Marija Marica Šanko iz Luna

Proslavila 105. rođendan i savjetuje: U svemu umjereno i ne moli “šprc-brc”

Slavica Mrkić Modrić

Snimio Sergej DRECHSLER

Snimio Sergej DRECHSLER

Bila je teta Marica jučer prava medijska zvijezda jer na njezin su se »party« sjatili svekoliki mediji. Odgovarala je svima jasno i glasno, s puno šale i još više mudrosti. Primjerice, stanovnicima Hrvatske, a nadasve političarima poručila je – budite ljubazni jedni drugima, molite dragoga Boga i ne zimajte tuđe. Ja nikad nisam tuju jagodu zela!



LUN  Marija Marica Šanko, najstarija stanovnica otoka Paga jučer je proslavila 105. rođendan. I to ne proslavila tek da bi proslavila, već su joj potomci priredili slavlje za pamćenje. Brojna obitelj, susjedi, prijatelji, predstavnici gradske vlasti i slučajni prolaznici okupili su se u dvorištu obiteljske kuće tete Marije u Lunu, načinivši ga tako zasigurno najveselijim dvorištem u tom kutku svijeta.


Čestitari su počeli stizati već od ranog jutra, a teta Marija sa smijehom je priznala kako je dan prije mislila na rođendan, a kad je isti osvanuo, ona je zaboravila. No, ne zadugo, jer gostiju na rođendanu je ova vesela nonica imala gotovo isto koliko i godina.    

Kraljica majka


Sjedeći nalik kraljici usred dvorišta sa smiješkom je dočekivala i ispraćala goste, brinula se da svi dobiju i jesti, i piti, slušala dobre želje, a bogme i zapjevala. I to ne bilo s kim. Njoj je na rođendanskom slavlju pjevao glavom i bradom Branko Barbir iz Klape Sol.


Pomagao mu je i Berislav Škunca, a i svi koji su zabavi prisustvovali. Bila je teta Marica i medijska zvijezda jer na njezin su se »party« sjatili svekoliki mediji. Odgovarala je svima jasno i glasno, s puno šale i još više mudrosti. Primjerice, stanovnicima Hrvatske, a nadasve političarima poručila je – budite ljubazni jedni drugima, molite dragoga Boga i ne zimajte tuđe. Ja nikad nisam tuju jagodu zela!  


Marija i pok. Radoslav Šanko imaju petero djece – Borislava, Smiljenku, Ljubomira, Branka (pok.) i Linu (pok.), devetero unučadi – Ljubica, Rajko, Neda, Albin (pok.), Tamara, Alenka, Branko, Miljenko i Zdenko, te šestero praunučadi – Jurica, Martina, Marko, Dorina, Ariana i Leon. Žive od Luna, preko Jakišnice, Raba, Rijeke i Zagreba do Njemačke.





 Priča Marije Šanko počela je 28. ožujka 1910. godine. Tad je rođena u Selu, središnjem predjelu Luna, mjesta iz kojeg nikad nije otišla, tek se 1930. godine, udavši se za supruga Radoslava preselila u porat ili, preciznije Tovrnela, u kojima i danas živi. Život je nije mazio. Četrnaest godina nakon udaje ostaje bez supruga. Sama s petero male djece.     – Kad smo ostali sami s mamom, imala sam 13 godina, a najmlađi brat dvi. Naši su bili ribari, i tako su 1944. godine, moj otac i dva strici na barku nakrcali barila u koja su se solili škombri, pa su na vesla otišli u Karlobag to prodati. Kad su se vraćali bombardiral ih je engleski avion. Bili su taman kraj Raba, pod Dolinom. Tata je poginul, a jedan stric je bio ranjen. U kući, koja je do tada bila puna svega, a najviše veselja, ostala je samo tuga. Ostali smo mi dica, dva strici, oba bolesni i neoženjeni, i baka, tatina mama. Iz velike milosti, pali smo u nemilost. Teško je bilo. Mama se od tuge na srce razbolila, i dva puti je bila u Zagrebu kod doktora, mi mali, a puno posla – bilo je teško, da van to ne mogu opisat. Drugi put kad je bila doktoru u Zagreb poslali su ju doma da na miru umre, a vidite, ona je još tu, priča nam Smilja, najstarija Marijina kćer koja od udaje živi u Lunu susjednoj Jakišnici.  

 Red se morao znati


Nadalje doznajemo kako je trebalo obaviti puno posla i ribariju, i ovce, i maslinike, i vinograde, pa se radilo od jutra do sutra ili kako 84-godišnja teta Smilja reče – moja mladost je imala ritam »posao-crkva-posao-crkva«, ali ne žalim se jer mama nam je pružila sve što je mogla.


  – Bila je stroga mama. Nije kod nje bilo ja ovo neću, ja ovo ne mogu, nego kako je rekla, tako je moralo biti. Red se kod nje oduvijek znao, a zna se i danas. Zbog njezine odrešitosti i upornosti, dobila je i nadimak – Majorica, kaže Smilja, a sestra joj Borislava sa smješkom dodaje kako je mama morala tako jer ostati sam s petoro nejake djece nije situacija za bilo kakve improvizacije.



Kako teta Marija slabo vidi, a i čuje onda joj je glavni »prozor u svijet« radio. To što kad ona sluša misu, ili vijesti to isto čini i cijeli dio Luna imena Tovrnele, svi vali i svi u portu vezani brodi i ribari, e, to je privilegija onih u čijoj osobnoj piše – godina rođenja 1910.



  Kako se red kod tete Marije znao sredinom prošlog stoljeća, zna se i danas. Svako jutro buđenje je oko 8 ili 9 sati, kako joj se da, potom se mora nešto pojesti, pa skuhati ručak, pa obaviti kućanske poslove, pa večera i oko osam uvečer na počinak. Dakako, cijeli taj raspored isprepleten je molitvom, a pričajući o molitvi slavljenica kaže:


  – Molin se cijeli život, ma ja van se ne molin šprc-brc kako neki!


Kako je 1944. godine teta Marija obukla crninu za svojim Radoslavom, do današnjeg dana nije ju svukla. Život je, kaže Marija morao ići dalje, ali istovremeno je za mene u tom trenutku i stao.    

Nitko nikom ne smeta


– Ništa meni ne fali. Nikome ne smetam, i niki mi ne smeta. Sve šta moran učinin. Operen sebe i oko sebe. Skuhan, izajden iz kuće i svaku se večer uspijen popeti na kat do kreveta. Iman štap, to mi je i oslonac i prijatelj. Je mi dosadno? Ma ni, kuća je u portu, uvik neki dođe ili ako ne onda bar prođe. Zovu me moji, i tako, kaže teta Marija.


   A na to zovu me moji, javlja se unuka Tamara i prepričava zgodu s Badnjaka od prije dvije godine kad su baku Maricu uporno pokušavali dobiti na telefon ali muk. Potom su uzbudili cijelo susjedstvo da bi se baka konačno javila, a na upit pa kamo si bila, imaš 103 godine, odgovorila:   – U kafiću, tu ispod.    


Osim brojne obitelji pristigle iz Rijeke, Raba, Zagreba, Njemačke i samog otoka Paga, teti Mariji rođendan, od onog stotog do ovog 105. čestita i Grad Novalja. Gradonačelnik Ante Dabo, koji je na slavlje stigao u pratnji Tee Vidas, više stručne suradnice za društvene djelatnosti Grada Novalje, Natalije Dabo, tajnice Grada, te Tatjane Peranić Samaržija iz TZ Grada Novalje reče da je Marija Šanko, ne samo najstarija stanovnica Novalje već i cijelog Paga. Stogodišnjaka u Novalji nema, a da ćemo se naći i iduće godine na isti datum, ne bi trebalo sumjati.   Čestitke je u ime Udruge slijepih i slabovidnih, čija je i Marija član uputio Franko Škunca, a u ime MO Lun Želimir Badurina, koji reče da je baš Marija personifikacija lunjske masline – odolijeva svemu i »raste« po svome!  


Nikad samosažaljenje


Na to se javljaju i kćeri Borislava i Smilja pa sa smijehom prepričavaju:


  – Ona nas još svih pokara, da ča se žalimo da ne moremo. A kad ju pitamo kako je odgovori – a ča bi ni meni, ni tebi bilo bolje da ti sad rečen kako san. Dobro san i točka!


  Teta Marija slabo vidi, slabo čuje, ima visok tlak, operirala je mjehur s punih sto godina i na upit kako je zdravlje služi odgovara – dobro za ove godine. Da bi riječ rekli. Sa 105 godina bolje se brine o sebi od mnogih i trostruko mlađih. A tajna te brige je, reći će kćer Smilja, u tome što si nikad ništa nije uskratila, ali u svemu je znala mjeru.


  – Mama i danas voli dobro i fino jesti. Na prvom mjestu janjetina, a onda svinjetina, piletina i dakako, riba. Iza svakog obroka čaša vina, a donedavno, dok je još bila bolje pokretna nego sada kad god bi se vratila od ovac nalila bi si čašicu voćne rakije koju je sama pravila i popila. Ali uvijek samo čaša ili čašica, nikad više. Ni prejest se, ni prepiti nije dobro, to oduvijek govori, otkrivaju nam tajnu Marijine dugovječnosti njezine kćeri.  

Pitamo slavljenicu i je li ljuta na koga, odnosno ljuti li ju tko, na što će ona:


  – Svi su oni umrli, ča su meni loše činili.


  Zaželjesmo Mariji, nasmješenoj baki slavljenici sve najbolje za peti rođendan, jer tko prođe sto, taj kreće iz početka, a ona nama reče – hvala van, i molit ću se za vas.


  Dajte teta Marija, aš naše su molitve, ča biste vi rekla »šprc–brc«, a da nan rabe, itekako nan rabe. Njezino, da nam neće još »dugo moć pomoć« zanemarili smo jer, kako reče unuka joj Tamara – ma, ne abadajte ju, zadnjih deset godina kad god odemo kod doktora ili u nabavku u trgovinu ona se od svih oprašta jer da se sigurno više neće vidjeti, a eto, dočekala je i 105. rođendan. Nadajući se susretu i za godinu dana ostavismo Mariju, lunjski porat i ona dva galeba koja su se »ljubila« na barci privezanoj niti deset metara od slavljeničke kuće.