– U slučajevima fizičkog nasilja imamo otvorenu, odnosno manifestnu agresivnost koja je često vidljiva na žrtvi, a koja posljedice nasilja vrlo često nastoji sakriti uglavnom iz osjećaja srama ili straha. Međutim, veći je problem psihološko nasilje koje žrtva i njezina okolina ili ne prepoznaju ili to dosta kasno prepoznaju. Iako ljubomora godi svakome, jer kaže se da nema ljubavi bez ljubomore, kada je ona pretjerana, može biti znak nasilničkog ponašanja. Osim toga, potreba za nadzorom i kontrolom nad osobom, različite prijetnje osobi ili njezinoj obitelji, verbalna agresivnost, učestale svađe bez nekog jasnog povoda, i na kraju izolacija od prijatelja ili obitelji, jesu pokazatelji nasilja, pojašnjava nadalje sudska vještakinja Ružić.

Kako žrtva reagira na zlostavljanje?

– Žene su u strahu da će ih partner još više zlostavljati ako ga napuste, ili su egzistencijalno ovisne o njemu, svojoj djeci žele oba roditelja. Nekada se ozbiljne prijetnje i realiziraju, što čitamo u crnim kronikama. Strah od toga da će ih prijatelji ili obitelj osuditi ili da im neće vjerovati da ih suprug zlostavlja, jer on je vrlo često uljudan, dopadljiv i pristojan kada je izvan kuće, sprečava žene da prijave ili napuste nasilnika. Većina žena trpi i ne prijavljuje maltretiranje zbog djece, radi srama, jer teško je priznati da te muž tuče, a osim toga uvijek se nadaju da će sutra biti bolje. Jednom kada se i odluče prijaviti nasilnika, govore o zlostavljanju koje godinama traje, što onda za okolinu djeluje nevjerojatno i neprihvatljivo. Preostaje mukotrpno dokazivanje nasilja na sudovima.

Kako se prepoznaje nasilje? Kad razgovarate sa žrtvom, koje metode koristite kao sudska vještakinja?

– U svojoj praksi vrlo često se susrećem s nasilnim ponašanjem pojedinaca koji su pretežito alkoholizirane osobe i u takvom stanju su nasilne prema okolini, npr. prema partneru ili prema obitelji. Ove osobe budu privedene u pratnji policije koja je intervenirala na mjestu događaja. Saznanja o nasilju dobijemo ili od policije, ili od obitelji, odnosno bliskih osoba. Rijetkost je da osoba potvrđuje da je bila nasilna, uglavnom to negira ili vješto prikriva. Uglavnom se tu radi o fizičkom nasilju. Osoba koja je pod utjecajem alkohola ili nekih drugih psihoaktivnih supstanci, upravo zbog njihova djelovanja gubi samokontrolu i ponaša se nasilno. Osim toga, važna je i struktura ličnosti osobe. Naime, poznato je da osobe sa specifičnim karakteristikama ličnosti imaju veće sklonosti biti nasilne. Procjena ovih osobina ličnosti provodi se kroz razgovor s osobom, kroz informacije koje osoba daje o svojoj povijesti života i saznanjem o nekim drugim situacijama tijekom života koje mogu upućivati na nasilnu osobu. Takve osobe u povijesti života imaju površne emocionalne odnose, kratke su im emotivne veze, vrlo su šarmantni i dopadljivi, sa svojim osobinama lako izmanipuliraju ženu. Manipulativnost je česta karakteristika nekih tipova poremećaja ličnosti pa u odnosu na svoje ponašanje uglavnom se očituju na način »nisam ja kriv, lažu, smještaju mi«, i tako dalje. Za procjenu ovih osobina ličnosti je, osim stručnih znanja, potrebno i iskustvo.

Žrtve nasilja pokazuju određene simptome koje odmah ne prepoznaju, a traže pomoć tek kada simptomi postanu neizdrživi i značajno utječu na njihovo funkcioniranje. Najčešći simptomi su strah i tjeskoba, noćne more vezane uz proživljeno nasilje, nemir i napetost, promjene raspoloženja koje je najčeše depresivno, sjećanja i misli o traumatskim doživljajima koji se stalno nameću i vrte kao filmovi pred očima žrtve. Osobe se često pitaju jesu li normalne. Kada se jave i traže pomoć, žrtvi se ukazuje na to kako su simptomi uobičajena posljedica i odgovor na traumu i da zbog tih simptoma one nisu nenormalne osobe.

Verbalizacija emocija

Što je važno kad je u pitanju razgovor sa žrtvom?

Prema službenim podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u Hrvatskoj je od početka 2001. do kraja 2015. godine ubijeno ukupno 359 žena, od čega 165 od strane bliske osobe, partnera, supruga. Varira postotak ubijenih žena od strane partnera, od 31 pa do čak 80 posto. Neslavni rekord nesumnjivo drži 2015. godina, u kojoj je ubijeno 15 žena od strane 12 partnera, prošle godine ubijeno je više od deset žena.  Stoga i ne čudi što policija ali i Državno odvjetništvo vrlo ozbiljno pristupa svakoj dojavi o mogućem nasilju. Detaljno se ispituju sve okolnosti nasilja i uglavnom  tužitelji bezrezervno predlažu određivanje istražnog zatvora osumnjičenom kako bi se izbjegle moguće daleko tragičnije posljedice. To je možda i razlog što se riječki zatvor od početka godine najviše popunjava osnovano osumnjičenim za kaznena djela iz domene nasilja u obitelji i prijetnje po život članovima obitelji.

Pomoć žrtvama usmjerena je na proradi traumatskog iskustva, odnosno pomoći da žrtva proradi emocionalnu bol i da se vrati na raniju razinu funkcioniranja. Pomoć može biti usmjerena na razvijanje novih mehanizama suočavanja s traumom i razvijanje vještina. Tijekom ovog postupka potrebno je omogućiti da žrtva slobodno asocira i izrazi svoje osjećaje. Neke žrtve uspiju same proraditi traumatsko iskustvo, ali je tako u manjem broju slučajeva. Kod nas je liječenje orijentirano na individualni pristup, iako se može prakticirati i grupna terapija.Dakle, žrtvama se može pomoći, imamo učinkovite postupke stručne pomoći, a što se trajanja i dužine pomoći tiče, ono je vrlo individualno. Svakako, konačan cilj je vratiti osobu na razinu osjećanja i funkcioniranja na kojem je bila prije traumatskog doživljaja.

Najbrutalniji način nasilja

Kako se postupa sa žrtvama silovanja? Kako se njima može pomoći?

– Seksualno nasilje, a to je najčešće silovanje, jest oblik nasilja koji ostavlja brojne posljedice na žrtvu nasilja. Osim fizičkih posljedica, zaostaju one psihičke koje su manje vidljive, a mogu biti dugotrajne. Žrtva silovanja vrlo često razvije posljedice u obliku stresom uzrokovanog poremećaja, iako ne možemo isključiti i nastanak drugih duševnih poremećaja. Silovanje je svakako traumatsko iskustvo, a reakcije žrtve su vrlo individualne i reagiraju svaka na svoj način. Posljedice mogu biti na emocionalnom i na funkcionalnom planu, odnosno u ponašanju.

Moja osobna iskustva sa žrtvama silovanja ne potječu iz svakodnevnog rada, jer se ne bavim psihoterapijom i to nije moja uža specijalnost. Moja iskustva vezana su uz sudsku psihijatriju i tijekom svoje dugogodišnje prakse imala sam prilike biti u kontaktu s nasilnim silovateljima, kao i sa žrtvama nasilja.

Nasilnici su vrlo često osobe s poremećajem u strukturi ličnosti, s ili bez komorbiditeta ovisnosti. Rjeđe su to osobe koje boluju od neke duševne bolesti. Kriva je percepcija u društvu da su nasilnici psihijatrijski bolesnici. Naime, stopa nasilja u ovoj populaciji je ista, odnosno čak i niža nego u općoj populaciji. Naravno da se sjećam pojedinih slučajeva nasilja, naročito slučajeva silovanja koji je najbrutalniji čin nasilja. Svaki od tih slučajeva me se dojmio na svoj način, naročito u odnosu na žrtve nasilja, neki od njih su me se posebno dojmili, ali ih na ovom mjestu ne bih detaljnije iznosila. Svaki slučaj je specifičan po nečemu, svaki je priča za sebe. Ipak smo mi mala sredina. Neka sadržaji ostanu u sudnicama.

Što možemo kao društvo učiniti da nasilje o kojem govorimo bude svedeno na minimum?

– Svi zajedno moramo raditi na tome da se nasilje u društvu smanji. S prevencijom nasilja mora se početi u ranoj životnoj dobi, usudila bih se reći već kod djece u vrtićkoj dobi. Već u toj dobi moramo raditi na toleranciji, na uvažavanju razlika, na poštovanju i uvažavanju drugih. Tako mala djeca možda ne razumiju, ali ih svojim ponašanjem i svojim primjerom, odnosno dobrim odgojem, možemo naučiti da je nasilje negativna pojava i da ono sigurno nije socijalno poželjno ponašanje. U školama već postoje programi usmjereni na prevenciju nasilja u školskoj populaciji. Postoje udruge koje se bave ovom problematikom i sve su vrlo angažirane u tome da se zaustavi nasilje.

I žrtve, i sve one koji imaju bilo kakva saznanja o nasilju u svojoj okolini, pozivam da nasilje prijave, da ne zatvaraju oči. Društvo ne smije tolerirati nasilje, a društvo smo svi mi. Nasilnici se mogu uključiti u edukativne programe koji su usmjereni na korekciju njihovog ponašanja. Zajedničkim naporima možemo i moramo djelovati, jer jedino tako možemo smanjiti, a idealno bi bilo i zaustaviti nasilje – zaključila je naša sugovornica.