ZAGREB – Republika Hrvatska na temelju Sporazuma o sukcesiji zahtijeva oko 700 fondova i zbirki dokumenata iz pedesetak ustanova, ponajviše iz Arhiva Jugoslavije, Saveznog sekretarijata za inostrane poslove, Vojnog arhiva i ustanova JNA te Jugoslavenske kinoteke. Među dokumentima koji se traže u izvorniku je i gradivo odneseno s područja Hrvatske, a koje se tiče i NDH i Narodno-oslobodilačkog pokreta, kao i filmovi koji su pohranjeni u Beogradu do osnivanja Hrvatske kinoteke 1979. godine. Traže se i kopije dokumenata i u tom je slučaju prije svega riječ o arhivskom gradivu saveznih institucija koje je relevantno za područje Hrvatske ili se može smatrati zajedničkom baštinom zemalja sljednica Jugoslavije. Sve to navodi Hrvatski državni arhiv u odgovoru na pitanje što sve Republika Hrvatska potražuje na temelju Aneksa o arhivima Sporazuma o sukcesiji.

»Zarobiti istinu«

Beogradske »Večernje novosti« objavile su članak u kojem se navodi da Hrvatska po svaku cijenu iz Srbije želi izvući dokumentaciju o zlodjelima ustaša i NDH koju čini više od 200 filmova, te druga arhivska građa razvrstana u 340 kutija. »Večernje novosti« navode da je namjera Zagreba jasna, odnosno da se želi dolaskom u posjed tih filmova i dokumenata »zarobiti istinu«. Ti su arhivi inače otvoreni, povjesničari mogu raditi na dokumentima, pa je ta istina, ako je toliko skandalozna (odnosno još gora od postojeće istine o NDH), mogla već odavno biti oslobođena i javno publicirana.

O temi arhiva kao dijela sukcesije Jugoslavije raspravljalo se i u sklopu nedavnog posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Zagrebu. Možda nije nevažno znati da je glavni i odgovorni urednik »Večernjih novosti« Milorad Vučelić svojedobno bliski suradnik Slobodana Miloševića i ranih devedesetih generalni direktor Radiotelevizije Srbije.

U odgovoru na naši upit Hrvatski državni arhiv navodi da je za potrebe sukcesije prikupio podatke o gradivu i pripremio prijedlog popisa gradiva koje Hrvatska potražuje, a na tom se popisu nalazi i gradivo nastalo za vrijeme NDH. Inače, među tim gradivom je i arhiva Ministarstva vanjskih poslova NDH. HDA navodi da Hrvatska gradivo potražuje na temelju Aneksa D (arhivi) Ugovora o pitanjima sukcesije prema dokumentima koju su »… bili premješteni s mjesta njihova nastanka… država koja ih trenutačno nadzire vratit će ih što je prije moguće republici kojoj su pripadali ili na mjesto njihova nastanka«.

Prema tome, »ugovorne strane sporazumjele su se da će gradivo koje je, primjerice, nastalo u Zagrebu biti vraćeno u Zagrebu, a gradivo koje je nastalo u Beogradu u Beograd. Pritom nije mjerodavno na što se gradivo odnosi, nego gdje je djelovala institucija čijom je djelatnošću nastalo kao cjelina«. Hrvatska potražuje i drugo gradivo nastalo na njenom teritoriju, ne samo ono NDH, nego i dokumentaciju nastalu djelovanjem partizanskih jedinica i zapovjedništava.

Predano na čuvanje

Današnji ravnatelj HAVC-a, nekadašnji načelnik za zaštitu i restauraciju filmskog gradiva u HDA i autor knjige »Kinematografija u NDH« Daniel Rafaelić tvrdi da u arhivima, kada je riječ o NDH, nema nikakvih demona i da u gradivu koje se čuva u Beogradu nema ničega što bi moglo biti dodatno skandalozno. Što se filmova tiče, Rafaelić navodi da je 1948. osnovana Jugoslavenska kinoteka, tada jedina u državi i sve su republike bile obvezane pohranjivati svoje gradivo u njoj.

– Tada iz Hrvatske odlazi kompletna arhiva Hrvatskog slikopisa, kazao je Rafaelić i dodao da »to nije ukradeno i nasilno odneseno nego predano da se čuva u standardnim uvjetima«. To je gradivo dostupno svim korisnicima, a što se tiče filmskih zapisa o logorima, konkretno Jasenovcu, Rafaelić kaže da u filmskim žurnalima »Hrvatska u riječi i slici« nema ni jednog kadra o tome.

– Znamo da su ekipe snimale i tamo, ali to ili nije uvršteno u te žurnale ili nije sačuvano, kazao je Rafaelić koji je odlično upućen u sve što po tom pitanju čuva Jugoslavenska kinoteka. Hrvatska bi eventualno mogla dobiti originale iz četrdesetih godina, ali oni su, tvrdi Rafaelić, ili neupotrebljivi ili na rubu raspada što znači da bi ih hitno trebalo početi restaurirati, a za to novac i ljudi u Hrvatskoj ne postoje.

– Kopije tih žurnala koje je restaurirala, Jugoslavenska kinoteka nam sigurno neće dati, a oni su dostupni svim istraživačima pod uvjetima pod kojima bi bili dostupni i da se restaurirani čuvaju u Zagrebu, zaključio je Rafaelić.