Svjetski prvak

‘Dom mi je tamo gdje ima vjetra’: Vološćanski surfer Enrico Marotti ostvario povijesni uspjeh

Marina Kirigin

Foto: Marin Aničić

Foto: Marin Aničić

Nomadski život uvukao mu se pod kožu, međutim, kaže da iako je lijepo putovati svijetom, ne postoji ništa bolje od vološćanske tramontane i društva u Voloskom



Prvi put u povijesti Hrvatska ima svjetskog prvaka u jedrenju na dasci. Opatijski jedriličar Enrico Marotti, član Društva sportova na moru Volosko, na Svjetskom prvenstvu u danskom Hvide Sandeu popeo se na pobjedničko postolje u disciplini slalom. Nakon petodnevnog jedrenja u izrazito teškim uvjetima, uvjerljivo je slavio i postigao najzapaženiji rezultat u bogatoj sportskoj karijeri. Marotti je talent u jedrenju na dasci pokazivao još kao junior. Godine 2014. postao je prvak Starog kontinenta, a dvije godine kasnije i viceprvak svijeta. Ovog puta napravio je i korak dalje. Među 70 jedriličara iz cijelog svijeta, 27-godišnji Marotti upisao je povijesni uspjeh.


– Bilo je hladno, teško i izazovno. Tijekom svih pet dana jedrenja puhao je vjetar jačine 15 do 35 čvorova. Startao sam odlično, a dobre rezultate nizao sam i ostalih dana. Na kraju je ispalo da sam dosta uvjerljivo pobijedio, iako uopće nije bilo lako – rekao je Marotti koji je samo tri tjedna uoči SP-a još bio u velikoj nedoumici hoće li uopće nastupiti.


Teška ozljeda


Naime, Marotti je u srpnju na regati Svjetskog kupa u Portu zadobio težu ozljedu. Na jednom od prvih plovova regate uganuo je zglob u »sudaru« kojem je prethodio veliki nalet vjetra jači od 50 čvorova.




– Vjetar me je digao u zrak i »zakucao« u more. Jedna noga ostala mi je u »fusu« i potpuno se izvrnula. Iz mora su me iznosili van. Ozljeda nije bila bezazlena, a iščašenje zgloba neobično, na unutarnju stranu što zahtijeva puno duži oporavak. Istegnuo sam ligamente, tetivu, hrskavica je bila natučena. Nakon toga, vratio sam se doma. U Scipionu na Zametu sam kod Deana i Danijela puno radio na oporavku, a veliku ulogu ponovno je odigrao moj mentalni trener Petar Nikolić. Bolovi su bili izuzetno jaki, pa čak i onda kada sam od doktora dobio zeleno svjetlo da mogu nastupati na regatama. Odlučio sam otići na probnu regatu u Bol na Braču, na Europski kup.


Foto Marin Aničić


Foto Marin Aničić



S Petrom sam se dugo spremao za tu regatu. Na kraju sam ju vrhunski odvozio, u sva tri održana plova sam pobijedio. Uvjeti su mi išli na ruku, a ja sam uspio iskontrolirati bol. Kad sam se vratio s Brača i dalje sam osjećao bol u nozi, ali odlučio sam otići na Svjetsko prvenstvo, rekao sam si da idem probati koliko mogu. Kada sam došao u Dansku nisam se opterećivao rezultatom. Znao sam da je regata još zahtjevnija, da su uvjeti teži, da se vozi na hladnom moru. Samo sam gledao kako što bolje odjedriti. Regatu smo jako dobro pripremili, na moru se sve posložilo, uspio sam odjedriti onako kako smo isplanirali. Sve to za mene je bilo jako stresno.


Iako uživam u jedrenju, i često ne osjećam tu napetost, moje tijelo naknadno reagira na stres. Posljedica stresa je i želučana bakterija s kojom muku mučim još od ozljede u Portu.


Foto Marin Aničić


Foto Marin Aničić



Sada sam iskreno govoreći dosta iscrpljen premda ove godine, zbog ozljede, imam iza sebe manje regata Svjetskog kupa nego inače – govori Marotti koji će bez obzira na trenutačni umor nastupiti na regati koja se održava krajem rujna na Preluku, na hrvatskom Kupu, a sve kako bi domaći dečki mogli pružiti jednu pravu regatu.



Mornarska kapa s natpisom Croatia već duže vrijeme pokriva Marottijevu glavu. Neizbježan je detalj njegova svakodnevnog odijevanja, a neizostavna je na regatama diljem svijeta.


– Kapu sam kupio na štandu, nabio na glavu i od onda je ne skidam. Tražio sam jako dugo neki detalj po kojem ću na regatama biti prepoznatljiv i koji će sve o meni govoriti. U početku sam htio nabaviti ribarski šešir na »kockice«, međutim nisam ga mogao naći. Odlučio sam se i uzeo ovu mornarsku kapu na kojoj piše Croatia.


Kada je nosim kod kuće, ljudi me gledaju malo čudno, ali kada je nosim na regatama u svijetu po njoj me prepoznaju. Ona govori sve o meni – da sam s mora, iz Hrvatske. Ne moram ništa govoriti, kapa priča za mene. Zato mi je izuzetno draga, a kada mi je u blizini, i bolje jedrim – otkriva Marotti.



Manimal ili Rico


Enrica Marottija su nakon osvajanja zlatne kolajne na SP-u u vološćanskoj lučici pred matičnim klubom dočekali Vološćani, ljubitelji jedrenja, obitelj i prijatelji pjesmom, toplim zagrljajem, bakljama i tradicionalnim kupanjem »prvaka« u moru. Posljednjih dana krenula je i medijska »pompa«. Mladom vološćanskom surferu slava nije udarila u glavu, već kaže da taj trenutak koristi kako bi privukao nove, mlade ljude u ovaj adrenalinski, izazovni sport.


– Moram priznati da posljednje vrijeme nisam osobno bio jako aktivan na društvenim mrežama, nisam stavljao slike i statuse na Instagramu. Nije mi bitno da kroz ovaj uspjeh promoviram sebe, već ovaj sport i naš kraj koji ima odlične uvjete za razvoj jedrenja na dasci. Ponosan sam što je napokon pokrenuta i škola windsurfinga koja djeluje na Preluku i u Mošćeničkoj Dragi, a voditelji škole su Anja Štefan i Željko Denona – rekao je Marotti.U profesionalnoj svjetskoj surferskoj organizaciji (PWA) nazvali su ga i Manimal (man i animal) ili »pola čovjek, pola životinja« zbog svoje izdržljivosti, snage i superiornosti.


Marotti slobodno vrijeme provodi sa psima, ima ih čak tri. Nadjenuo im je neobična, ali njemu sigurno karakteristična imena. Jedan pas zove se Tramontana, po vjetru na kojem je Marotti stasao kao surfer na Preluku, drugi se zove Shaka (šaka) što je surferski pozdrav, a treći pas je vlasništvo njegove djevojke Nike i zove se Ares. Marotti u šali govori kako je imao namjeru promijeniti ime Aresu u recimo Bura, Reful, ili kada je već bog, kaže, neka onda barem bude bog vjetra – Eol.


– Psi ne putuju sa mnom po svijetu, ali često kada u mom kombiju nije pretoplo, dovedem ih na jutarnje treninge u Volosko. Dok jedrim, oni me čekaju u kombiju. Parkiram kombi tako da me psi mogu gledati na moru i siguran sam da me prepoznaju. Tramontanu ipak više ne mogu uzimati jer dok me prati, »sjedne« sa šapama na trubu. Tako je jednom u rano jutro, oko 6-7 sati, dok sam jedrio na tramontani trubila kao luda, pa su se pobunili i stanovnici Voloskog, posebno susjed Miro koji živi najbliže parkiralištu na kojem parkiram kombi – kazao je Marotti.



– Taj nadimak dobio sam od jednog starijeg čovjeka na »touru«, koji je nekoliko puta bio svjetski prvak i koji je jak, ogroman čovjek. U trenutku kada smo se upoznali, ja sam težio nekih 105 kila, a bio sam i nešto viši od njega pa mi je dao nadimak »manimal«. Taj naziv jako se svidio komentatoru regate pa je tako ostao prisutan do danas. Za »live« prijenosa više me nitko ne zove Enrico Marotti, već sam ja za njih Manimal – priča Enrico kojeg ipak većina u i oko vološćanskog kluba zove puno nježnijim imenom – Rico – koji ih podsjeća na dječaka frkave, nešto duže kose koji je pred nešto više od deset godina stigao u Volosko na prvo jedrenje na dasci.



Marotti ima veliku podršku obitelji, a njegov »tim« je kaže Petar Nikolić. Čovjek je to s kojim radi na mentalnoj pripremi, s kojim kod kuće razgovara o načinu na koji će pristupiti regati…


Vološćanski surfer ipak najčešće na regate diljem svijeta putuje sam. Kad god je moguće, nastoji se zato »spariti« s nekim surferom iz regije što radi druženja, što radi troškova. Često na regate tako odlazi s prijateljima iz Italije, Hrvatske, a na posljednje Svjetsko prvenstvo otišao je s još tri hrvatska surfera Lukom Bratovićem iz Splita, Markom Sekulićem iz Zagreba i 15-godišnjom Larom Bulić s Brača i njezinim ocem Tonijem.


– Kad god je moguće, pokušamo se organizirati da idemo zajedno. Tako je bilo i za SP kada smo na put krenuli s dva kombija. Svi smo u Danskoj bili u istoj kući, atmosfera je bila super, bili smo kao mala obitelj. Toni, tata 15-godišnje Lare koja je izuzetno perspektivna surferica, jako se dobro brinuo o nama. Mi smo »mrtvi umorni« dolazili s regate, a on nas je dočekivao, hranio, brinuo, kuhao, uglavnom konstantno trčao oko nas i udovoljavao nam. Hvala mu puno na tome, kazao je Enrico.



Odmor kod kuće


Marottiju je dom tamo gdje ima vjetra. Tenerifi, Havaji, Kanarsko otočje, regate Svjetskog kupa u Japanu, Francuskoj, Danskoj, Turskoj, Nizozemskoj… Nomadski život uvukao mu se pod kožu, međutim, kaže da iako je lijepo putovati svijetom, ne postoji ništa bolje od vološćanske tramontane i društva u Voloskom.


– Posljednja regata ove sezone je u Njemačkoj. Nakon te regate Svjetskog kupa čeka me još državno, a onda ću se pokušati malo odmoriti. U studenom i prosincu idem na Maui razvijati novu opremu za sljedeću sezonu. Onda se vraćam doma, pa opet za mjesec dana odlazim na zimske pripreme na Tenerife, Kanare – i onda opet sve u krug. Lijepi je osjećaj biti svjetski prvak, ali ja imam još itekako puno motiva za jedrenje na dasci.


Moja je velika želja jednog dana biti u samom vrhu profesionalnog jedrenja na dasci, biti među top vozačima u Svjetskom kupu. Vjerujem da onako kako je stigla svjetska titula, da će tako doći i to – zaključio je opatijski surfer, član DSNM »Volosko«.