Snimio Sergej DRECHSLER
Bila je teta Marica jučer prava medijska zvijezda jer na njezin su se »party« sjatili svekoliki mediji. Odgovarala je svima jasno i glasno, s puno šale i još više mudrosti. Primjerice, stanovnicima Hrvatske, a nadasve političarima poručila je – budite ljubazni jedni drugima, molite dragoga Boga i ne zimajte tuđe. Ja nikad nisam tuju jagodu zela!
LUN Marija Marica Šanko, najstarija stanovnica otoka Paga jučer je proslavila 105. rođendan. I to ne proslavila tek da bi proslavila, već su joj potomci priredili slavlje za pamćenje. Brojna obitelj, susjedi, prijatelji, predstavnici gradske vlasti i slučajni prolaznici okupili su se u dvorištu obiteljske kuće tete Marije u Lunu, načinivši ga tako zasigurno najveselijim dvorištem u tom kutku svijeta.
Kraljica majka
Sjedeći nalik kraljici usred dvorišta sa smiješkom je dočekivala i ispraćala goste, brinula se da svi dobiju i jesti, i piti, slušala dobre želje, a bogme i zapjevala. I to ne bilo s kim. Njoj je na rođendanskom slavlju pjevao glavom i bradom Branko Barbir iz Klape Sol.
Marija i pok. Radoslav Šanko imaju petero djece – Borislava, Smiljenku, Ljubomira, Branka (pok.) i Linu (pok.), devetero unučadi – Ljubica, Rajko, Neda, Albin (pok.), Tamara, Alenka, Branko, Miljenko i Zdenko, te šestero praunučadi – Jurica, Martina, Marko, Dorina, Ariana i Leon. Žive od Luna, preko Jakišnice, Raba, Rijeke i Zagreba do Njemačke.
Red se morao znati
Nadalje doznajemo kako je trebalo obaviti puno posla i ribariju, i ovce, i maslinike, i vinograde, pa se radilo od jutra do sutra ili kako 84-godišnja teta Smilja reče – moja mladost je imala ritam »posao-crkva-posao-crkva«, ali ne žalim se jer mama nam je pružila sve što je mogla.
– Bila je stroga mama. Nije kod nje bilo ja ovo neću, ja ovo ne mogu, nego kako je rekla, tako je moralo biti. Red se kod nje oduvijek znao, a zna se i danas. Zbog njezine odrešitosti i upornosti, dobila je i nadimak – Majorica, kaže Smilja, a sestra joj Borislava sa smješkom dodaje kako je mama morala tako jer ostati sam s petoro nejake djece nije situacija za bilo kakve improvizacije.
Kako teta Marija slabo vidi, a i čuje onda joj je glavni »prozor u svijet« radio. To što kad ona sluša misu, ili vijesti to isto čini i cijeli dio Luna imena Tovrnele, svi vali i svi u portu vezani brodi i ribari, e, to je privilegija onih u čijoj osobnoj piše – godina rođenja 1910.
Kako se red kod tete Marije znao sredinom prošlog stoljeća, zna se i danas. Svako jutro buđenje je oko 8 ili 9 sati, kako joj se da, potom se mora nešto pojesti, pa skuhati ručak, pa obaviti kućanske poslove, pa večera i oko osam uvečer na počinak. Dakako, cijeli taj raspored isprepleten je molitvom, a pričajući o molitvi slavljenica kaže:
– Molin se cijeli život, ma ja van se ne molin šprc-brc kako neki!
Nitko nikom ne smeta
– Ništa meni ne fali. Nikome ne smetam, i niki mi ne smeta. Sve šta moran učinin. Operen sebe i oko sebe. Skuhan, izajden iz kuće i svaku se večer uspijen popeti na kat do kreveta. Iman štap, to mi je i oslonac i prijatelj. Je mi dosadno? Ma ni, kuća je u portu, uvik neki dođe ili ako ne onda bar prođe. Zovu me moji, i tako, kaže teta Marija.
Nikad samosažaljenje
Na to se javljaju i kćeri Borislava i Smilja pa sa smijehom prepričavaju:
– Ona nas još svih pokara, da ča se žalimo da ne moremo. A kad ju pitamo kako je odgovori – a ča bi ni meni, ni tebi bilo bolje da ti sad rečen kako san. Dobro san i točka!
Teta Marija slabo vidi, slabo čuje, ima visok tlak, operirala je mjehur s punih sto godina i na upit kako je zdravlje služi odgovara – dobro za ove godine. Da bi riječ rekli. Sa 105 godina bolje se brine o sebi od mnogih i trostruko mlađih. A tajna te brige je, reći će kćer Smilja, u tome što si nikad ništa nije uskratila, ali u svemu je znala mjeru.
Pitamo slavljenicu i je li ljuta na koga, odnosno ljuti li ju tko, na što će ona:
– Svi su oni umrli, ča su meni loše činili.
Zaželjesmo Mariji, nasmješenoj baki slavljenici sve najbolje za peti rođendan, jer tko prođe sto, taj kreće iz početka, a ona nama reče – hvala van, i molit ću se za vas.
Dajte teta Marija, aš naše su molitve, ča biste vi rekla »šprc–brc«, a da nan rabe, itekako nan rabe. Njezino, da nam neće još »dugo moć pomoć« zanemarili smo jer, kako reče unuka joj Tamara – ma, ne abadajte ju, zadnjih deset godina kad god odemo kod doktora ili u nabavku u trgovinu ona se od svih oprašta jer da se sigurno više neće vidjeti, a eto, dočekala je i 105. rođendan. Nadajući se susretu i za godinu dana ostavismo Mariju, lunjski porat i ona dva galeba koja su se »ljubila« na barci privezanoj niti deset metara od slavljeničke kuće.