Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u tjednu za nama ponovno je svojim izjavama izazvala golem medijski odjek. Ovom zgodom predsjednica je odlučila biti u središtu medijske pozornosti pričom o jogurtu i pričom o tome kako se nije smjelo reći »ja sam Hrvat(ica)« nego »ja sam iz Hrvatske«. Te su predsjedničine izjave, ne po prvi put, Kolindu Grabar-Kitarović trenutačno pretvorile u predmet sprdnje.

Brojilo se koliko milijuna ljudi je primjerice na popisu stanovništva 1981. godine za sebe kazalo »ja sam Hrvat« (više od 4,4 milijuna iliti 19,7 posto stanovnika Jugoslavije), a pri tome nisu završili u zatvoru niti su zbog toga bili progonjeni. Brojilo se koliko je vrsta jogurta postojalo u Jugoslaviji, koliko ih je bilo još davne 1975. godine, dakle godine kada je Kolinda Grabar išla u prvi razred osnovne škole. I sve je to očekivano, jer takve izjave naprosto mame da se čovjek s njima sprda. Međutim, problem je mnogo dublji i s njime se nije za sprdati.
Predsjednica je o tome kako je bilo biti Hrvat u Jugoslaviji govorila u odgovoru na pitanje o radikalnom nacionalizmu u Hrvatskoj, današnjoj. Hladnokrvno je slagala ili obmanula austrijsku javnost (iz vizure svih onih milijuna koji su se tako izjasnili na popisu stanovništva), jer riječ je o intervjuu danom »Kleine Zeitungu«, da je »desetljećima nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo. Umjesto da kažemo 'ja sam Hrvat', morali smo reći: 'ja sam iz Hrvatske'. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor.« Nećemo sada o tome da Kolinda Grabar (rođena 1968. godine) u socijalizmu nije bila u zatvoru, a nije poznato ni da joj je prijetio zatvor, pa ne znamo kako se nacionalno izjašnjavala i je li se uopće nacionalno izjašnjavala. To, uostalom, nije ni bitno, stvar je pojedinca. Pridodat ćemo toj njenoj izjavi drugu izjavu, onu o jogurtu, i citirati »htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna«.

Probuđeni konzumerizam

To su dva ključna razloga zašto je mlada Kolinda Grabar htjela da zemlja u kojoj živi više ne bude socijalistička i upravo to je porazno i upravo to ukazuje zašto smo danas tamo gdje jesmo, zajedno s većim dijelom nekadašnjih socijalističkih država, ako ne i svim. I u tome joj valja čestitati na iskrenosti. Nije se tada, te 1989. ili 1990. godine, radilo o demokraciji, višestranačju, pluralizmu, slobodi u zapadnjačkom smislu riječi. Ma, jok. Radilo se o nacionalnom oslobođenju i konzumerizmu. I to ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj socijalističkoj Europi. Istine radi, postojale su određene razlike. U Jugoslaviji se nacionalno oslobođenje tretiralo kao oslobođenje od Jugoslavije i državno osamostaljenje, tako je barem bilo u slučaju Hrvatske i Slovenije. U ostalom dijelu Europe, onome koji je bio iza željezne zavjese, koji je bio dio sovjetskoga lagera, koji je bio dio Varšavskoga pakta, radilo se o nacionalnom oslobođenju od Sovjetskog Saveza. Od Sovjetskoga Saveza kao hegemona htjeli su se osloboditi, i steći novu nacionalnu slobodu, i Poljaci, i Česi i Slovaci, i Mađari, htjeli su to, možda ne tako izravno i Rumunji i Bugari.
Revolucija 1989. godine imala je demokratsku formu jer su demokracija i višestranačje bili sredstvo za eliminaciju komunističkog poretka, a time i Sovjetskog Saveza, ali u svojoj suštini to su bile nacionalno-oslobodilačke revolucije, tako ispada ljeta gospodnjega 2018.. Drugi razlog za rušenje komunističkog poretka bio je nedostatak potrošnih dobara ili njihov nedovoljno širok asortiman. I za to je važna priča o asortimanu jogurta u, po pretpostavci, malenom dućanu malenoga mjesta u kakvom je Kolinda Grabar odrastala. Nije problem bio nedostatak političke slobode, nije problem bio to što se nije smjelo reći »ja sam liberal« ili »ja sam konzervativac« ili »ja sam socijaldemokrat«, nego je problem bio slabo zadovoljen, a ipak već od šezdesetih godina itekako pobuđen, konzumerizam. I ni u tom jogurtu Kolinda Grabar te 1989. godine nije bila usamljena.

Nedostatak banana

Ozbiljan problem stanovnicima Istočne Njemačke te 1989. godine bio je nedostatak banana. Te voćke iz tropskih krajeva nije bilo dovoljno, ona se morala uvoziti i plaćati devizama (a ni njih nije bilo dovoljno), i vrlo brzo nakon pada Berlinskoga zida u studenome 1989. godine zapadni su Nijemci svoju istočnu braću (s kojom su se u nacionalnom zanosu odlučili ponovno ujediniti) prozvali »žderačima banana«. Te su banane bile toliko bitne da su postale važne u prvoj kampanji za višestranačke izbore u Istočnoj Njemačkoj, a ti su izbori održani u ožujku 1990. godine. Za CDU su banane bile toliko važne da su na svoje štandove u izbornoj kampanji donosili banane na koje bi nalijepili znak svoje stranke. Socijaldemokrat Otto Schilly izvadio je jednu takvu bananu pred televizijskim kamerama i rekao da su te banane napravljene za majmune. Na izborima je pobijedio CDU. Navodno je jedan visoki dužnosnik raspadnute komunističke partije, nekadašnjeg SED-a, kazao »sve što su htjeli bile su banane«. Dakle, sve što su htjeli bio je konzumerizam, a put do tog konzumerizma bio je najlakši kroz ujedinjenje s konzumeristički razvijenom zapadnom Njemačkom. Ne treba, naravno, potcjenjivati vrijednost ideje onih koji su doista htjeli demokraciju, višestranačje, pluralizam, kojima su neke vrijednosti zapadne Europe (ne nužno, ni primarno materijalne naravi) bile glavni i željeni cilj. Ali, s odmakom od niti tri desetljeća čini se da su ti i takvi bili povijesni naivci.

Demonstrirao je to i jedan čovjek koji je prije nepuna tri desetljeća bio jedan od zagovornika demokratskih promjena u Mađarskoj, a danas je mnogima u Europi (istina, ne i europarlamentarcima HDZ-a) demokratska crvena krpa. Riječ je o predsjedniku vlade Mađarske Viktoru Orbanu. Ni njemu nije stalo tada, u vrijeme Mađarske 1989. godine, do vrijednosti kao što su demokracija, višestranačje i pluralizam. Sada je, zapravo već godinama, kao neupitni premijer i najmoćniji političar Mađarske u prilici to demonstrirati. Njemu je tada bilo stalo do mađarskog nacionalnog oslobođenja od sovjetske hegemonije. Potvrdio je to Timothy Garton Ash u svojoj knjizi »Mi građani: revolucije 1989.«. U svojim sjećanjima na ono što je vidio u tadašnjem sovjetskom bloku, u Mađarskoj u proljeće 1989. godine, piše »najglasniji pljesak prolomio se kada je vatreni, bradati čelnik Saveza mladih demokrata Viktor Orban izjavio da Mađarska treba napustiti Varšavski pakt«. Dakle, nije ni njega zanimala demokracija nego nacionalno oslobođenje, a ono ne mora biti u demokratskom okviru. I treba li se danas čuditi zašto su mnogi čelnici nekadašnjih socijalističkih država u tako dobrim odnosima? Pa, zanimalo ih je isto, ostvarili su isto - ima i jogurta i banana.