Velimir Radošević

Sudac napisao knjigu o “ovrhama nad djetetom”: ‘Roditelji znaju biti najveće neprijatelji svojoj djeci’

Slavica Kleva

Foto Roni Brmalj

Foto Roni Brmalj

Krajnji cilj stranke kod koje se dijete nalazi i od koje dijete treba prisilno oduzeti, je iskoristiti inerciju pravnog sistema. Drugim riječima, žudi da se dijete emotivno udalji od drugog roditelja i slično



U izdanju riječke nakladničke kuće Paradox d.o.o. nedavno je izašla knjiga autora Velimira Radoševića, suca ovršnog odjela Općinskog suda pod nazivom »Posebni postupak ovrhe-predaje djeteta na temelju pravomoćne i ovršne sudske odluke«. Knjiga, odnosno priručnik, kako sam autor kaže, namijenjena je praktičarima koji sudjeluju u osjetljivim postupcima ovrhe djeteta, od sudaca, socijalnih radnika do policijskih službenika, a u nekim slučajevima i škole kao institucije.


– No, želio bih da se sa sadržajem knjige upoznaju i roditelji, bivši supružnici u najvećem broju slučajeva, odnosno stranke u postupku koje vrlo često u bolnim situacijama razvoda zaborave interese vlastita djeteta – kazao nam je sugovornik na početku razgovora.


Što vas je motiviralo da napišete priručnik?




– Posebni postupak ovrhe – predaje djeteta nije uopće u literaturi obrađen s praktičnog stajališta, već u tom pravcu postoje samo znanstveni članci, odnosno ne postoji niti jedan sličan priručnik. Zašto priručnik? Zato da se navedena pravna materija koja je regulirana sa svega sedam članaka približi praktičarima, ali ne samo njima. Naime, tijekom sudske prakse primijetio sam da same stranke u postupku nisu u dovoljnoj mjeri educirane u vezi s primjenom pravnih propisa, ali i poštovanjem istih. Navedenom materijom bavim se od 2011. godine i tijekom svog rada, kolege i ja smo uspjeli realizirati sve konkretne postupke radi predaje djeteta.


Sebični ciljevi 


Provesti ovrhu znači prisilu, kako se provodi ovrha nad djetetom?


– Prema zakonskoj terminologiji, posebni postupak ovrhe – predaja djeteta, u praksi znači, a ukoliko nema dobrovoljnog postupanja stranaka i njihove dobre volje da se ispoštuje pravomoćna i ovršna sudska odluka, da se od jedne od stranaka, ovdje konkretno ovršenika ili neke treće osobe kod koje se dijete zatekne, ono prisilno oduzima i predaje osobi koja je u pravomoćnoj i ovršnoj sudskoj odluci naznačena kao osoba kojoj se dijete ima predati. Dakle, predmet ovrhe je živo biće, u ranjivoj i formativnoj dobi, sa svim svojim karakteristikama, a u prvom redu emocijama.


U tim mučnim trenucima ne samo za dijete, nego i roditelje, najvažnije je zaštititi prava djeteta?


– Sama ovrha, provođenje ovrhe – prisilno oduzimanje i predaje djeteta ovlaštenoj osobi iz ovršne isprave je vrlo mučan, stresan i u nekim slučajevima dugotrajan postupak. Nužno je napomenuti da su upravo same stranke ovrhovoditelj i ovršenik, primjerice bivši supružnici, no dijete se može dati i nekom drugom skrbniku, dovele do potrebe provođenja ovog ovršnog postupka, s obzirom da jedna od njih nije ispoštovala pravomoćnu i ovršnu presudu, odnosno obvezu iz iste, a nije očito niti pokušala postići bilo kakav sporazum u tom pravcu. To također znači i da stranka kod koje se dijete nalazi ili osoba kod koje se dijete zatekne, ne poštuje sudsku presudu, iako poštovanje pravomoćnih i ovršnih sudskih presuda proizlazi iz odredbe čl. 6 Zakona o sudovima. Stranke prethodnog postupka u kojem je donesena ovršna isprava ujedno su i stranke ovršnog postupka, međutim upravo zbog sebičnih ciljeva koje ima jedna od stranaka u tim postupcima i dolazi do ovakve intervencije suda.


Postavlja se stoga pitanje zašto te iste stranke nakon, u pravilu dugotrajnih prethodnih parničnih postupaka, u kojima sud detaljno ispituje kako prilike samih stranaka, tako i njihovu sposobnost da se brinu o zajedničkom djetetu, gdje se u pravilu provode mnogobrojna vještačenja s vještacima odgovarajućih struka, u prvom redu psihologa, psihijatara i slično, zašto te iste stranke ne postignu između sebe sporazum bilo o predaji djeteta, bilo o kontaktima s njim ili pak uzdržavanju svog djeteta?


– Ne, oni dijete koje se nalazi u najosjetljivijoj dobi izvrgavaju takvim pritiscima, projiciraju na samo dijete svoje frustracije, osobna nezadovoljstva suprotnom stranom, pa i vrše svojevrsne osvete suprotnoj strani, ne mareći pritom o tome da samo dijete, ovdje kao predmet ovrhe, ima svoja prava. Upravo ta prava su široko definirana ne samo međunarodnim pravnim aktima, već i pravima koja su regulirana Ustavom, odnosno zakonima i podzakonskim aktima koji pobliže reguliraju materiju odnosa između supružnika, bivših ili sadašnjih, bračnih ili izvanbračnih, te njihovog odnosa naspram vlastitog djeteta.


Ljudska prava 


Predaja djeteta, uvjetno rečeno drugom roditelju, ne ide uvijek bez ekscesa? U kojem trenutku ponašanje jednog od roditelja koji ne poštuje pravomoćnu sudsku odluku podliježe sankcijama, prekršajnim ili kaznenim?


– Uočio sam da same stranke i prethodnog parničnog postupka (u postupku kojim je sud donio pravomoćnu sudsku odluku o tomu kome će dijete pripasti, op.a), pa tako i sada stranke ovršnog postupka, ne sagledavaju navedenu problematiku u širem kontekstu, a u prvom redu u kontekstu poštovanja temeljnih ljudskih prava, odnosno prava djeteta, već cijelu problematiku doživljavaju iz vlastitog, sebičnog kuta. Krajnji cilj stranke kod koje se dijete nalazi i od koje dijete treba prisilno oduzeti, je iskoristiti inerciju pravnog sistema. Drugim riječima, žudi da se dijete emotivno udalji od drugog roditelja i slično. Slijedom navedenog, ovaj priručnik je u tom dijelu okrenut ne samo stručnoj publici, već i široj publici, pravnim laicima, jer na jednom mjestu mogu sagledati i kompleksnost postupka, i sami sebi postaviti određena pitanja vezano za njihove postupke tijekom parničnog, odnosno ovršnog postupka. Možda će se zapitati ugrožava li netko od njih prava vlastitog djeteta, zbog čega to čini, u kojoj mjeri, a i koje posljedice bi mogle proisteći iz tih postupaka. Same stranke su često nesvjesne ili ne žele biti svjesne da njihovi postupci u biti predstavljaju kaznena djela na štetu samog djeteta, i na štetu i suprotne strane, osobe kjoj dijete treba predati temeljem pravomoćne i ovršne isprave. Dakle, u samom priručniku je detaljno objašnjeno kako i kada same stranke, na primjer bivši supružnici, svojim postupcima zalaze u tu zonu kaznene odgovornosti, odnosno koja kaznena ili prekršajna djela čine, koje institucije bi trebale temeljem važećih pravnih propisa reagirati i protiv sudionika postupka pokretati određene vrste postupaka, kaznenih, prekršajnih, parničnih te izvanparničnih.



Koncepcija ovog priručnika je razmatranje pravnih propisa de lege lata, prema postojećim važećim propisima, a ne de lege ferenda, odnosno zakonu koji tek treba donijeti. Sastoji se od općeg dijela u kojem se razmatraju sva bitna pitanja vezana za uspješno vođenje specifičnog postupka ovrhe, prikazani su ogledni primjerci sudskih odluka, podnesaka suda i stranaka, a u posebnom dijelu navedeni su u integralnoj ili skraćenoj verziji najvažniji pravni propisi koji se referiraju na pravnu materiju koja je razmatrana, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Konvencija o pravima djeteta UN-a, Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava, Deklaracija o pravima djeteta UN-a i druge. Smisao posebnog postupka ovrhe – predaje djeteta je da sud ne preispituje ponovno odluku parničnog suda, već da istu što žurnije provede uz uvažavanje svih specifičnosti koje se odnose na ovaj postupak. Već prije je rečeno, da se ne radi o klasičnom postupku ovrhe gdje je predmet ovrhe neka stvar ili pravo, već je predmet ovrhe živo biće. Iako je dakle zakonodavac predvidio hitnoću u postupanju, to ne znači da ta hitnoća mora ići na uštrb prava sudionika u postupku, tvrdi Radošević.


Kako se ponašaju bivši bračni partneri koji drže u ruci ovršnu, dakle, konačnu sudsku odluku, kakve efekte proizvode odluke kod jednog od bračnih partnera koji se teško mire s odlukom suda?


– Što se tiče efekta koji proizvodi ovaj posebni postupak ovrhe, treba prvenstveno istaknuti činjenicu da su za te efekte odgovorni oni koji ne žele provesti pravomoćnu i ovršnu sudsku odluku i koji si time praktički uzimaju pravdu u svoje ruke. Pri tom jedna strana djetetu prikazuje drugu stranu kao zlu, pokvarenu i nedostojnu da mu se dijete povjeri. Nije rijedak slučaj niti da se sprečavaju bilo kakvi vizualni ili telefonski kontakti drugog roditelja sa zajedničkim djetetom, a što u konačnici dovodi do potpunog otuđenja djeteta od drugog roditelja, što sve dodatno usporava proces ovrhe jer je za ponovni postupak resocijalizacije odnosa djeteta s drugim roditeljem potrebno ne samo vrijeme, vec i odgovarajuće osobe, koje se prema zakonu u tom slučaju moraju uključiti, da bi ponovno zaživjeli kontakti koji bi u biti trebali biti najnormalnija stvar na svijetu budući da se radi o kontaktima s najbližim srodnicima, roditelja s djecom.


Neprihvatljivo je da stranke u svojoj komunikaciji bilo pred sudom, bilo pred djetetom, ne biraju ni riječi ni mjesto za iznošenje najtežih kvalifikacija kao npr. od toga da je druga strana pedofil, zlostavljač, nasilnik, narkoman, alkoholičar i slično, a što u velikoj većini slučajeva uopće ne odgovara istini. Samo iznošenje takvih kvalifikacija pretpostavlja rad suda u cilju provjere tih navoda, pa se stoga u tom pravcu provode odgovarajuća vještačenja i stvaraju dodatni troškovi, a koje troškove treba podmiriti ona strana koja ih je neosnovano prouzročila. Upravo tu materijalnu komponentu ovog ovršnog postupka, stranke postupka olako zaboravljaju kada s lakoćom iznose takve kvalifikacije, a koje iznošenje je u biti sračunato na potpuno ocrnjivanje suprotne strane do karikiranosti. Još je veće njihovo čuđenje kada ih ovršni sud obveže na snašanje tih troškova. Posve je nevjerojatno da to stranke rade kada imaju u vidu činjenicu da se radi o zajedničkom djetetu i gdje bi kontakt s drugim roditeljem trebao predstavljati najprirodniji i najnormalniji kontakt tog djeteta sa svojim najbližim srodnikom odnosno roditeljem.



Sve odluke prema važećem Obiteljskom zakonu moraju se donositi u pravcu dobrobiti djeteta, pa kada je već tomu tako, kada je i sud donio u odgovarajućem sudskom postupku pravomoćnu i ovršnu ispravu, a odluka je donesena za dobrobit djeteta, postavlja se pitanje zašto to same stranke postupka ne iščitavaju tako, već u paricijskom roku ne žele dobrovoljno provesti obvezu koja im je tim pravomoćnim i ovršnim odlukama nametnuta? Iz toga proizlazi da se njihovi postupci, koliko god ih oni opravdavaju ili nastoje opravdati, svode na ponovno preispitivanje pravomoćne i ovršne sudske odluke, no to je pravno nedopustivo, ne doprinosi pravnoj sigurnosti. Kao što sam naglasio, takvim postupanjem direktno ugrožavaju i prava djeteta, i temeljna ljudska prava suprotne strane.


Kaznena odgovornost 


No, kod realizacije tako osjetljivog ovršnog postupka, u nekim se slučajevima ne snađu ni »treće osobe«?


– U praksi je primijećeno da osim samih stranaka, ni ostali čimbenici ovršnog postupka ne postupaju u smislu odredbe čl. 12 Zakona o sudovima. On regulira pružanje pomoći sudu u provedbi pravomoćnih i ovršnih sudskih odluka. Ovo se u prvom redu odnosi na treće osobe kod kojih se dijete zatekne ili kod kojih se nalazi iz nekog razloga.


Nerijetko te fizičke ili pravne osobe zbog nepoznavanja pravnih propisa, pa time i šireg sagledavanja konkretnih slučajeva, svjesno ili nesvjesno ulaze u zonu činjenja kaznenih djela, odnosno prekršaja. Pravno je nedopustivo da npr. državne institucije ili institucije lokalne samouprave odbijaju pružiti suport sudu prilikom konkretnog uredovanja suda, a vezano za provođenje samog prisilnog oduzimanja djeteta. Ima dakle slučajeva, da primjerice odgojne ustanove, recimo škola, ne dopuštaju provedbu ovrhe u njihovom prostorijama, ili pak opterećuju sud svojim tumačenjem prava. Takvo ponašanje tih pojedinaca ili institucija je pravno nedopustivo, praktički se svodi na preispitivanje pravomoćnih i ovršnih sudskih odluka, na preispitivanje uloge ovršnog suda pri provođenju tih ovršnih radnji. Te institucije po svojoj pravnoj prirodi ne predstavljaju sudske organe, a niti imaju temeljem zakona ili ustava bilo kakve ovlasti za preispitivanje pravomoćnih i ovršnih sudskih odluka. Upravo suprotno, u specijalnim propisima koji reguliraju njihovo postojanje i djelatnost, izričito se navodi da upravo te institucije moraju pružati potporu sudu, između ostalog i u provedbi pravomoćnih i ovršnih sudskih odluka.


Procesna pravila 


Govorimo o pravima djeteta, koliko vremenski traje postupanje?


– Ovršni sudac dužan je provesti takvu odluku žurno, uostalom, takva je i pravna priroda postupka, a neodgovornim ili nezakonitim neprovođenjem takvih sudskih odluka i sam ulazi u zonu kaznene odgovornosti jer ne provodi pravomoćnu i ovršnu sudsku odluku.


Centralna figura posebnog postupka ovrhe, predaje djeteta, je ovršni sudac, točnije njegova »produžena ruka« sudski ovršitelj čijim nalozima su se dužni pokoriti svi sudionici tog postupka. Ovršni sudac ima na raspolaganju čitav spektar sredstava ovrhe kojima može disciplinirati sve čimbenike tog postupka, a taj spektar varira od prijetnje novčanom kaznom do kazne zatvora.


– To da stranke uopće ne reagiraju na izrečene novčane kazne, te i dalje odbijaju provesti pravomoćne i ovršne sudske odluke, srećom, nisu česti slučajevi. S druge strane, sudski postupci koji prethode donošenju ovršne isprave, u ovom slučaju pravomoćne i ovršne sudske presude, parnični postupci, iako hitne naravi, traju godinama. Rijetki su postupci koji budu okončani unutar jedne godine. To je zato što u pravilu stranke izbjegavaju pojavljivanje pred sudom, koristeći sve mogućnosti koje im procesni zakoni dozvoljavaju. Čine to iz čistog hira, s namjerom da napakoste suprotnoj strani i da time otegnu trajanje tih postupaka, a sve kako bi zadržali neko njima odgovarajuće postojeće stanje. Tu valja napomenuti da dijete ima sva prava koje mu daju međunarodni pravni dokumenti pa tako i Ustav, odnosno zakoni te podzakonski akti, no same stranke namjerno zanemaruju i ciljano doprinose duljini trajanja parničnog postupka. Sam parnični postupak ima svoja procesna pravila, po kojima sud i stranke postupaju, međutim sud nema utjecaja na donošenje zakona, već samo na njegovu provedbu.


Prava i obveze prema Obiteljskom zakonu, a tiču se roditelja i njihovog odnosa prema djeci, ispituju se u parničnim postupcima koji se u pravilu vode na temelju tužbe, a kojom jedna od stranaka traži da joj sud prizna neko pravo vezano za zajedničko dijete. U postupcima vezanim za djecu, a posebno u ovršnom postupku, odnosno posebnom postupku ovrhe – predaje djeteta, javnost je temeljem zakona isključena.


No, nije rijetkost da si stranke uzimaju pravo obraćati se raznim institucijama, elektronskim i tiskanim medijima, raznim nevladinim organizacijama, a počesto se i sami organiziraju u grupe istomišljenika, te čak javno iznose detalje istih postupaka, što je ne samo pravno nedopustivo, već i kažnjivo temeljem izričitih odredbi Kaznenog zakona, podsjeća sugovornik.


Kako se radi o vrlo specifičnom ovršnom postupku, nemoguće je predvidjeti njegovo trajanje, pored proklamirane hitnoće u postupanju, i to upravo zbog nespremnosti samih stranaka da dragovoljno ispune svoju obvezu, odnosno zbog spremnosti stranaka da koriste brojne pravne institute bilo obiteljskog zakona, bilo ovršnog zakona, a u pravcu iznošenja brojnih žalbenih navoda, raznih prijedloga, prigovora i slično.


Slučaj malog Cesarea 


Slučaj malog Cesarea iz Splita naš sugovornik nije htio komentirati s obzirom na to da je riječ o postupku u tijeku, iz kojeg je isključena javnost. Mišljenja je da novinari ne bi smjeli izvještavati o detaljima postupaka u kojima su involvirana djeca, odnosno u kojima je isključena javnost temeljem zakona, jer navedeno uostalom pretpostavlja i postojanje kaznenog djela prema Kaznenom zakonu.


– Nesporno je da se u postupke u kojima je isključena javnost nastoje uključiti i osobe koje ne samo da nisu stranke u postupku, već su osobe koje u biti opstruiraju provođenje ovršnog postupka po naputku osobe ovršenika. To je razvidno kako iz tiska, pa tako i ostalih elektronskih medija, a o čemu ne bih elaborirao, kazao je sudac Radošević.