Filozofija prehrane

Jeste li čuli za “Anino povrće”? Kvarnerska “zdrava priča” već je zarazila mnoge

Marina Kirigin

Održava radionice kuhanja i vrtlarenja i kako kaže, jako puno piše jer se i znanstveno bavi filozofijom (pre)hrane. Upravo na tu temu završava i doktorat na Filozofskom fakultetu u Rijeci



U priču o hrani ušla je, kako kaže, iz sebičnih razloga, a na kraju ju je pretvorila u svoj životni poziv te zdravim načinom života zarazila mnoge. Ana Smokrović, tridesetčetverogodišnja je vrtlarica, uzgajivačica, kuharica, voditeljica radionica, blogerica, a uskoro i doktorica znanosti… Kostrenjanka koja je zbog ljubavi prije pet godina prvo preselila u Lovran, a potom i u Opatiju, bavi se danas nekarakterističnim poslom za Primorje. I dok se mnogi mladi okreću turizmu, gledaju kako sagraditi kuće i apartmane za odmor, Ani je želja da se njezin primorski kraj vrati poljoprivrednim poslovima i ponovno, kao nekad, sam sebe hrani. Ana, koja se zapravo krije iza branda »Anino povrće«, bavi se uzgojem i prodajom biodinamičkog povrća, održava radionice kuhanja i vrtlarenja i kako kaže, jako puno piše jer se i znanstveno bavi filozofijom (pre)hrane. Upravo na tu temu završava i doktorat na Filozofskom fakultetu u Rijeci – odsjeku za filozofiju pod mentorstvom rektorice Snježane Prijić Samaržije. Zato voli reći da »hranu obuhvaća sa svih aspekata«. Svjesna da mnogi neće znati što je to biodinamički uzgoj, Ana njezinu priču otvara objašnjenjem kako je biodinamika organski način proizvodnje povrća koji se temelji na prirodnim pripravcima, gnojnicama, kompostu…


– To je zapravo najelitnija domena organskog uzgoja, »majka« organskog uzgoja budući da je biodinamika poznata već od 1920-tih godina kao način uzgoja povrća. Iz biodinamike se zapravo razvilo sve ono što danas zovemo organska poljoprivreda – govori Smokrović i otkriva kako je sve počelo.


– Moje polje interesa oduvijek je bilo društveno-humanističko. No da ću se baviti filozofijom hrane, uzgajati, saditi, sijati, držati radionice, podučavati – takvu ideju nisam nikad imala. Ideja je nastala kada sam bila na magisteriju u Budimpešti. Nakon završenog faksa u Rijeci, otišla sam na magisteriji na američko sveučilište u Mađarsku. Baš tamo sam se počela zanimati za hranu. Našla sam se u nekom novom prostoru gdje sam kupovala hranu za koju uopće nisam znala od kuda je, nisam znala što jedem. Uglavnom, kupovala sam u supermarketima gdje je sve bilo zapakirano u plastiku. To me dosta šokiralo i prvi put sam seosvijestila kako mi je bilo dobro doma. Živjela sam u Kostreni, baba mi je uvijek imala komad vrta, u kojem smo imali raštike, blitve, salate…





Riječka placa mi je oduvijek bila super mjesto gdje si znao da možeš kupiti dobru hranu. Nakon završenog magisterija, vratila sam se u Rijeku na doktorat i zbog svega što sam iskusila u Budimpešti odlučila sam sama uzgajat hranu.



Ana se jednom prilikom prijavila na natječaj za EU fondove, ali doživjela je neugodno iskustvo s firmom koja joj je pisala projekt. Na kraju je završila na sudu, dobila presudu, ali kaže kako joj je to bila škola.


– Tada smo se Boris i ja dogovorili da rađe idemo malo po malo, da ulažemo koliko financijski možemo. Tako da se više nisam ni pokušavala oslanjati na poticaje, javljati na natječaje. Mislim da je sve to danas malo prekomplicirano, ući samo u taj birokratski jezik meni je bilo izuzetno teško. Zapravo moraš uzeti firmu koja se time bavi. Samo otvaranje OPG-a nije problem. Agencija za poljoprivredu u Rijeci je jedna služba koja je krcata dragim ljudima koji su puni informacija i spremni pomoći. Najčudnija je bila reakcija ljudi: »Iz Rijeke si, uzgajaš povrće u Rijeci?!« Ljudi uglavnom razmišljaju kako se poljoprivredom možeš baviti u Slavoniji, pritom imati 500 hektara, traktor od milijun eura. Ja tako ne razmišljam, ovaj je kraj nekad hranio sam sebe, zato ne vidim razlog zašto se naši vrtovi i dolci ne bi oživjeli, onako kao nekad, kaže Ana.



Našla sam mentoricu Ružicu u Bribiru koja je tada imala 92 godine, koja se bavila biodinamikom više od 20 godina. Ona me uzela kao svog šegrta, svakodnevno sam odlazila kod nje, vrtlarila i učila. Malo po malo preuzela sam vrt od moje babe, koja je već tada bila stara. Počela sam vrtlariti sama i nekako su me sve više i u teoriji počela interesirati ta pitanja održivosti ekologije… Jedno vrijeme radila sam kao asistentica na fakultetu, potom se odlučila za doktorsku disertaciju na temu filozofije hrane koje me je dovelo do jednog potpuno novog promišljanja. Uglavnom sve me u jednom trenutku dovelo do hrane – spojila sam teoriju i praksu. Bilo mi je besmisleno samo teoretizirati o hrani, a da je ne znam uzgojiti – zato danas u praksi radim ono što u teoriji proučavam, rekla je Ana.


Sve se odmah proda


Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Ana je pokrenula pred tri godine zajedno sa životnim partnerom Borisom Pavasovićem, čije ime nosi registrirani OPG. Međutim, rijetko tko Anu zna pod tim imenom. Njezin već sada prepoznatljiv brend je »Anino povrće«.


– Boris se bavi građevinom, ali mi i pomaže u svemu, zapravo velika mi je potpora u cijelom tom mom izboru životnog puta, u tom poslu čiji razvoj se ne dešava preko noći. Sve se to dosta sporo odvija, treba imati puno strpljenja. Zahvaljujući njegovom poslu, koji je već dosta utaban i koji nas je hranio, ja sam dobila priliku razvijati svoj posao. Može li se živjeti od toga? Danas mogu reći da mi se posao stabilizirao. Prvih par godina puno smo ulagali u vrtove, infrastrukturu, alate… Ja i danas rastem kroz taj posao. Ono što je meni odličan pokazatelj je da ne stignem ni oglasiti povrće, a ono se već proda. Da imam i pet puta veći kapacitet i više proizvoda mislim da bih uspjela sve prodati. To govori o tome da postoji veliki interes ljudi za kvalitetnom hranom. Tužno je da su sve te naše primorske lehe zapuštene. Nekada je ovaj kraj hranio sam sebe, a mi danas uokolo imamo prazna, zapuštena zemljišta, istovremeno izvanredne uvjete – imamo vode, zemlje, klimu koja nam omogućava da uzgajamo tijekom cijele godine, a uvozimo većinu hrane upitne kvalitete. Zato smatram da je organska poljoprivreda, kvalitetna hrana, naša budućnost… Moj cilj je biti sve bolja, kontrolirati cijeli proces od sjemena do krajnjih kupaca i pritom uzgojiti dobro povrće. Mislim da se od toga može živjeti i da je danas dobar moment – ja sam počela uzgajati iz sebičnih razloga kako bi sebi osigurala da zdravo jedem, a na kraju se sve razgranalo, pretvorilo u posao, rekla je Smokrović.



U planu dva plastenika


Ana trenutačno uzgaja povrće u vrtovima u Rubešima i Klani, na ukupnoj površini od oko tisuću »kvadrata«. U planu joj je ove godine napraviti i dva plastenika, što je njezina sljedeća investicija.– Sve radim sama, na taj način kontroliram cijeli proces – od presadnica do sadnje i sijanja i na kraju prodaje i kontakta s kupcima. Meni je to totalni gušt. Imam jako puno starog sjemena, u principu imam mali staklenik gdje sadim, sijem svoje male presadnice. Isto tako, važna mi je ta etička komponenta, da ljudi mene upoznaju, da mogu doći u moj vrt, da vide gdje ta hrana raste, zapravo »da upoznaju svog seljaka«, govori ambiciozna mlada djevojka.

Na pitanje jedemo li zdravo i gdje otići po kvalitetnu hranu, Ana odgovara kako je hrana danas gorući globalni problem, međutim kako još postoje neki »zeleni kutci« gdje se može pronaći kvalitetno i zdravo.



– U odnosu na prijašnje generacije, mi smo danas postali otuđeni od procesa proizvodnje hrane. Mi živimo u eri hladnjače, supermarketa, u eri dostupnosti… Prijašnje generacije imale su kraći lanac opskrbe hranom. Imao si mesara, znao si gdje ćeš kupiti jaja, stvar je bila lokalna jer se tako živjelo. Danas kada živimo u eri dostupnosti, kada jednim »klikom« možeš naručiti nešto s drugog kraja svijeta – dobijemo gotov proizvod o kojem malo znamo, ne znamo njegovo podrijetlo, kako je uzgojen… Vani je zato sve veći trend vraćanja u lokalno i sezonsko.


Izgubili kontakt s prirodom


Mi smo današnjim tempom života izgubili kompletno dodir sa sezonom. Nama je najnormalnije pojesti pomidor u siječnju. Kada sam krenula s učenjem vrtlarenja shvatila sam da ne znam kada se što sije i kada se što jede jer nam je sve dostupno čitavu godinu. S druge strane, naša tijela drugačije zahtjeve imaju ljeti, a drugačije zimi. Zapravo tim konzumerističkim tempom mi smo kompletno ispali iz sezonalnosti, izgubili smo skroz kontakt s prirodom. Kod nas je danas dosta problematičan i koncept »domaćeg«. Nekad je to označavalo nešto što je uzgojeno u vrtu nonice iz recimo riječkog zaleđa, a danas domaće više ne znači ništa. Danas kada govorimo o hrani možemo govoriti o konvencionalno uzgojenoj hrani i ekološkoj/organskoj uzgojenoj hrani. Danas kada dođeš na placu ti ne znaš što ti netko prodaje pod domaće, ideš kompletno na povjerenje, ti zapravo o tome ne znaš ništa… Zadnjih nekoliko godina došlo je do razvoja GSR-ova – Grupa solidarne razmjene npr. Zeleni Kastav, Eko Vežica, Demetrin kutak, Sajam u Kostreni… To su zelene tržnice gdje dolaze lokalni proizvođači i gdje možeš doći u kontakt sa zdravom hranom. Evo recimo, Andrea u Voloskom u trgovini »Prokulica« ima odličnu, kvalitetnu ponudu. To su mjesta gdje bih ja otišla kupiti voće i povrće. Nadam se da ćemo vratiti taj neki direktan susret kupca i proizvođača, da možeš doći u moj vrt, upoznati se sa cijelim procesom proizvodnje jer se tako može vratiti povjerenje, ali i biti siguran u kvalitetu onoga što stavljaš u pijat… – priča Ana.


Majstorica iz Bribira



Hranu valja i pripremiti, termički obraditi, pa je neminovno nakon radionica vrtlarenja, Ana pokrenula i radionice kuhanja, opet kako bi naučila zainteresirane kako sačuvati svojstva namirnica prilikom obrade. Jednom tjedno, obično subotama, u svojoj kući tako nudi radionice kuhanja u manjim grupama.



– Jedan period sam radila na placi da steknem iskustvo. Prodavala svoje viškove koji su bili mali, ali onda i ostala na placi čisto da steknem taj osjećaj. Povrće koje je konvencionalno uzgojeno najčešće ima nerealno nisku cijenu s obzirom od kuda dolazi. Cijenu svog povrća formiram po tome koliko sam u taj uzgoj utrošila energije, ali isto tako da kupcima bude prihvatljiva. Činjenica je, globalno gledajući, da je hrana danas itekako klasna stvar. U Americi je hamburger jeftiniji od zelene salate, a tome se može doskočiti samo ako se hrana počne lokalno uzgajati, da se smanji transport, CO2 otisak i da se može od toga živjeti, da tvoj rad nije obezvrijeđen, a opet da je ljudima prihvatljivo – govori Ana koja u proljeće održava vrtlarske radionice među kojima je gotovo uvijek najposjećenija ona na kojoj se uči kako se može uzgojiti vrt na balkonu.



– Sa svojom starom majstoricom iz Bribira naučila sam i kuhati. Kod nje sam probala nešto što me je »izulo iz cipela« – ona je prakticirala makrobiotiku. Do tada sam imala predrasude o makrobiotici, a sa njom sam naučila taj jedan drugačiji pristup kuhanju. S novim saznanjima rastao je i interes za dodatnim usavršavanjem pa sam tako završila i školu prirodne kuhinje. Danas se moja kuhinja bazira na sezonskim namirnicama. Ljudi na moju školicu dolaze uglavnom osvježiti ideje, prihvatiti neke nove navike, naučiti nove tehnike pripreme hrane, dolaze po nove okuse, naučiti nešto novo što mogu implementirati u postojeće navike. Riječ je zapravo o novom načinu koncipiranja pijata i novom načinu pripreme. Povrće na tom mom pijatu dobiva zaseban status, nije recimo dodatak mesu kako to biva u nekoj našoj tradicionalnoj kuhinji… – rekla je Ana koja mahom svoja teorijska promišljanja ali i saznanja iz prakse bilježi na svom blogu.


– Blog je nastao kao svjedok mog puta i svih neprilika, poteškoća s kojima sam se susretala. Kada sam ušla u ovaj posao, nisam imala nikakvog iskustva. Bila sam dijete koje je odraslo na asfaltu, daleko od sela. Blog mi omogućava i komunikaciju s ljudima… Danas na njemu bilježim i neke stvari koje mi pomažu u doktoratu – govori Ana svjesna da je njezina preokupacija hranom postala »vrlo zapetljana priča« začinjena kuhanjem, vrtlarenjem, promišljanjem, pisanjem i zato kaže – »To više nije za mene posao, u to sam uronjena«.