne postoji opravdan razlog da roditelji onemoguće to cijepljenje. Notorno je da je cijepljenje iskorijenilo neke opake bolesti. S jedne strane, pojedinac koji odbija cijepljenje u sustavu koji dovoljno dobro funkcionira, uživa u blagodatima, a da tome ne doprinosi, slično kao utajivač poreza koji uživa u javnim uslugama, a da tome ne doprinosi pravično. S druge strane, kada bi se ponašanje te osobe poopćilo, došlo bi do ozbiljnog ugrožavanja javnog zdravstva. Pojedinac nema pravo ugrožavati javno zdravstvo, pa, posljedično, nema pravo odbiti cijepljenje, jasan je prof. dr. Baccarini za kojeg je ako je cjepivo civilizacijski doseg, evidentna logička istina da činimo civilizacijski korak unatrag odustajanjem od tog dosega.


Dvostruki standardi


U kontekstu suvremene medicine u kojem prosječni životni vijek nikad nije bio dulji, gdje su nekad smrtonosne bolesti zahvaljujući lijekovima postale izlječive ili pak kronične, prof. dr. Baccarini nepovjerenje prema istoj toj medicini objašnjava nizom pogrešaka u spoznaji i rasuđivanju.


– Često ljudi bitno mijenjaju pristup provjeri kada se govori o medicini i kada se govori o suparničkim stajalištima. Kada procjenjujemo medicinu, često je pogled usmjeren samo prema neuspjesima, a zanemaruju se spektakularni uspjesi. Ukratko, medicinu mnogi osuđuju kao neuspješnu jer nije još uspješnija. S druge strane, kada se razmatraju alternative, gledaju se samo uspjesi, a zanemaruju podaci o neuspjesima. Odnosno, uvijek se nađe opravdanje za neuspjeh, upozorava prof. dr. Baccarini.


Pogrešnim smatra i općeprihvaćen način usvajanja informacija na internetu. Iako kao dobru praksu u znanstvenom razmišljanju ocjenjuje da se uvijek provjeravaju izvori, pouzdanost osobe ili institucije koja donosi neku informaciju, laici s druge strane, prema njegovom mišljenju, potpuno lakovjerno usvajaju informacije s interneta.


– Netko nešto objavi, netko drugi to prenosi, kruženje informacije postaje nekontrolirano i na kraju informacija se usvaja na razini »pa to svi znaju«. Lakovjerno i opasno, dodaje prof. dr. Baccarini.