Svjetonazorski dvoboji u nas su postali konstanta: Što o tome kažu psiholozi i drugi stručnjaci?

U svakom je društvu poželjno da postoje različiti stavovi i vrijednosti, jer to omogućuje napredak, diskusiju. Važno je pritom dobro razlučiti stavove i vrijednosti od znanstvenih spoznaja koje trebaju biti temelj donošenja politika, smatra psihologinja Maja Tadić

ZAGREB Trebaju li LGBT parovi udomljavati djecu ili ne, i treba li, i pod kojim uvjetima, ženi dopustiti pobačaj, dvije su teme koje već danima pune medijski prostor, ali i oko kojih se spotiče stabilnost vladajuće koalicije. Čim se pojavi neko svjetonazorski obojeno pitanje ponavlja se ista situacija: liberalni HNS i tvrda HDZ-ova konzervativna struja ne mogu pronaći kompromis, a Plenković, barem dosad, zahvaljujući oportunizmu svog koalicijskog partnera uspijeva balansirati po toj tankoj žici. I na društvenom planu situacija je otprilike ista: čim se pojavi i najmanja prilika za svjetonazorski dvoboj, konzervativci će je iskoristiti za miniranje promjena, oponenti krenuti u protunapad, a svoj obol u cijeloj priči dat će i Crkva, ili bar neki njeni istaknuti pojedinci. Jesmo li, i zašto, duboko podijeljeno društvo koje se ne može dogovoriti ni oko osnovnih ljudskih prava, a kamoli oko dodatnih finesa? Jesmo li demokratski krajnje nezreli, i trebamo li konačno odrasti?

Važnost pluralizma

Priče o polarizaciji i dubokoj podijeljenosti hrvatskog društva pretjerane su, a različitost stavova i mišljenja poželjna, ali samo do tog časa dok neznanstveni stavovi ne prijeđu u sferu donošenja odluka, smatraju stručnjaci s kojima smo razgovarali.

– Svako društvo čine pojedinci koji različito misle. To je pluralizam, a ne polarizacija. Ne radi se ni o kakvoj tragičnoj rascijepljenosti našeg društva, to je pogrešno gledanje. Sve je to normalno i poželjno, a alternativa bi bila jednoumlje – smatra povjesničarka i publicistkinja Anna Maria Gruenfelder. Važan je, kaže, dijalog različitih svjetonazora koji će se odvijati bez ometanja. »Svjetonazor može biti kamen spoticanja, ali se njime ne smije bacati na neistomišljenika«, veli. I Maja Tadić, psihologinja iz Instituta Ivo Pilar i potpisnica otvorenog pisma što ga je Vladi i Saboru povodom zakona o udomiteljstvu poslalo 200 znanstvenika i stručnjaka, kaže kako svatko ima apsolutno pravo na svoje stavove i vrijednosti, ali to ne treba miješati sa odlukama utemeljenima na znanstvenim dokazima i činjenicama. – U svakom je društvu poželjno da postoje različiti stavovi i vrijednosti, jer to omogućuje napredak, diskusiju. Važno je pritom dobro razlučiti stavove i vrijednosti od znanstvenih spoznaja koje su plod istraživanja, i koje trebaju biti temelj donošenja politika – upozorava Tadić. Pismo koje su znanstvenici potpisali kako bi potaknuli Vladu i Sabor da istospolne partnere uvrste u definiciju udomitelja u novom zakonu utemeljeno je, kaže, na više od 19.000 istraživanja provedenih od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas koja govore o LGBT roditeljstvu u različitim kombinacijama.

Sklonost predrasudama

– Kada govorimo o pravima djece, dužni smo se voditi znanstvenim spoznajama. Kad odete liječniku, očekujete da će se voditi znanstvenim spoznajama, a ne vrijednostima. Ako se u donošenju politika vodimo osobnim stavovima i vrijednostima, sjetimo se primjera Drugog svjetskog rata i stavova i vrijednosti koji su tada doveli do tragedije – uspoređuje Tadić.

Svi mi, dodaje, imamo određene predrasude, i to nije ništa tragično, ali onaj tko donosi političke odluke mora se voditi spoznajama struke, zaključuje. – Polarizacija hrvatskog društva se prenaglašava i više postoji u medijima, nego što je stvarno prisutna. Činjenica je da su ljudi u Hrvatskoj skloni predrasudama, diskriminaciji LGBT osoba, i to prije svega jer imaju jako malo znanja o tome i malo kontakta. Religijska uvjerenja tu nisu presudna, ulogu igraju i neobrazovanost i dob osobe, jer su vrlo mladi i starije osobe skloniji takvim predrasudama – veli Tadić. S njom se slaže i Anna Maria Gruenfelder. Studije kojima je u zadnjih 30 godina nepobitno dokazano da je za dijete bitna obiteljska stabilnost, a ne spol roditelja, trebale bi političarima biti jedini kriterij u donošenju odluka. Vlast bi takvim zakonima trebala, smatra, djelovati na naše društvo koje je, što zbog utjecaja Crkve, što zbog neosviještenosti, puno predrasuda.

– Nikada neće biti pravi trenutak za takvu odluku, ali javnost će se s vremenom priviknuti. LGBT zajednice nisu masovna pojava – veli Gruenfelder. Iako se utjecaj Crkve smatra velikim, uvjerena je da on ne može biti presudan ni kod udomiteljstva, niti kod pitanja pobačaja. »Radikalnih skupina ima, ali većina građana, ma koliko bili klerikalni, nisu za potpunu zabranu. Crkva će morati s bolom u trbuhu prihvatiti činjenicu da se u današnjem svijetu ne može miješati u tako intimna pitanja koja zadiru u tuđi život«, uvjerava Gruenfelder, koja očekuje da će promjene u odnosu na važeći zakon biti kozmetičke.