Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 25° 1
Sutra: 25° 25° 1
18. kolovoza 2019.
Serijal

foto/video Otkrivamo vam tajnoviti Kvarner: Prošetali smo od Voloskog, preko Lovranske Drage, do Lovrana

Foto Vedran Karuza
Foto Vedran Karuza
Autor:
Objavljeno: 20. srpanj 2019. u 9:51 2019-07-20T09:51:51+02:00

On, ja, Suzuki Ignis i karta tajnovitog Kvarnera rastegnuta na najjače na tabletu. On bi tu, ja bih tamo, a suzukiću svejedno. Njemu ništa nije problem. Izbor je bio težak jer gdje god prst skrene – može. Svako kvarnersko mjesto ima svoje draži, no mi smo se ipak »u dvoglasju« odlučili za Volosko, Lovran i Lovransku Dragu. Zašto? A zašto ne? Tko želi, može s nama. Suzuki se širi po potrebi.

Dakle Volosko! Počevši od imena pa do onog zadnjeg dimnjaka koji u moru vološćanskih »dimilica« najviše strši, skrećući pozornost na pitoreskne krovove čak i onom oku definitivno cijepljenom protiv svake estetike i umjetnosti, sve je u Voloskom začudno. Recimo, ime!

Volosko što ga često neautohtono stanovništvo mijenja u Volovsko. Otkud mu i zašto? Jedna priča kaže da je to stoga što su se upravo u toj lučici preprodavala ukradena goveda. Druga ime vezuje uz slavensko božanstvo Volos, a treća kaže da je Volosko zapravo inačica imena »Valle Osca« što znači uvala pod Učkom. Naravno da smo izabrali onu vezanu uz slavenskog boga vode jer romantične smo mi duše, a Volosko isto. Njegova se romantika ogleda u zaklonjenoj lučici ili »mandraću«, u staroj jezgri koju povezuju mirisne ulice, jer, vjerovali ili ne, u Voloskom svaka ulica cvjeta. Romantiku Volosko širi i šumom krošnji črnike ili svakim valom koji ga dođe pozdraviti.

Nikakvo čudo što baš u Voloskom počinje lungomare, opatijska šetnica duga dvanaest kilometara, koja romantiku Voloskog proteže na Opatiju pa sve do Lovrana.

LOV02
Tajnoviti Kvarner (1): Šetnja od Voloskog preko Lovranske Drage do Lovrana / Foto Vedran Karuza

Vološćani glase za radišne ljude. Potomci su to ribara žuljevitih ruku, ali Volosko se diči i činjenicom da se upravo u njemu rodio Andrija Mohorovičić, znanstvenik svjetskoga glasa, otkrivač plohe diskontinuiteta koja dijeli Zemljinu koru od njezina plašta.

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Nas od Voloskog nije bilo lako odvojiti jer mame sjenovite terase vološćanskih kafića, baš kao i mirisi koji dopiru iz njegovih nadaleko poznatih i priznatih restorana i konoba. Ma, tko bi mogao odoljeti ponudi Plavog podruma ili Tramerke. A tek konoba Valle Losca! I nismo.

Ispod slapa

Foto Vedran Karuza

Kad smo nahranili sebe, trebalo je nahraniti i suzuki, pa ako smo mi imali najbolju trpezu, red je da i on bude dobro ugošćen, stoga je bilo jedno srdačno »mah-mah« Voloskom, još jedan zadivljen pogled na beskraj plavetnila u koje Volosko stoljećima umače noge i put Opatije, put Ininog maloprodajnog mjesta gdje je Suzuki dobio  vrhunsko  INA Class Plus gorivo.

Družba Ignis Suzukija

Ignis ima mnoštvo prijatelja, poklonika i pratitelja kako u stvarnom, tako i u virtualnom životu na mreži svih mreža. Zašto? Razloga je više. Recimo zato što je to malo gradsko vozilo uvijek spremno na velike poduhvate. Kad ga treba parkirati, sposoban je ugurati se u »najuže«, a uz tu svoju fleksibilnost nudi još i puno, puno prostora u kabini i prtljažniku. Primjerice, Vedran i ja, ma koliko on bio krakat u njemu smo se tražili. Bez problema mogli smo povesti i još dvoje stopera, skupa s njihovim problemima i ruksacima.

Što se pak tiče Ignisovog »srca« ja znam da je veliko, a Vedran zna sve karakteristike njegovog motora – ima 90 ks i četiri cilindra. Oboje tvrdimo pod »časna riječ« da se njime može po gradu i po prigradu, i na kraći i na duži put, i na  radni umor i na godišnji odmor neovisno kretao na onaj rekreativni ili onaj aktivni kao što je planinarenje, jedrenje, ribolov... I ono najvažnije – može sve, a ne troši puno.

Jasno sad zašto je Ignis pravi mali »influenser«?

Siti i napiti, diveći se mjestima opatijske rivijere na sav glas zapjevasmo – »Lovran, Lovran, gradić mali, u njemu nam niš ne fali«, ali.. Umjesto da produžimo, mi lijepo kraj lovranske Inine benzinske postaje skrenusmo udesno i more zamijenismo šumovitom cesticom prepunom sjena koje plešu. Zavoj po zavoj i stigosmo. Lovranska Draga, skriveno mjestašce čije stanovnike budi žubor potočića, a brojne izletnike privlači slap i istoimena šetnica koja do njega vodi. A vodi kroz šumu kestena ili maruna, kroz igru lišća zanjihanog ugodnim povjetarcem kojim Učka hladi uzavreli ljetni dan. Bajkovita staza, bajkovit slap, bajkovito mjesto čiji terasasti vinogradi pričaju težačku priču, a livade mame na igru. Tko želi čuti ljubavnu priču, ali i počastiti nepce, e taj mora zaći u Hotel Draga di Lovrana. Zađosmo i mi. Vjerojatno bismo i prespavali da nisu zvala svjetla Lovrana.

Lovranska noć

Sve zavoje koje smo namotali do Lovranske Drage, sad smo odmotavali do Lovrana, pa smo tako odmotani kročili u stari grad i rekli – vauuu! Hodati po starom Lovranu znači hodati kroz povijest. A lovranska povijest je i bogata, i bremenita, i lijepa. Ogleda se u svakom prozorčiću i svakoj volti. U njegovim sakralnim objektima i lovoru po kojem je grad dobio ime. Čita se na fasadama i u dvorištima starih austrougarskih vila, a slavi se u brojnim restoranima i simpatičnim kafićima. Čuje se u milozvučnoj čakavici kojom ovaj gradić progovara, a sanja gdje poželiš. Mi smo je odlučili dosanjati na jednoj od klupica postavljenih na onoj istoj šetnici koju smo »otvorili« u Voloskom, a zatvorili u Lovranu. Još smo tamo.

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka